Sve Å¡to je prislano ni maÄki nije drago. Pretjerah, al kad me navedu.
Za Tropolje.info piše: Marko Tokić
I ne zna Äovjek Å¡to je sve moguće Äuti dok ne nasloni uho na duhovnu prazninu koja ovih dana jeÄi hrvatskim eterom. Tako donedavna ministrica obitelji (i svekolikih drugih prava) Milanka OpaÄić izjavljuje: „kada sam iÅ¡la na sastanak u MOST osjećala sam se kao u septiÄkoj jami – oni su projekt Crkve!?“ I kako da Äovjek ostane mrtav hladan na ovakvo svetogrÄ‘e. Ona koja je bila pozvana Å¡tititi hrvatske druÅ¡tvene vrijednosti: obitelj, rad, solidarnost (socijalnu politiku) i promicati hrvatsku budućnost (kao ministrica mladih) o neÄemu Å¡to je projekt Crkve govori kao o septiÄkoj jami. Naravno, ona tako promiÄe druÅ¡tvenu toleranciju i izriÄe vlastiti sustav vrijednosti. Ona ne koristi govor mržnje!!! Prepuna ljubavi (i, kako priÄaju, ljubavnih boli…) baulja izmeÄ‘u neÄega i niÄega u potrazi za Äime? Ne bih volio da me se krivo razumije, ja uopće ne tvrdim da je MOST projekt Crkve (to tvrdi OpaÄićka), ali ako jest, i kad bi bio, to Å¡to ona tvrdi da jest kako bi onda mogao biti usporediv sa septiÄkom jamom, poÅ¡tujete li hrvatski narod. Jer kad biste ga poÅ¡tovali kako bi mogli izreći takav stav o jednoj od najvrjednijih institucija hrvatskoga naroda i bilo kojem i bilo kakvom njezinu projektu pa bio on i MOST nezavisnih lista. Milanka kao da zaboravlja (ne znam, zbog Äega) tko je Boži Petrovu (i zaÅ¡to?) otvarao medijski prostor na Radmanoviziji (nije valjda kardinal Bozanić ili biskup KoÅ¡ić).
No pustimo Milanku vratit će se ona ponovno u javnost (onako zanosna i lijepa) svratimo pozornost na njezine uzorite prvosveÅ¡tenike koji ne sudjeluju u otvaranju septiÄkih jama (poput MOSTA), nego u projektu srpskog velikodržavlja kojemu je i Milanka svojedobno aplaudirala i davala vjetar u leÄ‘a dok joj je dragi voÄ‘a i poslodavac (psihijatar Jovan RaÅ¡ković) govorio o ludom srpskom narodu. NeÅ¡to nakon toga se primirila, urbanizirala i organizirala u novim okolnostima (Å¡to je njezino graÄ‘ansko pravo), ali nismo ni mi bez pamćenja, pa neka nam zajedno s Pupovcom odgovori (Milanka i Milorad baÅ¡ su lijepi par): Jesu li njihovi visoki crkveni velikodostojnici pjevali pjesme koljaÄu Äujiću ili nisu. Je li Äetnikovanje sveÅ¡tenika poželjni oblik ekumenskih aktivnosti? Tek nakon toga možemo o neÄemu drugome, pa ako hoćete i o parodiji?
I Å¡to je napravio Marko JuriÄ Å¡to na drugoj strani spektra (lijevog i velikosrpskog) već stoput nije uÄinjeno? Ali kad to rade oni koji seru (doslovno i metaforiÄki) na Markovu trgu onda je to parodija ili nas makar u to želi uvjeriti etnobiznismen (kako ga je već davno imenovao njegov prijatelj Ivo od klavira Josipović) Milorad Pupovac (profesor koji navodno na Filozofskom fakultetu SveuÄiliÅ¡ta u Zagrebu, barem tako javno tvrdi, pouÄava o parodiji). Ako je to istina (a nema razloga da mu ne vjerujemo iako rado Srbin ide u vojnike, a joÅ¡ raÄ‘e poteže za onim Å¡to im veliÄa otac nacije Dobrica Ćosić: naravno, razumno je pretpostaviti da je to laž), pa ako je to istina (da predaje o parodiji) trebao bi odgovoriti: jesu li te ÄetniÄke pjesme, koje pjevahu u zanosu sveÅ¡tena (namjerno na srpskom da me ceo svet razume) lica na video uratku i ona djeÄica (u drugom uratku) koju pouÄavahu tome, i njihove pjesme, parodija i na Å¡to? Možda na sve one mrtve koje je sustigla ÄetniÄka kama o kojoj je onako, bez ironije i s govorom mržnje (kako to tvrde Pupovac i Gizela) govorio Marko JuriÄ. Ironija je da Pupovac pouÄava bilo koga bilo Å¡to, na hrvatskom sveuÄiliÅ¡tu, osim poÄetnike o Äetnicima, jer mu nije ni jednoga trenutka sporno Äetnikovanje njegovih crkvenih velikodostojnika… Nije mu sporno ni sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku (sporno mu je objavljivanje registra onih koji su Hrvatsku napadali). Nije mu sporno izrugivanje hrvatskoj himni ni sranje na Markovu trgu (doslovno i metaforiÄko), niÅ¡ta mu nije sporno Å¡to Hrvatsku drži u pokornosti njegova suda i presuda (i njegovih velikosrpskih i komunistiÄkih drugova), pa ako je i od etnobiznismena previÅ¡e je. Dosta!
I Vrdoljak udara: „Ljudi nisu ginuli u ratu da bi biskupi vladali Hrvatskom, branit ćemo sekularnost do kraja.“ Protiv klerofaÅ¡izma združenim snagama u obrani sekularnosti. JoÅ¡ da se može kao nekada (iz navedenog razloga i zahvaljujući vlastitoj prosudbi i presudi)  slati u GradiÅ¡ku, Ćelovinu, Zenicu, FoÄu, Lepoglavu, Goli bila bi to milina (a nije tamo to dobro znamo bilo kao Staziću na Brijunima, i ne samo njemu nego i Radi i bratiji cijeloj, i nije Å¡ala: sve po sedam kuna). Nažalost Vrdoljaka i gore navedenih ta vremena su ipak proÅ¡la. Tvrdi nadalje Vrdoljak sav u zanosu kako Petrovu odgovaraju priÄe o ustaÅ¡ama i partizanima, a ne o reformama. ÄŒudim se Äudom i ne mogu se nagledati Å¡ta Äovjek reÄe i ostade živ. Kao da nitko u Hrvatskoj (i BiH) nije gledao sjednicu Sabora. Petrov nije tijekom viÅ¡esatnih papazjanija prozborio ni rijeÄi, tek se smijao na Ingrid od piramida – a oni po Å¡umama i gorama. I Vrdoljakovi i Milanovićevi i oni drugi jer im je bilo do cirkusa i zabave, a o ekonomiji: i jedni i drugi i treći ne znaju niÅ¡ta pa ime je Predsjednik vlade tek na koncu onako skruÅ¡eno, morao reći da se u njegovoj tvrtki radilo kao u Saboru ona bi, naravno, propala (pametnom dosta – budali ionako ne možeÅ¡ pomoći).
Nisam do sada pa ipak moram, držeći ga dobroduÅ¡nim divom iz Istre koji makar kad je pijan zapjeva Tompsona (pa makar mu ne da u Arenu) prokomentirao svu silu nebuloza PeÄ‘e Grbina. Ali kad se mora nije teÅ¡ko. Naime, tvrdi PeÄ‘a: „Brzo je postalo jasno da je OreÅ¡ković lutka na koncu, a Karamarko lutkar, doista nisam mislio da će to tako brzo postati jasno.“ I obrazloži sve u Å¡esnaesta da se sve praÅ¡ilo i vidjelo kako mu se na leÄ‘ima joÅ¡ odvrće zavrtanj kojim ga je lutkar naÅ¡panao. Bravo, PeÄ‘a! O Äemu se ono sve govori? Znam da je poÄinjalo sa vojnik o skraćenju (a PeÄ‘a nek nastavi, valjda se sjeća fraza dragih desetljeća, ako je premlad pa ne zna neka pita onoga koji ga zavije da ga navije – on će znati).
Nije mi neka velika potreba biti OreÅ¡kovićevim odvjetnikom, ali nekako mi doÄ‘e nepozvanom to i biti da ovom jadu koji se busa u prsa plava (od jeziÄnih i inih vjeÅ¡tina) da ostave Äovjeka makar malo na miru da pokuÅ¡a ono Å¡to oni niti mogu niti znaju jer da su znali ne bi nam OreÅ¡ković ni trebao (njemu je ionako bilo iznimno loÅ¡e tamo gdje je bio). Tako ovih dana (iz svog stana) javlja se dama koja je svoju Å¡ansu prokockala (ne znam zaÅ¡to, valjda joj se baÅ¡ tada kad je ona pokuÅ¡ala nije dalo). I tako piÅ¡e Jadranka o svemu i niÄemu i ne bih ipak da ne bijaÅ¡e tako uÄinkovita zavrÅ¡etka, a mene uÄilo da konac djelo krasi.
„Poštovani gospodine Oreškoviću, bilježim se sa štovanjem (to je starinska fraza i nema veze s javnim bilježnikom).
P. S. I još o onoj fotografiji u Vladi; molim Vas, pazite da netko na njoj ne nariše brkove.“
BaÅ¡ lijepe fraze iz javne garaže. Kako je samo to krasno sroÄila mora da je tako divan tekst uoÄila dok je bila tamo gdje i car ide pjeÅ¡ke, jer tamo bez greÅ¡ke (na hrvatskom) naÄ‘e se svega i svaÄega. Ruga se Jadranka Timu Å¡to ne razumije hrvatske fraze (i frazetine), a Äovjek jednostavno nije imao kad nauÄiti. Nije bio besposlen kao Jadranka (i ja), tamo na Zapadu nema vremena za dokolicu koja poraÄ‘a intelektualce. Oni traže uÄinak (a Tim se pokazao neuÄinkovitim, za razliku od Jadranke i mene: tko će ko nas dvoje). Naime, nas oboje bili smo u HDZ-u, ona u onom pravom (a ja u ovom iz BiH) i odnekud se znamo kad je izabran Ivo od manjine u Lisinskom (a ipak ga proglasili pobjednikom, o tome je neÅ¡to govorio GlavaÅ¡, a i ja i Jadranka smo mogli naslutiti, jer bili smo tamo) ona je kao lav skoÄila i dreknula da Äuje Lisinski (i Hrvatska cijela): Kud Ivo tud i ja!
Zadivljen sam stao.  I ja sam tada prišao novoizabranom predsjedniku i rekao mu:
- Čestitam predsjedniÄe, bio sam protiv Vas, i sad sam i bit ću protiv Vas.
On mi je, navikao na takve prepune oduÅ¡evljenja, u tom trenutku ipak odgovorio (parafraziram), ali živ je Äovjek i može potvrditi:
- Nije Marko sve tako kako se pripovijeda. Bit će nešto i za Vas…
Ne misleći na mene osobno, nego na Hrvate u BiH. Na što sam mu uzvratio:
- U tome i jest problem. Ja nisam zadovoljan s onim nešto, ja vrlo dobro znam što hoću, što sam htio i zašto smo se borili.
I tu smo se rastali. Ivo je iÅ¡ao svojim putom i ja svojim. Ali meni iako sam javno govorio o njegovu (i joÅ¡ nekih oporbenih hrvatskih politiÄara) dogovoru s Prodijem o preuzimanju vlasti tvrdeći tada (kada su mnogi mislili da sam siÅ¡ao s uma ili, ne daj Bože, iznevjerio hrvatski narod) da nije dovoljno smijeniti vlast nego je nužno mijenjati politiku (znajući da se nažalost pristalo na kurs kojim ju je već vodio Stipe Mesić – a tomu sam se na sve moguće naÄine pokuÅ¡avao oduprijeti). Vi ste, gospoÄ‘o Kosor, ushićeno nastavili tim putom. I dogurali do toga da Vas je dragi Ivo imenovao vlastitom nasljednicom (nisu Vas za to izabrali), vjerujući u tvoju lojalnost (da je bio naivan to sada, naravno, zna). I kad je otiÅ¡ao dragi Ivo i kormilo bilo u tvojim rukama, tebi i tvome partneru s PantovÄaka napisao sam otvoreno (javno) pismo povodom prvostupanjske presude generalima Gotovini i MarkaÄu. Ne zato, jer samo oÄekivao VaÅ¡ odgovor, niti zato jer sam vjerovao da će ono kod Vas (i klavir Ive) poluÄiti neki veliki rezultat, nego stoga da jednoga dana (kao ovaj danas ili onaj sutra) ne mognete reći da vam nitko i to javno nije govorio.
Naravno, trebalo je mijenjati politiku, no Vi je niste promijenili, joÅ¡ manje Ivo (od Kaljingrada), nažalost nije ni Zoran Milanović – ali ju je na moju radost i radost hrvatskoga naroda promijenio Theodor Meron rastuživÅ¡i mnoge u Hrvatskoj (od te se boli, tuge i patnje joÅ¡ nisu oporavili – ne tvrdim da ste i Vi jedna od njih, ali…). UÄinak vaÅ¡e vladavine bio je gubitak predsjedniÄkih i parlamentarnih izbora Äemu je kumovala i sudska hajka na Sanadera (a zapravo na HDZ-e) u Äemu jesi ili nisi sudjelovala i o tome bi mogla pisati (i javnost bi, i mene, a i Sanadera, vjerujem, to ipak zanimalo). A ako se već vrijeÄ‘amo (iako se trudim ostati prisotjan) ne bih vam o svemu ovome pisao da se u uvredi Timu niste sjetili one duhovite opaske o brkovima (ako razumijem aluzije onda mi sve neÅ¡to govori, gospoÄ‘o Kosor, da prizivate Hitlera u skladu s modom svakodnevnih kritiÄara nove hrvatske realnosti i navodno njezinoj profaÅ¡istiÄkoj vladi), pa kad se već vrijeÄ‘amo, a o tome je zapravo rijeÄ, draga moja gospoÄ‘o, brkove ne će – ali neÅ¡to bi drugo ipak mogli (a toga ste se nagledali u Kumrovcu). I kad Vam sad ovako već neizravno piÅ¡em pouÄen tvojim uzorom iz pisma Timu da nastavimo joÅ¡ malo o dragome Ivi, koji kad te ostavljao za privremenu (i svevremenu) predsjednicu svega (o Äemu tako s ponosom govoriÅ¡) nije znao (sad vjerojatno zna, ali je kasno) po Äijem si nalogu dreknula onoga dalekog dana (nemoj mi samo reći da su te ponijele emocije): Kud dragi Ivo tud i ja!
Ali vrag je vrijeme i sve se razotkrije. Navodno se tih godina ili neÅ¡to ranije Mesić bojao otvoriti paÅ¡tetu jer iz nje navodno kako je Å¡aljivdžija pripovijedao iskaÄe Jadranka. Mo’Å¡ mislit!!! Ali, gle vraga (ne bilo ga i sve mu daleko bilo). M’Isusovo, odbij od kršćene DuÅ¡e. Nije proÅ¡lo za dugo vremena i poteÄe voda iz korijena i oboje se naÄ‘oÅ¡te da analizirate, tumaÄite nama neznanima i kreirate javno miÅ¡ljenje iz nedaleke Ljubljane. (Lublana je bolezna, pjevao je voÄ‘a Pankrta, ali vas to nije smetalo kao ni druga dva hrvatska genijalca da se zajedno udružite i zajedniÄkim snagama baÅ¡ kao nekada…). Å to li to bjeÅ¡e IFIMES (MeÄ‘unarodni institut za bliskoistoÄne i balkanske studije) u Ljubljani? I otkud Vas tamo s dvojicom hrvatskih Buda. Prvi je Buda (Budimir LonÄar: poratni zloÄinac sa zadarskih otoka i zadarskoga zaleÄ‘a ili makar tako svjedoÄe ljudi i nitko im ne vjeruje, a da ne spominjem emabrgo na oružje i u ovom Domovinskom ratu za kojeg se svesrdno zauzeo kao bi onemogućio BiH i Hrvatsku da se naoruža – a i srpska nejaÄ koju je stoga morala da brani, nekako me krenulo na srpskom: sve me strah da me ceo svet ne razume, JNA i Äetnici i partizani) i Buda Buda Njegovo Kraljevsko VisoÄanstvo Doživotni Predsjednik Stipe Mesić (i o tom je zapravo rijeÄ, pa kad već piÅ¡eÅ¡, draga Jadranka, gospoÄ‘o Kosor, mogli biste malo i o tom, da i meni i dragom Ivi konaÄno bude jasno o Äemu se zapravo radi).
Za kraj ipak, s manje gorÄine, malo i o onome Å¡to slijedi (a vrijedi) moj miljenik Ranko (Ä‘e ga naÄ‘e, neÄ‘elje ti) u pismu hvale vrijednu piÅ¡e Ranko drugovima: „Ne mogu vjerovati da ste takva bijeda i leÅ¡inari.“ Svaki je komentar suviÅ¡an.
