Preuzima li Predsjednica smjenom Lozančića kontrolu nad Državom ili konačno Državu dovodi u red?

Autor: Marko Ljubić

Zašto Predsjednica nije, bar koliko je poznato, poslušala savjet profesora Tuđmana?

Iako se danima prije današnje informacije o smjeni šefa SOA Lozančića, medijski, pa i s opozicijske političke scene govorilo o tome kao gotovoj stvari, nisam čuo ni jedno jedino bitno pitanje o funkcioniranju tajnih službi u Hrvatskoj. Izuzev razumno upozorenje Miroslava Tuđmana da bi bilo nužno prethodno razmotriti izvještaj o radu i o stanju u obavještajnoj zajednici.

Zašto Predsjednica nije, bar koliko je poznato, poslušala savjet profesora Tuđmana?

Sve rasprave i informacije se svode na to, da je tajna služba prisluškivala Predsjednicu jer je razgovarala s Mamićem. Usmjeravajući svu pozornost na to da je Predsjednica razgovarala s Mamićem, nitko nije postavio pitanje – odakle ta informacija u javnosti.

Nije li upravo problem tajne službe takva informacija u javnosti, i, nije li poziv na djelovanje tajne službe, ako se takve informacije ponavljaju u medijima, ali i u politici?

Jer nije procurila informacija, niti je eventulano netko slagao pa ponavlja deset dana, da su razgovarali Ante i Mate na tržnici. Radi se o krivotvorini ili nezakonitoj provali tajne informacije, koja snažno određuje javno povjerenje u najviše državne dužnosnike, što nikako nije njihova osobna stvar, već pitanje od velikoga značaja za funkcioniranje države i hrvatskoga društva.

Zašto se dakle pojavila takva informacija?

Informacija kojom se ciljano predsjednicu Republike dovodi u vezu s medijski i institucionalno javno kriminaliziranim likom iz Milanovićevog „polusvijeta“ Zdravkom Mamićem, nije puštena u javnost radi otkrivanja eventualnih stvarnih razloga zbog kojih treba ili ne treba smjeniti Lozančića, već zbog kompromitacije Predsjednice.

Je li to bio razlog smjene Lozančića?

Bono Marjanović kao stručnjak, uz napomenu da je svatko koga HTV predstavi kao stručnjaka u startu vrlo dvojben, tvrdi da „šira javnost svjedoči posljednjih godina da nije bilo repova u radu sigurnosno-obavještajne službe“.

Dakle, Marjanoviću je relevantno to da nije bilo repova.

A je li ih bilo?

Za ozbiljnu analizu rada obavještajnih službi nisu ni blizu najbitniji repovi u njihovom djelovanju. Repove koji će njih same kompromitirati rade budale, a repovi kojima smo svjedočili godinama ranije, kao i ovaj o prisluškivanju razgovora Predsjednice i Mamića, obično su klasične zlouporabe obavještajne službe ili državnoga vrha, s ciljem kompromitacije ljudi, institucija, a u interesu nezakonite interesne skupine, bez obzira je li personalno vezana uz državne službe ili ne.

Da bi se to postiglo koriste se mediji, Å¡to je opet nezakonito.

Dakle, mora se imati siguran i kontroliran pristup javnosti.

Mora se također imati i snažnu i provjerenu državnu zaštitu, a to su predsjednik Republike i Vlade koji odlučuju o sudbinama obavještajaca.

Što znači primjedba da u zadnje vrijeme nije bilo repova?

To što u zadnjih nekoliko godina nije bilo repova o radu tajnih službi prije bi moglo ukazivati na potpunu nezakonitu spregu državne vlasti, koju su personificirali Josipović, Milanović, zatim šefovi institucija državnoga progona zločina i kriminala, nego znak vrhunskog rada tih službi. To u tom slučaju znači da su tajne službe radile za Josipovića i Milanovića, pri čemu im nije bio bitan nacionalni, nego njihov interes.

Primjera radi, zašto obavještajne službe nisu dostavile državnom vrhu, a ovi prigodno informirali javnost, ima li i u kojoj mjeri ugroze hrvatskoga naroda i državnog poretka od „ustaške guje“ i „filofašista i neonacista“?

Mesić, Josipović, kompletna lijeva politika, zatim sve navodne antifašističke nevladine udruge i mediji godinama, što u zemlji, što u inozemstvu, tvrde da je Hrvatska opasno ugrožena od fašista i nacista, optužuju se cijele društvene grupe, političari i politike.

Nije li vrijeme da hrvatski narod dobije potvrđene informacije ustavnih institucija zaduženih za nacionalnu sigurnost, o razini te navodne opasnosti?

Zašto država ne eliminira takvu opasnost, ako stvarno postoji?

U takvim okolnostim, ili su u zatvoru „nacisti“ i „fašisti“ ili – klevetnici.

Ili je, na djelu zapravo prikrivanje stvarne opasnosti?

Zar ne bi bilo primjereno i nužno da hrvatski narod ima informacije o suradnji dijela politika, prije svih SDSS-a i institucija oko SNV-a, zatim dijela nevladinih udruga kao što je Documenta ili čitav niz inicijativa koje personalizira Zoran Pusić, sa Srbijom, na stvaranju i promociji krajnje neprijateljskih politika i ciljeva prema hrvatskome narodu?

A svjedočimo im – svaki dan.

Jesmo li ikada dobili bilo kakvu informaciju o tim stvarima?

Nikada.

Hoće li aktualni državni vrh, konkretno Predsjednica i Premijer o tim saznanjima i na temelju njih obavjestiti hrvatski narod?

Tajne informacije i služe za slanje legitimne političke poruke naciji, ali i za operativno provođenje čitavoga niza aktivnosti institucija države. Spavaju li mirno večeras Josipović, Milanović, Ostojić, Pusići i stotine ostalih zabavljenih rušenjem Hasanbegovića i ove Vlade?

Zašto dakle nije bilo repova u javnosti?

Ali, da vidimo malo o stvarnim, a ne javnim, repovima.

Zar nije rep tajnih službi svastika na Poljudu, zar nije rep iza rada tih službi stotine i tisuće primjera provokacija različitih srpskih i velikosrpskih emisara po Hrvatskoj, s nesagledivim posljedicama na hrvatsko društvo i radikalizacijom društvenih odnosa. Zar nije rep iza rada službi neimanje uvida o inozemnoj suradnji desetina nevladinih udruga koje i ne kriju da provode klasičnu antihrvatsku politiku i nasrću na temeljne ustavne vrednote države i naroda?

Zar nije rep iza tih službi da ne postoji informacija o djelovanju najviših državnih dužnosnika, primjera radi Vesne Pusić ili ministara kulture Šipuša i njegove prethodnice Violić Zlatar, koji financiraju djelovanje Save Štrpca u snimanju dokumentaraca s gomilom laži o ustavnoj temeljnici hrvatske državnosti, Domovinskom ratu ili financiranju osobnih projekata odnosno projekata članova svoje obitelji, državnim novcima?

Zar nije rep obavještajne službe bilo godinama ne upozoriti predsjednika Vlade i predsjednika Republike o vrlo rizičnom ponašanju i stanju bivše ministrice Andreje Zlatar Violić, čiji je mandat završio u mizernim i ružnim događajima, s nesagledivim posljedicama na stanje u prevažnom nacionalnom sektoru?

Gdje je zapelo s gubitkom plana obrane Republike Hrvatske koji je navodno nestao sa stola Kotromanovićevog pomoćnika? Informacije radi, radi se o dokumentu najvišeg stupnja tajnosti koji može imati jedna država.

Zar nije rep iza obavještajnih službi curenje stotina informacija iz sustava represivnoga aparata, s Uskokovih istraga, ispitivanja, svjedočenja, zar to nije objavljivanje ili raspolaganje podatcima o obavještajnom radu Mirka Raškovića?

Radi se o kvalifikaciji veleizdaje zemlje po svim standardima uređenih država.

To su jasne indicije da u sustavu nacionalne sigurnosti jako puno toga – ne valja.

Ili, da su nevaljalci bili na čelu države.

Nije više u ovome trenutku najvažnije pitanje zašto je smjenjen Lozančić, već jesu li odgovori na ova pitanja i stotine drugih njegovom smjenom postali službene informacije u službi hrvatskoga naroda ili će ostati kao i ranije, prvorazredne alatke predsjednice Republike i predsjednika Vlade, odnosno njegovih pomoćnika, za podčinjavanje Države njihovim interesima?

To bi bilo pogubno i u biti ništa drugačije nego prije. Samo s drugim imenima i drugim ljudima u glavnim ulogama. Koliko god bile teško ne imati krajnje negativan odnos prema svemu što simboliziraju Josipović, Milanović, Pusić, Ostojić, izuzetno je opasno funkcioniranje države i državnoga poretka prilagođavati izvaninstituicionalnim ciljevima i namjerama bilo koga na najvišim državnim funkcijama.

Sve je kvarljivo, a najviše kvari moć.

Moguće je dakle, da je tajna služba prikupila relevantne informacije o svemu tome, ali najviši državni dužnosnici nisu htjeli reagirati. Ako je tako, to sadašnji državni vrh – mora znati i posve točno analizirati. I o najvažnijim nacionalnim pitanjima obavjestiti hrvatski narod pozivajući se na procjenu sigurnosnih agencija.

Smjena Lozančića nikako ne bi smjela ostati samo – promjena na čelu SOA. Ako ta služba nije dobro radila svoj posao, nužno je vidjeti zbog čega. Koliko su na to utjecali sami djelatnici službe i način njene organizacije, a koliko najviši državni dužnosnici s kojima je morala surađivati?

To je prvorazredno pitanje, daleko važnije od informacije o ljudima koji su prisluškivani i daleko važnije od svakoga čovjeka na čelu službi ili – države.

Hoće li protiv odgovornih osoba biti pokrenute dodatne zakonske mjere?

Da ne bi bilo nikakvih dvojbi, pa ni sumnji u namjere Kolinde Grabar Kitarović, Tihomira Oreškovića te potpredsjednike Vlade, Karamarka i Petrova, nužno je ta pitanja raščistiti besprijekornom institucionalnom porocedurom i detaljnom analizom djelovanja tajnih službi.

Jedino na taj način mogu biti drugačiji od Josipovića i Milanovića.

A država i tajne službe naša sigurnost i razlog mirnoga sna, a ne razlog nesigurnosti i nemira, što su sada.