Priopćenja
PREDUHITRILA POLITIÄŒKI DERNEK
Napete puške za predsjednicu Republike
ZaobiÅ¡la je Kolinda Grabar Kitarović i preduhitrila veliki politiÄki dernek u Jasenovcu, na kojega redovito dolaze vodeći ljudi u državi da na njih ne bi pala sumnja, objasnivÅ¡i kako je to mjesto za komemoraciju, a ne za politiku. Zasjeda je, meÄ‘utim, bila unaprijed spremljena
Ove se godine s velikom pozornošću oÄekivalo Å¡to će nova predsjednica Republike Hrvatske uÄiniti 22. travnja na dan proboja logoraÅ¡a iz ustaÅ¡kog logora Jasenovac i na sedamdesetu godiÅ¡njicu tog dogaÄ‘aja. ZaobiÅ¡la je i preduhitrila veliki politiÄki dernek na kojega redovito dolaze vodeći ljudi u državi da na njih ne bi pala koja sjena sumnje. DoÅ¡la je sama nekoliko dana ranije, položila cvijeće u znak pijeteta prema nevinim žrtvama i napisala jednu odmjerenu i primjerenu poruku u kojoj je sadržano sve bitno. Izrazila je sućut prema žrtvama, osudila ideologiju koja je uzrokovala zloÄin koji je moralno i politiÄki već osuÄ‘en, kao i režim koji se vezao uz nacistiÄko-faÅ¡istiÄku osovinu te na neÄovjeÄan naÄin iskoristio legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom. Naglasila je i to da je Jasenovac pouka kako treba Äuvati slobodu, ljudska prava i demokraciju, kako se takvo Å¡to nikada ne bi ponovilo.
Zasjeda je, meÄ‘utim, bila spremljena, puÅ¡ke su bile napunjene i naciljane. Naciljali su ih svi oni politiÄki protivnici i medijski kritiÄari kojima je jako zasmetalo Å¡to se predsjednica prihvatila pokroviteljstva na Bleiburgu (Å¡to li će tek biti ako se tamo pojavi), Å¡to je uklonila Titovu bistu iz svog ureda i napokon Å¡to je diskretno okrenula leÄ‘a „regionu“ i na koncu ponajviÅ¡e stoga Å¡to se usudila pobijediti njihova Äovjeka na izborima. Zamjerili su joj Å¡to nigdje nije spomenula Srbe i Židove kao žrtve logora i Å¡to nije naglasila NDH i ustaÅ¡e kao krvnike, pa Äak i to Å¡to je istakla legitimnu želju naroda za svojom državom, ponavljajući tako jednu izjavu Franje TuÄ‘mana, koja je unatoÄ svojoj notornoj toÄnosti bila predmetom viÅ¡egodiÅ¡njih napada.
NajviÅ¡e zamjerki upućeno je zbog nedolaska Kolinde Grabar Kitarović na srediÅ¡nju komemoraciju. Umjesto sebe uputila je Branka Lustiga, bivÅ¡eg zatoÄenika Auschwitza i slavnog filmskog producenta, Å¡to je zaista lukav i pametan potez s obje strane. Dobro je zakljuÄila i objasnila kako je Jasenovac mjesto za komemoraciju, a ne za politiku. Na žalost, ono Å¡to gledamo svake godine oko Bogdanovićeva cvijeta gledali smo i ove godine. Gledali smo politiÄke govorancije, dnevnopolitiÄka potkusurivanja i licitiranja, Äesto govore pune strasti, mržnje, jednostranosti i nerazumijevanja, pri Äemu su same žrtve ostale duboko u pozadini. I sam je Lustig pobrao nekoliko zvižduka koji su, naravno, bili namijenjeni onoj koja ga je poslala.
Na mjestu dogaÄ‘aja premijer Zoran Milanović je predsjednicu prozvao zbog izjave o veliÄanstvenoj atmosferi na stadionu na kojemu je jedna grupa navijaÄa izvikivala „ustaÅ¡ki pozdrav“, kao da je ona baÅ¡ na to mislila, kao da je to uopće morala Äuti i kao da je to bilo najvažnije. Onda se vratio ZAVNOH-u, napominjući kako je on temelj danaÅ¡nje Hrvatske, a ne NDH, kao da je to ikada ikome bila prava dilema. Domovinski je rat, o tome se radi, izvor suverene i samostalne države, pri Äemu i ZAVNOH ima odreÄ‘enu ulogu u stvaranju Hrvatske, ali unutar Jugoslavije, a ne izvan nje. Partizane je Milanović nazvao hrvatskom vojskom i vojskom Hrvatske. Partizanski je pokret u nekim krajevima i u nekim razdobljima bio i hrvatski, ali on to koncem rata i naroÄito nakon njega zacijelo viÅ¡e nije bio. Vodeće hrvatske partizanske liÄnosti (Hebrang, Rukavina, Å ibl, TuÄ‘man, Tripalo, DabÄević KuÄar, Bobetko…) grubo su maknute tijekom prevladavajuće ideologije jugoslavensko-srpskoga hegemonistiÄkog unitarizma, u Äijoj je funkciji bio JNA, baÅ¡tinik partizanske vojske, Å¡to će rezultirati otvorenom agresijom devedesetih. To Milanović jednostavno ne može i ne želi vidjeti. UstaÅ¡koj i domobranskoj vojsci, koja nije sama po sebi zloÄinaÄka, ne može se osporiti nacionalni karakter. To je bila vojska hrvatske države, formirane u nesretnom vremenom s vodstvom koje je vodilo krivu, gubitniÄku i zloÄinaÄku politiku. Milorad Pupovac je u duhu pretjerivanja srpske historiografije pokuÅ¡ao broj žrtava Jasenovca nagurati na najmanje sto tisuća, istiÄući posebno dvadeset tisuća ubijene djece, Å¡to se do sada nigdje i nikada nije moglo Äuti.
Da su imali poÅ¡tene namjere akteri jasenovaÄke komemoracije morali su spomenuti i da je logor nastavio punom parom „raditi“ i nakon sloma NDH, trebali su jasno osuditi i masakr nad hrvatskom vojskom i nad civilima nakon zavrÅ¡etka rata i kazati tko je i zbog Äega to uÄinio kao i masovna ubijanja i razaranja poÄetkom devedesetih godina. Morao je, da bi bio uvjerljiviji, to uÄiniti ponajprije Pupovac, ali to njemu nije bilo ni na kraj pameti. Milanović je, istina, spomenuo Bleiburg, ali kao mjesto komemoracije na NDH, a ne na žrtve koje na tom mjestu, reći će, i nisu stradale. Prije bi se moglo kazati kako i komemoracija u Jasenovcu nije komemoracija na žrtve, nego na Jugoslaviju. Jelena Lovrić će izmeÄ‘u jednog i drugog zloÄina povući ovu paralelu: „Bleiburg je bio nedopuÅ¡tena retorzija ratnih pobjednika nad pobijeÄ‘enim silama zla, pri Äemu je stradalo i mnogo civila.“ Ipak je to, dalo bi se mesićevski zakljuÄiti, bio gnjev pravednika i pravedna osveta nad zlom, a civili su bili tek kolateralne žrtve.
PolitiÄke mise za stradale u Drugom svjetskom ratu doista se odvijaju s onu stranu svakog humanizma, digniteta i istinske sućuti. One služe za stalno ispostavljanje raÄuna suvremenicima. Taj NDH i taj Jasenovac iskoriÅ¡teni su joÅ¡ jednom tek kao referenca e da bi se poruÄilo ono Å¡to poruÄuju Liga antifaÅ¡ista i dva bivÅ¡a predsjednika kako se nad Hrvatskom iznova nadvija oblak faÅ¡izma. Novinar Branko Mijić iz Novog lista piÅ¡e o faÅ¡izmu zavijenom u domoljublje. Dakle, i svako je domoljublje sumnjivo. Danko Plevnik je prije predsjedniÄkih izbora najavio kako će to biti izbor izmeÄ‘u faÅ¡izma i antifaÅ¡izma. Vidjeli smo, pobijedio je faÅ¡izam u liku jedne žene iz partizanske obitelji. Svaki je Hrvat potencijalni faÅ¡ist. Aleksandar Stanković je kolegu Tomislava ÄŒateža, sudionika Domovinskog rata optužio i za vrijeme u kojemu on joÅ¡ nije bio roÄ‘en, postavivÅ¡i mu retoriÄko pitanje, ta na kojoj bi on strani bio da je, kao njegov djed koji je bio domobran, bio živ 1941. godine!? Hrvatska je, izgleda, nekima u njoj prihvatljiva samo kao, eventualno geografski pojam. Nije prihvatljiva Hrvatska kao država hrvatskog naroda.
Bauk faÅ¡izma i ustaÅ¡tva kruži Hrvatskom. Panika se Å¡iri u strahu od mogućih politiÄkih promjena koje bi mogle zaustaviti zahuktali proces dekroatizacije Hrvatske i prekinuti psiholoÅ¡ki dril nametanja straha i krivice koji je služio za pokoravanje domorodaca i za vladanje njima.