Predsjednički Odgovor Predsjednika Dragana Čovića na Našoj TV

Hrvatski član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ BiH dr. Dragan Čović odbacio je medijske špekulacije o tome kako su zahladnjeli odnosi između njega i kardinala Puljića, te HDZ BiH i Katoličke crkve. Komentari  o tome pojavili su se nakon vijesti da kardinal Puljić nije bio na božićnom prijamu kojeg je organizirao Čović u Sarajevu, niti je Čovića bilo na Božićnom prijamu kod kardinala Puljića.

– Nema ni govora o tome da su naši odnosi zahladnjeli. Postoji vrlo jasan odnos utjecaja u BiH, u onom što ja radim i što kardinal radi. Naši su odnosi sasvim dobri i naša je komunikacija jako dobra, a to što se dogodi da jednom u 3, 4 ili 5 godina kardinal ne dođe na prijam ili obrnuto ne treba gledati kao na zahladnjenje odnosa, jer je na Božićnom prijamu bilo više predstavnika Katoličke crkve pa i ureda kardinala i obrnuto, kazao je Čović za Hrvatski Medijski Servis.

Pojasnio je kako su “sklop okolnosti i zdravstveno stanje kardinala” bili razlogom međusobnog nedolaska na božićne prijame, te da to nije utjecalo na međusobne odnose.

-Sa Katoličkom crkvom mi imamo više nego dobru komunikaciju. Sa sva tri oca biskupa i sa dva mnogopotšovana oca provincijala suradnja je i više nego dobra. Ako sam dobio za Božić stotitne čestitki naših svećenika diljem BiH, što SMS-om, mailovima, osobnim pozivima ja bih rekao da nikad nismo imali na toj razini suradnju. Naravno svatko mora odgovarati za svoj dio posla. Meni je jasno da moram nositi taj križ predvođenja hrvatskog naroda i odgovarati za svoje postupke i ako se tu nekome nešto ne svidi tu nema ljutnje niti narušavnaja odnosa, kaže Čović.

Podsjetimo, Čovićeva tvrdnja izgovorena u vrijeme obilježavanja obljetnice Herceg Bosne, da tamo gdje nije bilo Herceg Bosne i HVO nema ni Hrvata, izazvala je negativne reakcije među crkvenim velikodostojnicima. Reagirali su glavni tajnik Biskupske konferencije BiH monsinjor Tomašević, a i sam kardinal Puljić tvrdnjom da se Hrvate izvan Herceg Bosne time “žive pokopava.

Čović u izjavi za Hrvatski Medijski Servis kaže da je, moguće, pogrešno shvaćen.

-Moguće je da smo pogrešno shvaćeni ali ja i dalje stojim vrlo jasno kod izjave da gdje nije bilo organizirane hrvatske politike u vremenu od 91′ do 95′ godina da nas tu nema. To ne znači da nema 100, 200 ili 500 obitelji. Bojim se da tu imamo određeno nerazumjeavanja obljetnice Herceg Bosne s obzirom da smo je slavili kao jubilarnu. Mislim da se nemamo čega stidjeti iz tog vremena jer je na sličan način bio organiziran i život i kod srpskog i kod bošnkačjkog naroda. Da tada nije bilo odlučnosti onih koji su vodili tada život bojim se da danas nas ne bi bilo ni na ovim prostorima gdje živimo u nešto većem broju i kad je u pitanju i Posavina i Žepče i središnja Bosna. Moja poruka nije bila da nas danas nema u Goraždu, Tuzli, Zenici ili Bihaću, ali realno kad vidite ovaj zadnji popis stanovništva, vidjet će te da smo mi na tim prostorima desetkovani, da je to etnički očišćen prostor i u tom smislu nas nema. Vi danas u Sarajevu imate toliki broj naših ljudi da kad bi svi danas zajedno izašli na izbore ne možete dobiti jednog zastupnika u skupštini Kantona Sarajevo, ili u Tuzlanskoj ili Goraždanskoj županiji, ili Bihaću. Eto toliko nas ima otprilike i ta mooja izjava nije bila nikakav negativan stav prema tim našim ljudima, nego baš obrnuto; naša obveza je očuvati ta naša vjekovna, duhovna staništa. Pa gdje su danas Guča Gora i Fojnica pa Kraljeva Sutjeska pa mogao bih tako nabrajati od naše najstarije marijanske crkve u Olovu. Ali, Bože moj, mi i dalje činimo sve da se naši ljudi tamo osjećaju kao katolici i Hrvati, da im se osigura onaj standard života kakav zaslužuje jedan konstitutivni narod, bez obzir kolika smo manjima u tim podurčjima. Upravo kvalitet tamo gdje smo brojniji daje za pravo našim ljudima da se imaju čemu nadati, da postoje negdje ljudi koji brinu o njima.

Čović je komentirao i nejednak tretman države prema nacionaliziranoj imovini Katoličke crkve i Islamske zajednice, te nezakonitoj izgradnji “Bosanskog arhiva” na zemljištu Katoličkog školskog centra u Travniku.

-To su nedopustive stvari. Sad sam nabrajao ta područja gdje je hrvatski narod manjina. Kao što mi moramo voditi računa o područjima gdje smo mi brojniji, kako se odnositi i prema vjerskim istitucijama malobrojnog naroda, tako imamo puno pravo tražiti vrlo jasno od predstavnika Bošnjaka i Islamske zajednice da tamo gdje su oni većina budu krajnje osjetljivi prema poziciji i potrebama tog malobrojnijeg naroda. To su stvari koje se moraju mjenjati ne samo u Sarajevu i Travniku nego u svim drugih područjima. Koliko god mi htjeli zaživjeti sekularnost u državi, svjesni smo da imamo jedan poseban odnos kad su u pitanju vjerske isntitucije u BiH i da tu treba biti do kraja osjetljiv, da jedni drugima izlazimo u susret, da tražimo rješenja. Treba prije svega sjesti i prilagoditi stvari da bi se na taj način osjetljivost eliminirala, osjećaj da ste izloženi pritisku, da vam netko na vašem prostoru gradi, bez obzira što nemamo zakona koji su možda trebali biti doneseni prije petnaestak godina prije svega kad su pitanju objekti, zemljišta, imovina vjerskih zajednica. Ja mislim da i dok taj proces traje mi možemo to rješavati. Imamo na desetke takvih pozitivnih primjera. Obično bi to upražnjavali kad nam dolaze veliki gosti. Kad je Sveti otac dolazio prvi, drugi, treći put, svaki put bi napravili jedan džentlmenski dogovor da svaka vjerska zajednica istakne ono što je bitno pa da tu bude jedan poklon toj zajednici, dok se zakonom ne riješe neke stvari, da postoje jedna nagodba kako nekome olakšati da uđe u svoj posjed, kaže Čović.

Ne bi, dodaje, oko toga dizao previše tenzija ali će, veli, s kolegama sjesti i pokušati pomoći, gdje god je to moguće.

-Evo konkretno u Sarajevu to radimo s provincijatom, tamo pokušavamo s načelnikom općine izdogovarati da uredimo prostor Katoliče crkve. Premda ne možete ući u posjed, da napravimo neke dogovore kojima će se graditi jedan dom, gdje bi mogli doći studenti, na isti način govorimo u Travniku i Tuzli, ali isto tako i gdje smo mi u većini da imamo jedan senzibilitet prema onima koji se osjećaju ugroženi, pa im je značajno možda da na neki način osjete da imaju brata, prijatelja u predstavniku drugog naroda i vjeroispovijesti, kaže  Čović.