Predsjednica preuzima kormilo

U Hrvatskoj se nastoji stvoriti dojam izvanrednog stanja i kaosa. O razvoju događaja sljedećih dana i tjedana ovisi hoće li se dojam pretvoriti u stvarnost.

Modelski je stanje slično onome iz proljeća 2011. kada su tzv. facebook revolucionari nastojali srušiti politički krhku vladu Jadranke Kosor i izazvati prijevremene izbore, u nastojanju da u posljednji trenutak spriječe okončanje pristupnih pregovora i ulazak Hrvatske u EU. Da je uspjela tzv. facebook revolucija, u kojoj je bilo više sustavnog medijskog napumpavanja nego „revolucionarnog“ potencijala, Hrvatska bi trajno ostala dio tzv. zapadnobalkanskog regiona.

Usporedno s prosvjedima za rušenje Vlade, cijeli niz međusobno uvezanih nevladinih udruga hodočastio je u Bruxelles i do te mjere gadio stanje ljudskih i manjinskih prava u Hrvatskoj da su već sami činovnici Europske komisije s time zbijali šalje pitajući:- Ima li itko barem jednu pozitivnu vijest iz Hrvatske?

Plan nije uspio zahvaljujući dijelom inatu tadaÅ¡nje premijerke Kosor, koja je stoički podnosila pravi medijsko – revolucionarni linč. No istinski, revolucionarni plan je osujetila čvrsta potpora SAD-a hrvatskom ulasku u EU. Kada je o stabilnosti države i strateÅ¡kim ciljevima vlade riječ, hrvatsko je kormilo u to vrijeme bilo viÅ¡e u rukama američkog veleposlanika Jamesa Foleyja nego Jadranke Kosor. Zahvaljujući tome Hrvatska je postala članicom EU-a.

Ovih se dana ponavlja sličan scenarij. Zbog njegova razumijevanja važno je pogledati unatrag. U vrijeme „facebook“ revolucije prije pet godina cijeli se model rušenja vlade i destabilizacije države službeno interpretirao kao djelovanje srpske politike na destabilizaciji susjedstva. Tako je zamjenik direktora Radio Slobodne Europe, Nenad Pejić, u razgovoru za tjednik „Nacional“ tada progovorio o svojevrsnom specijalnom ratu, koji Srbija vodi protiv susjeda, ustvrdivši kako iza projekta destabilizacije regije stoji „dio vojnoobavještajnog kompleksa u Srbiji“.

To se moglo iščitavati i kao poluslužbena američka interpretacija zbivanja. U to se vrijeme, joÅ¡ vrlo stidljivo govorilo o Putinovoj tihoj agresiji na Europu, preko ultraljevičarskih pokreta, fermentiranoj u Grčkoj preko Syrize, a potom Å¡irenoj u države koje su nekoć bile inficirane revolucionarnim komunističkim virusom – bilo u vidu etabliranih režima ili samo političkih pokreta. Od Hrvatske do Å panjolske. Danas viÅ¡e nema sumnje da su ovakvi scenariji destabilizacije dio Putinove europske politike. Hrvatska, kao članica zapadnih integracija koja kontrolira najveći dio strateÅ¡ki bitnog istočnog Jadrana nije slučajna meta. I ne dogaÄ‘a se sve to slučajno uoči srpanjskog summita NATO saveza u VarÅ¡avi na kojem se očekuju novi i odlučniji koraci savezničke politike prema Putinovoj Rusiji.

Pojednostavnjeno: dok SAD ubrzano gura Crnu Goru u NATO, Rusija potpomognuta svojim srpskim saveznicima i starim kumunističkim oligarhijama u Hrvatskoj, nastoji investicijama, politikom i propagandom što dublje ući u Hrvatsku i funkcionalno je istrgnuti iz zapadnih integracija.

Da bi se razumjele političke opcije izlaza iz ovog stanja, nužno je prisjetiti se što su nakon dolaska na vlast (u)činili, oni za čiji su račun „facebook“ revolucionari prije pet godina izišli na ulice ne bi li spriječili ulazak u EU, dakle Kukuriku koalicija, odnosno vlada Zorana Milanovića.

Ukratko: činili su sve da Hrvatsku izvedu iz EU-a, a Rusiju što više uvedu u Hrvatsku. Potajnom pripremom „ lex Perković“ nastojali su izazvati Njemačku da odbijanjem ratifikacije pristupnog ugovora ona spriječi ulazak
Hrvatske u EU. Potom su zaratili s Njemačkom i Europskom komisijom oko “lex Perković”, nastojeći pod cijenu europskih sankcija spriječiti izručenje bivÅ¡ih udbaÅ¡kih Å¡efova Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom sudu.

Odbijali su projekt pelješkog mosta, sve dok im ga Europska komisija nije
nametnula kao europski projekt, zbog obveze održavanja kontinuiteta EU teritorija. Izvukli su iz ladica prastari, odbačeni i na prijevari zasnovani sporazum TuÄ‘man – Izetbegović o razgraničenju, zahtijevajući njegovu ratifikaciju, čime su pokuÅ¡ali uvući BiH kao faktor odlučivanja o hrvatskim strateÅ¡kim europskim projektima. Dosljedno su provodili politiku „regiona“ kao pandana nekadaÅ¡njoj nesvrstanoj Jugoslaviji. Raspolaganje državnom imovinom, uključujući i strateÅ¡ke objekte bivÅ¡e JNA, povjerili su ruskom čovjeku Mladenu Pejnoviću Å¡to je rezultiralo nizom suspektnih projekata ulaska ruskog kapitala, osobito na strateÅ¡ki osjetljive dijelove jadranske obale: od Kupara i Malog LoÅ¡inja do Istre.

Vodili su prorusku energetsku politiku, koja se najbolje vidjela na primjeru odnosa prema LNG-u na Krku. Sustavno su blokirali iskorištavanje fondova EU-a: razbili državnu infrastrukturu prethodno pripremljenu za izradu projekata, kasnili s donošenjem strategije, odbijali financijsku pomoći EK (plaćanje ljudi u državnoj upravi) kako bi pospješili pripremu projekata (prihvatili su je tek pred kraj mandata). Istodobno je u kontroliranim medijima vođena sustavna antizapadna propaganda.

To je ono: EU se raspada, a SAD je kriv za sva zla ovog svijeta. Put promjene otvoren je izborom Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu države. A mogućnost stvarnih promjena političke paradigme upravljanja državom otvorena je izjednačenim rezultatima na parlamentarnim izborima i stvaranjem neuobičajene koalicije HDZ-a i Mosta te dovođenjem Tihomira Oreškovića za predsjednika vlade. Mnogi pokazatelji učvršćuju dojam da se to nije dogodilo bez potpore strateškog prekooceanskog partnera.

I sad odjednom, u trenutku kada je Oreškovićeva vlada poduzela prve uspješne korake u financijskoj konsolidaciji države na rubu bankrota, dolazi do pokušaja rušenja vlade i destabilizacije države. I to baš uoči NATO summita, krucijalnog za buduće odnose s Rusijom.

Jasno je zašto destabilizaciju pokušava oporba, čiji eksponenti ovaj put nisu facebook revolucionari, već borci za tzv. neovisni Jokićev kurikulum, čiji je prvi prosvjed uspješno neutralizirala predsjednica države. No tek treba razjasniti zašto do rušenja vlade dolazi iznutra, iz same vladajuće koalicije i otvorenog sukoba Tomislava Karamarka i Bože Petrova. Jer, ona o neslaganju karaktera ovdje ne drži vodu.

S obzirom na prirodu igre, ne bih rekla niti da je posrijedi niti bilo kakva PR-agencija: zvala se ona Drimia ili Grizzli. Sve su to šareni baloni. U središtu je gotovo sigurno odnos prema ruskom kapitalu. A detalji će vjerojatno izići na površinu u sljedeća dva, jamačno turbulentna tjedna, ponajprije kroz proceduru oporbenog zahtjeva za opoziv Tomislava Karamarka kao podpredsjednika Vlade. Bude li se i ovaj put poštovala dramaturgija, koju u sličnim operacijama primjenjuje prekooceanski partner, smiraj i novo rješenje valja očekivati uoči samog varšavskog summita početkom srpnja.

Dotad, bit će to vrlo uzburkana plovidba s mogućim individualnim potonućima i borbom za pojas za spašavanje, osobito zahtjevna za Tomislava Karamarka i HDZ. Ali ni Oreškoviću, niti Petrovu i Mostu neće biti lako. KGK već pomalo preuzima kormilo. Nadam se da je plan plovidbe provjeren s one strane Atlantika.

tropolje.info