Prave knjige pravo kažu

Prikaz knjige: Mate Kovačević, Herceg Bosna, Matica hrvatska, Čitluk, 2019.

Bilo je to 15. siječnja 1992. kada je hrvatska država međunarodno priznata, u čemu je posebnu ulogu imala Sveta Stolica. No, njezina državotvornost puno je starija, s obje strane granice. Vrhunski hrvatski publicist i politički komentator Mate Kovačević promatra to kroz govor o Herceg Bosni.

Polazi on još od antičke podloge, od slavnih Delmata. Bili su nekada tu gdje smo sada mi. Nakon toga razmatra četiri teorije o hrvatskoj etnogenezi: iransku; gotsku; autohtonu; slavističku. O ovoj posljednjoj ima najgore mišljenje. »Stoljetna slavistička prevlast nije urušila samo put znanstvenim spoznajama, nego je, zbog prevladavajućeg političkog, a primarno unitarističkog utjecaja, duhovno osakatila niz naraštaja različitih naroda te gotovo do utrnuća dovela njihove identitete.« (str. 24.) Očito Kovačević nastoji govoriti jasno i otvoreno. Poslušajmo i ovo: »Duvanjski sabor o kojem priča stara Hrvatska kronika podloga je i današnje ne samo državnosti Republike Hrvatske, nego, što je posebno važno istaknuti, i državnosti hercegbosanskih Hrvata. Oni su trenutno ugroženi muslimanskim režimom u BiH, koji po već uhodanim političkim receptima jugoslavenskih režima XX. st. pokušava Hrvate potisnuti iz nekad sastavne jedinice srednjovjekovne hrvatske države.« (str. 30.) I ovo je tako jasno.

Neupućen čitatelj možda će pomisliti da su sve ovo piščeva naklapanja i puste želje. A radi se potpuno o nečem drugom. Knjiga je sastavljena od ogleda podijeljenih u 16 poglavlja. Svaki je, pak, ogled prikaz ili susret s nekom knjigom koja obrađuje određenu temu. Kovačević kao da svima poručuje: Što se snebivate, ovo su vam govorili mnogi prije mene, dosta njih itekako poznatih i značajnih, samo niste htjeli slušati, odnosno slušali ste krive. I zaista je tako, što se posebno vidi u odnosu države Hrvatske, njezine znanosti, njezinih uglednika, naravno ne svih, prema sunarodnjacima, ili bolje rečeno, prema sebi, s druge strane granice. Njima kao da je svijet stao na trenutnim državnim granicama, kao da ništa prije nije postojalo. Nije to bunt, pozivanje na nasilno rušenje bilo čega, to je suočavanje sa svojom prošlošću, onakvom kakva ona jest u svojoj biti. Ovako to još nadopunjuje pisac već u prvoj rečenici u knjizi. »Usredotočenost hrvatskih kulturno-prosvjetnih kanona unutar granica današnje hrvatske države posljedično je stvorila znatnu prazninu u poznavanju vlastite nacionalne kulture, a onda, u skladu s tom prazninom, kod prosječne hrvatske mladosti proizvela je gotovo potpunu nezainteresiranost za sudbinu Hrvata na povijesnim hrvatskim područjima što su ostala izvan sklopa hrvatske države.« (str. 9.) Uz zdravu ljubav prema domovini, ovo je zacijelo uzrok zbog čega jedna ovakva knjiga pred nama. Trebalo je njezinom piscu puno vremena za prikupljanje i iščitavanje građe. A samo pisanje bio je lakši dio posla, jer je Kovačević toliko »prožvakao« građu da je ona postala sastavni dio njegova razmišljanja. K tomu, još prije napisao je dvije slične knjige: Pet stoljeća hrvatske borbe; Biljezi hrvatskoga identiteta. One zajedno s ovom pred nama čine troknjižje koje je već ostavilo i ostavit će traga u hrvatskom kulturnom i političkom prostoru. Vidjelo se to i po prethodnom pojavljivanju ovih ogleda u Hrvatskom slovu i na portalu HRsvijet.

Prirodno je da čitatelja kopka pitanje: zahvaljujući čemu je Kovačević uvjeren u teze koje pred nas iznosi? Pomažu mu u tome dva povijesna spisa: Hrvatska kronika te Ljetopis popa Dukljanina. Ne ćemo ovdje nešto posebno razglabati o njima, recimo samo da ih jugokomunistička znanost nije nimalo voljela. Opasno su otkrivali istinu o nama samima.

Poslušajmo sada kratki navod Kovačevićeva mišljenja o starijem spisu, Hrvatskoj kronici. »Hrvatska kronika je u mnogim svojim elementima iznimno važan izvor za stariju hrvatsku povijest, a poglavito za njezino tzv. mračno razdoblje. Kao najstariji tekst s osobitim literarnim značajkama ima i posebno mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Najcjelovitiji, pak, svoj prilog daje nam u državnopravnoj hrvatskoj povijesti, rušeći jugoslavenske mitove.« (str. 31.)

Kovačević slično mišljenje ima i o drugom navedenom spisu. »Hrvatska historiografija, zbog svoje jugoslavističke optike, a u novije doba i pomodarskoga dekonstruktivizma i danas muku muči s jednom od najstarijih hrvatskih knjižica – Ljetopisom popa Dukljanina. Naime, ona zapravo ne zna što bi s tom knjižicom, jer se iz nje, po mišljenju mainstream povjesničara, širi opasni pankroatizam, kojeg je potrebno na sve načine relativizirati.« (str. 32.)

Vrijedi upamtiti ove povijesne knjižice i kako ih doživljava Mate Kovačević. U njima je zapravo sav naš usud. Usuđujemo li se konačno biti svoji na svome ili još gacamo u magluštinama nesklonih nam povijesnih zbivanja? Uzalud nam je pobjeći od svega toga i na kraj svijeta, pitanja ostaju jer od sebe se pobjeći ne može.

U skladu s izrečenim Kovačević se dotiče raznih bitnih pitanja za Hrvate na prostorima današnje BiH. Tu je ponajprije hrvatski jezik. On se ne skanjuje napisati da je Drina granica između hrvatskih i srpskih govora. Podlogu takvomu svome stavu pronalazi i u arheologiji. Ozemlje, pak, BiH posuto je starohrvatskom arhitekturom i umjetnošću. Mogli bismo reći da je hrvatski pleter na sve strane, a jamačno gdje je on tu su i Hrvati. Razumljivo je onda da Bosna i Hum imaju hrvatski državni identitet, što Kovačević još dokazuje razlikom između hrvatskih i srpskih isprava, ikavicom u ispravama, natpisima na stećcima i bilizima, kunovinom kao platežnim sredstvom, ostavljanjem posljednje kraljice Katarina Kosače države u nasljedstvo Svetoj Stolici… I tek kada se raspala ta srednjovjekovna hrvatska država, odnosno kada su je zauzeli Turci, nastaju dva nova identiteta u današnjoj BiH. U prilog svemu iznesenom govore i hrvatske fratarske kronike. Sada smo, pak, u takvoj situaciji da moramo razmišljati o hrvatskoj teritorijalnoj jedinici u BiH (str. 303.), što nam ne ide još od ruke. Bačeni smo na dno, ali ćemo se dići ako to budemo željeli.

Posebna pozornost u knjizi posvećena je Osmanskom razdoblju u životu Herceg Bosne, BiH. Ukratko to mogu ocrtati sljedeće riječi. »Jednom je zgodom bošnjački književnik Dževad Karahasan na tribini u Zagrebu, želeći valjda kulturološki poniziti Hrvate s područja Herceg Bosne, istaknuo kako od Tomislavgrada pa sve do Dioklecijanove palače u Splitu nema nikakve arhitekture. Djelomično je to točno jer Osmanci nisu dopuštali obnavljati porušene crkve, a od isklesana kamenja srušenih crkava gradili su svoje utvrde ili džamije.« (str. 114.) Stvarno, kakva bi bila povijest Herceg Bosne, BiH, da ne bi Osmanlija? Odgovara ovo djelo na ta i slična pitanja, rekosmo, od samoga početka.

Nemojmo preskočiti naslov posljednjega poglavlja u knjizi: »Ovdje je rođena, ovdje se brani«. Nakon toga slijede riječi: »Duvanjska bazilika – vjersko, kulturno, nacionalno i vjersko žarište.« Vratismo se tako na početak. Sagradiše Hrvati svoje kraljevstvo, prihvatiše katoličku vjeru, uđoše u krug zapadne uljudbe. Borit nam je se da to ne zaboravimo, unatoč svim protivštinama.

Jedna od crta koju svakako treba istaknuti u ovoj knjizi jest njezin neprestani govor o sadašnjosti s osloncem na prošlost. Počesto se iznenadimo koliko je to sve povezano i koliko smo takve stvari nepravedno potisnuli u podsvijest. To je taj Kovačevićev pristup. Ako nam on nije dovoljan, potražimo knjige o kojima progovara i sami o svemu razmišljajmo.

Kovačevićevo djelo zacijelo treba imati u svojoj osobnoj knjižnici, uz bok djela Ive Pilara pod nazivom »Južnoslavensko pitanje«. Pročistit će nam misli i uputiti nas pravim putem. Što bismo htjeli više na ovoj krhkoj, zemaljskoj kugli!? Ili kako kaže naslov ovoga moga prikaza: »Prave knjige pravo kažu«.

Miljenko Stojić