Povjerenje i odanost 

Povjerenje i odanost

Oko pitanja vjernosti, svi bi se otprilike mogli složiti da bi ona značila izostanak prevare.

Princip je isti, sve su ostalo nijanse…

Možda sam previše slušala Balaševića?

Dalo bi se puno pričati i o emotivnoj nevjeri, čak i kad ne postoji netko konkretan, nego samo maštanje i želja o puno ljepšem odnosu.

Znači, opet smo kod toga da nevjera ne nastaje izvana, nego iznutra.

Uvijek nastaje iznutra, gomilaju se sati i dani samoće, razočaranja, pa i onda kad bi napokon našli vremena kad bi sve trebalo biti idilično, kao da samo mali dah u krivom smjeru, sruši kule od karata i pijeska, tako dugo i strpljivo slagane. I opet bol.

Ne znam je li gore naviknuti se na tu bol i više je svjesno ignorirati, ili je osjetiti u svoj njenoj punini?

Čak i onda, kad bi dali ruku u vatru da je vjernost obostrano neupitna, a osjeti se izostanak odanosti i povjerenja, kad sve naizgled djeluje u redu, a nešto iznutra vrišti: ” ne, neću to!”

Možda je najgore priznati sam sebi, kako je realnost daleko od zamišljene idile, koja uopće ne mora biti grandiozna, nego vrlo lako ostvariva. A nije.

Kao kad imaš vrapca u ruci, koji te stalno kljuca, a ona grana na kojoj sjedi golub, uopće nije visoka. Ni neuhvatljiva.

Kao kad ti je potpuno jasno da ti onaj

” vjeran ” s takvom lakoćom laže o nebitnim stvarima, zašto ne bi mogao i o onim važnim? Ide mu.

I čemu uopće inzistirati na istini, koja nije ni u kojem slučaju relevantna?

Istina nisu riječi ni djela, nego čovjek koji je u stanju izvtrnuti sve, kako bi ” prošao ” na detektoru laži”. A nije.

Vidi mu se u očima, u pokretima, skrivenim namjerama.

Već toliko navikao na laž, da sam sebi vjeruje. Zašto?

Očito nešto skriva, što bi poput uragana i potresa, začas uništilo umjetnu stabilnost. Vjernost i povjerenje.

Odanost je ono kad znaš da ne bi išlo ništa ispred njega i vašeg odnosa, a osjećaš da si mu na tko zna kojem mjestu.

Kad ni ti ni on nemate zajednički sliku na mobitelu, nego neku neutralnu.

Kad znaš da će te u najvećim izazovima, kad ti ne bude trebalo ništa osim podrške, opet ostaviti potpuno samu, jer ne zna, ne bi se miješao, nije tu za tebe nego samo i isključivo za sebe.

Neće te zagrliti, ni reći ” volim te” baš onda kad cijelim bićem žudiš. Za tim?

Za njim? Za iluzijom, nečim neuhvatljivim?

Je li to tako teško?

Treba li biti pjesnik, mistik, napisati memoare, hrpu knjiga?

Što treba? Ništa.

Samo voljeti. Tada nije teško.

Moguće je, lako je. Zašto?

Kad zagrliš, kad poljubiš, kad stvarno voliš… Nema ništa drugo. Nema važnije.

Ljubomora, nesigurnost, sve nestaje.

Živiš za taj osjećaj.

D.K.

08.12.2022.