UkiseliÅ¡e li ti se krastavci? Nije to pitanje i ne tražim odgovor. Mnogo je važnih pitanja na koja nema odgovora. No nama je uvijek u potragu. Upravo na toj Äežnji svijet poÄiva.
Za Tropolje.info piše Marko Tokić
Ima li na svijetu iÄeg novog? Možda su sve priÄe uistinu ispriÄane, pa ipak i najtvrdokorniji modernisti morali bi se složiti ipak se mijenjaju okolnosti. Umro je Slobodan Novak Äovjek koji je pisao u okviru navedene poetike. Nije dao konaÄni odgovor na temeljno pitanje vlastite poetike, mijenjaju li okolnosti i sam smisao priÄe, nego je ostavio nama da sami odgonetavamo zagonetku (osporavajući nam pravo da i naÅ¡ odgovor, ili odgovori, na kojega, i na koje, imamo potpuno i legitimno pravo, bude jedini mogući i obvezujući; Äuvajući nas tako od nas samih).
Kako javljaju iz Japana samoprozvani izvrÅ¡itelj humanog postupanja (u kojem se uklanjaju oni koji po njegovoj ocjeni ne zaslužuju živjeti) ubio je devetnaest osoba s tjelesnim (ili mentalnim) poteÅ¡koćama i izranjavao dvadesetak. On ima misiju: želi se rijeÅ¡iti svih osoba s posebnim potrebama u svijetu. Otkuda mladiću s dvadeset Å¡est godina takve ideje? U kakav duhovni kotao su nas umoÄili oni koji stvaraju sliku svijeta (gospodari njegove virtualnosti).
Erdogan nakon državnog udara ureÄ‘uje Tursku. Ako je vjerovati vijestima, urotnici su uglavnom intelektualci koje prokazuje poÅ¡tena inteligencija (kao da mi je to odnekud poznato) i tek na drugom mjestu profesionalni vojnici (po kriteriju Erdoganovih pouzdanika), joÅ¡ da ljubljeni narod odobri smrtnu kaznu sve bi bilo uredu (ili nas u to Erdogan uvjerava). Kada volja za moć ojaÄa do metafiziÄkih dimenzija ono Å¡to slijedi nalik je, iako daleko pogubnije i tragiÄnije, onomu Å¡to se u ublaženoj varijanti (ali s osudom i vjerojatno dijagnozom) dogodilo u Japanu (i Å¡to smo prethodno komentirali).
Svakodnevno islamski teroristi diljem Europe izvrÅ¡e neko teroristiÄko djelo s viÅ¡e ili manje mrtvih ili ozlijeÄ‘enih. Policija, Å¡to je neuobiÄajeno, vrlo brzo za podosta poÄinitelja ustvrdi da se ne radi o pripadnicima radikalnih islamistiÄkih skupina (kao da je to utjeÅ¡no). DapaÄe! Poricanje govori o osjećaju krivnje državnih organa, a islam kao vjeru time se joÅ¡ jaÄe obilježava, jer ako velika većina poÄinitelja nisu pripadnici teroristiÄkih skupina onda svaki vjernik te vjere poÄinje biti sumnjiv i sama njegova pripadnost za vjernika (muslimana) poÄinje predstavljati opterećenje.
Ako predizborna kampanja potraje i ako je suditi po hrvatskim medijima, Milanović će biti kriv za sve dobro u Hrvatskoj. Milanović nema problema jer ga istina ne obvezuje (ni stvarnost), pa priÄa bajke (i ima ih koji vjeruju, ne zato jer su uvjereni u njihovu istinitost, nego zato Å¡to se boje istine). Perkovića zaboljelo u Münchenu ali je problem Å¡to lijeÄnici nikako da to potvrde, odvjetnici traže izuzeće sudaca zbog pristranosti (njemaÄko im krivosuÄ‘e ne udovoljava), na sve moguće naÄine traže makar odgodu presude (i slabo im ide od ruke) pa se Perković dosjetio jadu i navodno obraćen traži svećenika (nije moje da sumnjam, ali vjerojatno se nada da će ga dopasti neki iz njegove mreže dobrih pastira koji bi mu mogao biti poveznica s organizacijom i obranom). U njegovo navodno obraćenje ne vjerujem, jer oni koji se Bogu utjeÄu osjećaju krivnju, kaju se za grijehe i traže oproÅ¡tenje; kod Perkovića toga nema: on je i nadalje ponosan na ono Å¡to je Äinio za svoju zemlju i svoju državu (iako nas Nobilo u to želi uvjeriti, toj zemlji i toj državi nije ime Hrvatska, dapaÄe: Hrvatska je cijelo vrijeme njezina postojanja bila najveća prijetnja njezinoj opstojnosti i svi oni koji su bili za Hrvatsku bili su njegova, i njihova, meta). Prekrajanje proÅ¡losti nije novovjeka izmiÅ¡ljotina, komunisti su u tome najveći majstori pa su Nobilo (Perković i ekipa) imali od koga uÄiti (i uÄili na vrijeme). Ubijati da bi Jugoslavija mogla živjeti bio je njihov zanat od njezina zametka i osobito od njezine komunistiÄke obnove i zaÄetka.
I u HDZ-u ima novosti, nakon Å¡to je Milanović angažirao Mesića kako bi pomladio ekipu vele da se Plemki dosjetio Å eksa pa ga vraća u život. Eto Å eksa bit će sexa, tu je i Njonjo joÅ¡ da se Jaca vrati i da se obnove sjećanja. Jaca je nakon neuspjele avanture (kud Ivo tud i ja), leprÅ¡ala svim meridijanima pa je sa Yusipovićem i ÄŒaÄićem i javno koncentrirala (iako neuspjeÅ¡no), no joÅ¡ je znakovitije njezino ljubljansko druženje s Mesketom i Budom (da ne kažem LonÄarem). A kako je Buda meÅ¡tar svih udbista (to su oni kojima su udbaÅ¡i tek posluÅ¡nici) nije teÅ¡ko zamisliti Å¡to bi nakon Mesketova palamuÄ‘enja u Milanovićevoj Å¡kvadri u HDZ-u kod Plemkija mogla zagovarati Jadranka. No, ne bilo, nije ona jedina pa ako se to i ne dogodi jer bi bilo oÄito (a i Å¡to bi ona u tom pogledu mogla viÅ¡e doprinijeti od starog Mesketova prijatelja Å ekija i inih njegovih, a time i njezinih, koji su već u ekipi da ne kažem u HDZ-u). Nema u Hrvatskoj svjetla dok ga netko ne užeže otvarajući arhive velike zloÄinaÄke organizacije (naravno komunista, i pridruženih im tajnih i javnih ćelija). Tek kad biblioteka bude dostupna svima i ucjenom se ne mogne prisiljavati na daljnje služenje snaga će sljedbe oslabiti.
I zato je potreba suoÄavanja sa zloÄinaÄkim karakterom komunistiÄkoga druÅ¡tva (nakon neuspjele pomirbe), nužnost hrvatskog oporavka. Pomirba nije uspjela ne stoga jer žrtve komunizma nisu oprostile, nego jer krvnici nisu mogli oprostiti žrtvama. Iako je Domovinski rat bio iznimna prilika da svi damo prinos hrvatskoj borbi za slobodu i pronaÄ‘emo poÄetak koji može biti zalog sretnije budućnosti: svima a ne samo njima. Onima koji su je sanjali (ona je to samim time Å¡to jest), no mogla je biti i otkupljenje grijeha onima koji su se o Hrvatsku ranije ogrijeÅ¡ili (kao uvjet njihova oprosta). Nažalost, ta mogućnost nije iskoriÅ¡tena, jer je pohlepa pojela nadu i uniÅ¡tila pomirbu. Organizirani i umreženi (njezini raniji osporavatelji kad je već nisu mogli sprijeÄiti odluÄili su je prisvojiti), nisu mogli odustati od Hrvatske kao imovine i stoga su lagano lustrirali sve one koji su im se uÄinili prijetnjom i ta lustracija neumreženih dovela je do obnavljanja komunistiÄkog modela (kadroviranja) u izmijenjenim uvjetima (tržiÅ¡ta i kapitala): ucjenjivost, pripadnost, podobnost i posluÅ¡nost kao uvjeti druÅ¡tvene prihvatljivosti. I sad smo tu gdje jesmo, biblioteka je joÅ¡ uvijek temeljna snaga i njezin upravitelj zakon nad svim zakonima. Javna (makar i samo znanstvena dostupnost, mnoge bi stvari promijenila), strah od istine i prividna zaÅ¡tićenost samo je nastavak agonije poslužitelja komunistiÄke nemani koja je jela ne samo svoje žrtve, nego i svoje izvrÅ¡itelje (i dan danas ne ostavljajući ih na miru, njihovu pokajanju i njihovoj savjesti, nego uvijek iznova tražeći njihovu odanost i bezuvjetnu posluÅ¡nost). Taj teret hrvatski narod mora skinuti jednom zauvijek i zavrÅ¡iti tu komunistiÄku epizodu kad već nije iÅ¡lo s pomirbom. Tko će to napraviti? Milanović koji je Å¡titio Perkovića? Plemki (izabran je da se to ne dogodi)?
Ima li nade za Hrvatsku i Hrvate? Ako je suditi po svemu u skoroj budućnosti  ova plemenita nužnost joÅ¡ nije izgledna. Ova tema, koju je Karamarko (s Hasanbegovićem, možda i ne htijući znaÄajnije naÄeo ipak se viÅ¡e ne može izbjeći), i zato uistinu vjerujem da je doÅ¡lo vrijeme za neÅ¡to posve novo, ne kao Most (kojim je premoÅ¡teno razdoblje od istog u navodno isto i sliÄno), nego neÅ¡to Å¡to s tim (i jednim i drugim i trećim) nema nikakve veze: možda baÅ¡ neÅ¡to kao Domovina.
