Postoji li alternativa novom bratstvu i jedinstvu?

Okupljanja četnika zadnjih godina sve su učestalija u Srbiji, ali i ostalim državama. Šešelj i društvo imaju veliki broj sljedbenika, na srpskim tribinama često se vrte četničke parole i spaljuju hrvatske zastave, diljem Srbije legalno djeluju četničke udruge i pokreti

Petak trinaesti neki smatraju nesretnim danom, kada se iz kuće izlazi samo ako se baš mora. “Petak 13.” je prigodni naziv holivudske franšize filmova strave u kojima psihopat skriven ispod hokejaške maske sadistički, hladnokrvno sakati i kolje svoje žrtve.

Zanimljiva je podudarnost da su upravo petak, trinaesti ovog mjeseca, četnici odabrali za svoje novo okupljanje u Višegradu (BiH). Bez pardona, čelnici četničkog Ravnogorskog pokreta vratili su se na mjesto zločina, mjesto odakle su 1992. krenuli u klanje sveg nesrpskog stanovništva po Bosni i Hercegovini. Postrojilo se tako opet, kao prije 23 godine, nekoliko stotina Srba u crnim četničkim odorama, sa šubarama i kokardama, urešeni ordenjem i četničkim zastavama, zaklinjući se pred spomenikom Draži Mihailoviću da će opet na “čuvanje otadžbine i svojih teritorija” i “vraćanje oduzetih krajeva”.

Međutim, najnoviji četnički poklič kao da nikoga u Hrvatskoj nije zabrinuo – informacija o četničkom derneku provukla se ispod radara naših “udarnih” medija. Bilo je važnije tih dana ulizivati se Srbima i prenijeti naciji mudre misli malog Slobe, I. Dačića. Koji je doš’o da malo proćaska o regionu s Kolindom i Vesnom.

Ni u samoj BiH nije bilo previše zainteresiranih za taj nesporni festival srpske ljubavi i tolerancije. Samu vijest prenijeli su, uglavnom, neovisni portali, zgroženo se pitajući kako je moguće da se ovakvo što uopće dopušta, te čeka li se to da četnici ponovno, kao i ‘92., izvuku kame i mitraljeze i krenu ubijati Bošnjake i Hrvate.

Glupi ili amoralni?

Suprotno atmosferi “pomirenja” koju kreiraju yugo-mediji, okupljanja četnika zadnjih godina sve su učestalija u Srbiji, ali i ostalim državama. Šešelj i društvo imaju veliki broj sljedbenika, na srpskim tribinama često se vrte četničke parole i spaljuju hrvatske zastave, diljem Srbije legalno djeluju četničke udruge i pokreti, te je nedavno emitirana, aklamacijom dočekana, tv-serija “Ravna Gora”, koja rehabilitira četnike.

Nažalost, i kod nas u zadnje vrijeme sve je više Srba, pogotovo onih mlađih, koji pjevaju četničke pjesme, izvikuju četničke parole i provociraju ćiriličnim grafitima. Takozvani hrvatski političari i mediji to uporno prešućuju, pa ako su ponekad i prisiljeni komentirati, sve opisuju kao bezazlene provokacije grupice nestašne, zavedene dječurlije i nekoliko posve nevažnih srbijanskih šovinista. Istodobno se u gotovo svim “našim” medijima neprestano daje prostor onima koji se naroguše na sam spomen slova “h”, te su spremni i najmanju naznaku hrvatskog domoljublja pljuniti i proglasiti nacionalizmom.

Ironično, upravo HDZ nas je uvjeravao da ćemo ulaskom u EU napokon pobjeći od istočnog Balkana, ali sada smo više nego ikada izloženi i okrenuti upravo Srbiji. Uporno, neprestano se propagira sve što imalo naginje Srbiji ili dolazi iz Srbije.

Mučno bi bilo nabrajati razne “dare bubamare” koje neprestano tancaju po takozvanim hrvatskim diskotekama. Još mučnije bi bilo nabrajati sva imena hrvatske estrade koja svako malo gostuju u Srbiji i druže se sa srbijanskim zvezdama. Nema dana da nas mediji ne zaprašuju vijestima iz Srbije, srpskim serijama, filmovima i ostalim smećem. Iz njih svaki dan iskače “srpska nevesta” Sevka pa je sada u velikoj ofenzivi i vulgarna, a takva su i vremena, Nives Zeljković koja, po vlastitom priznanju, živi na relaciji Beograd-Zagreb, dok je Elizabeta Gojan, sada silno potresena protuustavnim otkazom zbog vlastitog šlamperaja i infantilnog komentiranja predsjedničke inauguracije, još donedavno orgijala s Brenom po Prisavlju.

I gotovo da ne postoji sportska emisija na HRT-u koja ne veliča ili u goste zove Roberta Prosinečkog, populanog Žutog, koji nikada nije krio simpatije koje gaji prema Srbima. Dapače, bez imalo stida je 2011. ponovno podigao tri prsta u zrak, pozdravljajući svoje drage Delije na Marakani, navijače koji i danas otvoreno iskazuju privrženost četnicima i diče se sudjelovanjem u Arkanovim jedinicama za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH. Arkan je i sam bio, kao i Prosinečki, veliki navijač Crvene zvezde i vođa Delija.

Kad smo već kod nogometa/fudbala, na sunce je ovih dana izmilio i Mesićev gmaz Budimir Lončar, ex-ministar SFRJ koji nam je usred najžešće ofenzive JNA nametnuo embargo na oružje, ovaj put kao vip gost Hajdukove delegacije u Kranjčevićevoj. Naravno, ni tu nema ničeg spornog, samo je sport u pitanju… sport i kultura…

Zdravko Mamić već godinama s neskrivenim simpatijama pjevuši Zvezdine i Partizanove pjesmice te zaziva regionalnu nogometnu ligu sa Srbima. HRT-ovac Radman bio je jedan od onih vjernih partijskih pijuna, te ne čudi da je gotovo cijeli HRT premrežen sličnim kadrovima, a da se novinari, poput Karoline Krišto ili Bilića, otpuštaju bez ikakvih konkretnih razloga.

Indexov pokretač Matija Babić i sam voli provocirati s tri prsta, a tekstovi na njegovom portalu s nepatvorenom mržnjom bljuju po svemu imalo domoljubnom. Njegov portal je, između ostalih, lansirao i popularizirao “antišatordžiju” (da, to je Indexov naziv za “antišatoraša”) Zorana Ercega, branitelja koji je s kamerom na ramenu branio Hrvatsku. Otprilike kao i Bora Dežulović – ulazeći sa srpskim vojnicima u oklopnjacima JNA u “oslobođeni” Vukovar. Erceg, doduše, nije navraćao u Vukovar, on je bio više oko Knina, rame uz rame s herojem Ratkom Mladićem.

Karamarko devedesetih nije bio na ratištu, kao ni Milanović, ali za sada još uvijek podržava braniteljski prosvjed. Valjda se s tim slaže i njegova crvenokosa ljepotica, žena koja je zanat pekla nekoliko godina radeći u marketingu EPH-a u Beogradu.

Mnogi Hrvati – beskičmenjaci i četnici

Kad je umro Vlada Divljan, u Hrvatskoj je umalo proglašen dan žalosti. Ako su se neki, makar i u šali, upitali tko je uopće taj Divljan, trenutačno su dobivali po nosu – zaboga, zar je moguće da netko ne zna tko je bio frontmen beogradskih Idola!? Novom “bratstvu i jedinstvu” sve teže odolijeva i predsjednica Grabar Kitarović. Osim što je radi “mira u kući” počela sklapati paktove sa svim i svakim, pa i s onima koji su je do jučer ismijavali i nazivali korumpiranom nacionalističkom marionetom.

Premijer Milanović još davno je probio led srdačno tapšući upravo Nikolića, ministar Kotromanović zadržao je korak i pobratimio se s pančevačkim specijalcima, dragim crvenim beretkama, a ni ministar Matić nije želio zaostati za njima pa se ushićeno zagrlio i uslikao sa svojim idolom, simpatičnim bivšim fudbalerom Sinišom Mihajlovićem. Josipović je s Tadićem bio i više nego prisan, te će nesumnjivo i predsjednica nastaviti njihovom utabanom stazom.

Ali, graknut će netko, to je politika i diplomacija, morate nešto progutati da biste nešto dobili. Problem je u tome što mi cijelo vrijeme gutamo, a dobivamo… da ne pišem svakakve prostakluke, znate što mislim. Oni koji će od svijeta možda i dobiti nešto su svakako njima oduvijek mili i dragi Srbi, a mi smo tu samo zato jer nas još nisu uspjeli sasvim prorijediti i raseliti, nas 10-20 posto Hrvata – koliko nas je ovdje preostalo. Bez sumnje, ovakvom politikom, protuustavnom, socijalno neosjetljivom i u globalu antihrvatskom, u tome će na koncu i uspjeti.

Iako je sve ovo već odavno jasno i prožvakano, meni osobno nikada nije bila jasna fasciniranost Srbima i spremnost pojedinaca da im se bezuvjetno podlože. O.K., zacijelo ima onih poslovno ili rodbinski i genetski povezanih, ali što reći o onima koji imaju veze više s Eskimima nego sa Srbima, pa ipak cijelo vrijeme čeznu i uzdišu upravo za prekodrinskom braćom? Zbog čega, pored svih republika koje nas okružuju, uporno i neprestano slinimo samo za Srbijom?

Stockholmskim sindromom jedino se može objasniti čudna privrženost i kompleks niže vrijednosti koje (neki) Hrvati osjećaju prema Srbima, ali stvari su očito puno kompleksnije i stoga mislim da bi ovaj duboko poremećeni odnos valjalo pomno studirati i dijagnosticirati, jer se bojim da se odgovor krije u poraznom povijesnom faktu: naime, i prije Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati bili su protivnici hrvatske samostalnosti, vatreni zagovaratelji Jugoslavije, zakleti orjunaši, karađorđevci i četnici, a kasnije i udbaši i kosovci koji su mrzili i hladnokrvno ubijali – svoj narod.