Magazin
Pošaljimo vrh DORH-a u sanatorij
Vidjela sam ovaj tjedan jednu potresnu i poučnu televizijsku reportažu. Iz samog središta DORH-a. Iz institucije koja je među najzaslužnijima za to što je Hrvatska, zajedno s Bugarskom, na samom europskom vrhu po korupciji, što niti jedan veliki slučaj gospodarskog kriminala nije dobio uvjerljiv sudski epilog, što ratnim zločinima pristupa kao da još uvijek radi po instrukcijama i spisima vojnog tužiteljstva JNA… A navodno imamo najbolje glavne državne odvjetnike u Europi. Takozvane ikone pravde.
Priznajem da su mi svakakve sumnje padale na pamet: zašto je to tako? Ali nakon što sam pogledala tu reportažu, ja napokon znam odgovor. Nije to do ljudi. Problem je u kompjutorima.
Da, i mene je zaprepastilo kad sam čula: oni nemaju kompjutore. Institucija koja po definiciji treba biti glavni čuvar pravne države pati od manjka kompjutora. Nije u DORH-u kao u američkim serijama: klikneš triput i dobiješ na ekranu sve informacije o predmetu na kojem radiš, sve o svim usporedivim ili povezanim predmetima i svaku informaciju koja bi ti mogla biti korisna. Sve transparentno i na dohvat miša.
Kad vrijedni istražitelj DORH-a traži informaciju, ide u skladište papira. Pješice ako lift ne radi. Bori se za svoj red u skladištu. Ako njegov predmet već nisu otpremili u reciklažu starog papira, kopa po fasciklima naslijeđenima još iz razdoblja Marije Terezije. Ako nađe to što traži, vraća se u središnjicu pa se bori za svoje mjesto na hodniku. Da, na hodniku, jer koliko sam shvatila iz tužne priče o DORH-u, u uredima im ne radi klima. Zato se bore za svoje mjesto na hodniku, da bi uhvatili malo zraka. Znamo kako radi mozak bez kisika. Gotovo nikako. A imamo prilike vidjeti i kako izgledaju predmeti napravljeni na hodniku bez kisika.
U domeni korupcijskog kriminala ti predmeti izgledaju kao slučaj Sanader: ogledna sudska sapunica bez kraja i konca i bez pravih dokaza. Ili kao slučaj Čobanković: uzmi pare, pomogni DORH-u optužiti koga treba, oguli krumpire i zadrži pare. Ili kao slučajevi Linić i Vrdoljak. Nema predmeta Linić niti Vrdoljak? Dakako da ih nema. Jedan je zabunom poslan u reciklažni papir, a drugi se zagubio putem, od skladišta do hodnika.
Kad su ratni zločini posrijedi, onda ti predmeti izgledaju kao slučaj Vasiljković alias kapetan Dragan. Da nakon godina inzistiranja na njegovu izručenju, stručnjaci s hodnika, bez kisika, naprave optužnicu koja uopće ne dotiče glavnu sponu njegovih zločinačkih aktivnosti u Hrvatskoj 1991. godine, a to je bila kontraobavještajna služba JNA, kolokvijalno KOS, koja je upravljala srpskom pobunom 1991. I onda su svi iznenađeni kaznom nižom nego što je javnost očekivala. A bit će još iznenađeniji kada Vasiljković dobije spor protiv Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
Dosad sam, ako je točno ono što neki portali pišu, mogla i posumnjati da je razlog takvoj traljavosti DORH-a možda u tome što je na čelu prve (kontraobavještajne) uprave KOS-a u tom razdoblju bio ujak našeg donedavnog glavnog državnog odvjetnika. Sad znam – to je zbog kompjutora.
Ili, slučaj Glavaš. Najprije se upotrijebi ubojica pokajnik da bi u zamjenu za oslobađanje od kaznenog progona teretio zapovjednika. A kada se ukaže politička potreba za zapovjednikom u vidu glasačkih ruku u Saboru, onda se promijeni model pa takvi pokajnici tužitelji više ne vrijede. I svi sretni. Cijela velika koalicija je sretna s takvim otužnim DORH-om.
Sretno je i beogradsko tužiteljstvo za ratne zločine, jer su preuzeli njihov optužni model – ne dirati JNA, osobito ne dirati KOS, ne dirati srpske logore. Uz to, već odavno su širokogrudno prepustili svojim beogradskim drugarima da se oni bave Ovčarom. Jer imaju više kompjutora i bolji zrak. Kao što su i svoje sarajevske drugare pustili da ulaze u ratne arhive HVO-a kao u samoposluživanje. Jer imaju više ljudi.
A sad ozbiljno. Zašto je iz DORH-a baš sad plasirana tužna priča o nedostatku kompjutora i zraka? A fali im navodno i stotinjak istražitelja. I zašto se baš sad novi glavni državni odvjetnik žali na nedostatak ljudstva i tehnike, a hvali se štedljivošću? Kaže, još nije potrošio onih pet milijuna kuna koje mu je Vlada namjenski odobrila za istragu u Agrokoru. I tada, baš kao i sad čudim se da Vlada tako izravno, financijskom potporom, usmjerava istrage. Ali još manje mi je jasno što ima pohvalno u tome da novci namijenjeni istrazi Agrokora još nisu potrošeni.
Zapravo se pitam nije li ona tužna priča o nedostatku tehnike, ljudi i kisika alibi priča. Nakon koje slijede druge priče. Da istraga o Agrokoru kasni zbog kompleksnosti i nedostatnih kapaciteta. I da nema dokaza za optužnicu protiv pukovnika KOS-a Dane Lukajića, šefa sigurnosti u srpskom logoru Manjača, pa ga valja pustiti iz istražnog zatvora i zatvoriti bez optužnice potencijalno najjači slučaj za ratne zločine pred hrvatskim sudovima. A i fascikl o Manjači poslan je u reciklažu.
Jedini sretni kraj tužne priče o DORH-u vidim u sveobuhvatnoj akciji: “Dajmo da dišu!” Pošaljimo vrh u sanatorij, preselimo istražitelje u primjerene prostorije, uz primjerenu tehniku, i pojačanje od stotinu novih tužitelja-istražitelja koji ne pripadaju staroj pravosudnoj hobotnici. No bez supstancijalnih promjena s obje strane Markovu trga – ni za DORH nema kisika.
