Moda
Poniženje
Koliko puta ste osjetili kako vam raste tlak dok gledate televiziju, Äitate novine ili surfate po domaćim portalima!? ÄŒesto, pretpostavljam, Äesto. Jer sve ono Äemu svjedoÄimo u ovoj zemlji u posljednje vrijeme kao da je sraÄunato da osjetimo bijes, poniženje… A zatim i nemoć jer ne možemo niÅ¡ta promijeniti.
Svrha ponižavanja, ako nije samo puko iživljavanje na nekomu, i jest taj osjećaj nemoći, nakon kojega nastupa tupost i apatija, prepuÅ¡tenost. I upravo to se dogaÄ‘a danas u Hrvatskoj. Kad smo se u gospodarskom pogledu kako-tako pokrenuli s mrtve toÄke, kao da nas netko hoće gurnuti natrag u recesiju i beznaÄ‘e.
Primjera za to jest koliko hoćeÅ¡. Možemo ih podijeliti na one koji proizlaze iz razliÄitih vanjskih pritisaka i one koji proizlaze iz Äinidbe razliÄitih tuzemnih operatora permanentne krize. Recimo, primjerice, stalna borba protiv ”ustaÅ¡luka”. U toj borbi sudjeluje Pupovac sa svojom strankom, SDP-ovi juriÅ¡nici, stotinjak udruga s dvjestotinjak Älanova ukupno, Stipe Mesić i fumićevci, veći dio medija… A na kraju od svih tih silnih ustaÅ¡a uhvate Thompsonove ÄŒavoglave, legalno postavljenu i ilegalno maknutu ploÄu poginulim HOS-ovcima i Skejin brk.Ipak, poslije te hajke ostaje gorak okus u ustima prosjeÄnog Hrvata i osjećaj da mu zemljom upravljaju Jugoslaveni i Srbi kao i nekih davnih olovnih godina.
Igre oko kurikula takoÄ‘er su dobar primjer gradiranog ponižavanja i nabijanja kompleksa obiÄnoj, narodnoj Hrvatskoj. Prvo je politiÄkom odlukom postavljen dotada Å¡iroj javnosti nepoznati Boris Jokić, i sve Å¡to je pod njegovom i Budakovom paskom raÄ‘eno, raÄ‘eno je s toÄno odreÄ‘enog ideoloÅ¡kog polaziÅ¡ta. Kada je HDZ doÅ¡ao na vlast i pokuÅ¡ao depolitizirati obrazovnu reformu uvodeći u Povjerenstvo za provedu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije ideoloÅ¡ku raznolikost, digla se ”kuka i motika” da HDZ politizira reformu obrazovanja! Na kraju je HDZ potpuno odustao od utjecaja na reformu i prepustio minornoj stranÄici enormnog apetita da se bavi time, a uskoro se valjda i Jokić vraća. S njim i ideologija neprihvatljiva barem za Äetiri petine hrvatskog stanovniÅ¡tva. JoÅ¡ jedno poniženje.
Ono Å¡to posebno bode oÄi jest sinkroniziranost tih unutraÅ¡njih procesa s pritiscima izvana. Pritišću nas gotovo svi susjedi: Slovenci zbog arbitraže, MaÄ‘ari zbog Ine, Bosanci zbog PeljeÅ¡kog mosta, Srbi zbog svega i svaÄega ili Äega se god sjete… Iz Bruxellesa takoÄ‘er stižu packe, a ni NjemaÄka nam viÅ¡e nije sklona, ako je ikada i bila. I stjeÄe se dojam da hrvatska vlast ponaÅ¡a po toÄno odreÄ‘enom obrascu: prvo odbija bezobrazne zahtjeve izvana, ali vrlo mlako jer ”treba saÄuvati hladnu glavu…”, da bi nakon nekog vremena poÄela polako popuÅ¡tati. Nanoseći nacionalnom ponosu joÅ¡ veći udarac nego da se odmah popustilo, odnosno da se u spor nije ni ulazilo kad se nije imalo jasne strategije ni odluÄnosti da se na svom stajaliÅ¡tu ustraje.
Koliko drugi do Hrvatske malo drže pokazat ću na primjeru pisanja jednog boÅ¡njaÄkog nacionalista koji djeluje u Hrvatskoj. RijeÄ je o stanovitom Farisu Naniću koji je svojedobno ustvrdio da je otac Ive Andrića bosanski beg koji je silovao Andrićevu majku dok je radila kod njega kao sluÅ¡kinja. Taj Nanić kaže: ”Toleriranje zla vodi u joÅ¡ veće zlo. Plenković ima problem vrlo jake nacionalistiÄke opozicije u HDZ-u. Preseljavanje ploÄe iz Jasenovca u Novsku, Å¡to je izrugivanje pravnom poretku, pokazuje kako zbog toga pristaje na neprincipijelnosti samo da se stranka ne raspoluÄi. I ostane na vlasti. Njegov prethodnik Karamarko pustio je faÅ¡istiÄki duh iz boce, Karamarkov poboÄnik Hasanbegović osmislio je njegovu implantaciju u HDZ da bi proÅ¡irio pravaÅ¡ku, starÄevićansku, ustaÅ¡ku biraÄku bazu, a balkansko desniÄarsko harlaukanje uplaÅ¡ilo je pristojan svijet. Tako manjina dolazi na vlast i ne puÅ¡ta ju. Ne reorganizira li se graÄ‘anska Hrvatska, moći ćemo se jedino joÅ¡ upitati – kamo ideÅ¡, Hrvatska?” Komentar ovom marifetluku nije potreban. Vrijedi samo kao kuriozitet dodati da se u istim novinama u kojima je objavljen Nanićev Älanak Å¡epiri i naslov Å to bi bilo s Hrvatskom da nije bilo Armije RBiH.
No, ne izmiÅ¡lja Nanić niÅ¡ta novo, niÅ¡ta Å¡to već iz hrvatskih medija nije mogao pokupiti. Sve njegove nebuloze već su prodefilirale stranicama Jutarnjeg ili VeÄernjeg lista, Slobodne Dalmacije ili Novog lista. Domaći su mediji, uz civilne udruge, većinu politiÄkih elita i kulturnjake, važni provoditelji rastakanja hrvatskog druÅ¡tva. Ta Äetiri sektora, mediji, civilne udruge, politika i kultura u rukama ljevice, glavne su poluge permanentnog potiskivanja zdravog nacionalnog osjećaja i naturanja osjećaja poniženosti i nemoći. To se lako može potvrditi i povrÅ¡nom analizom bilo kojeg od tih sektora, samo se rijetko tko usuÄ‘uje takvu analizu napraviti jer takvo Å¡to povlaÄi iskljuÄenje iz mainstreama, politiÄkog, medijskog ili kulturnog.
Ima li tomu lijeka? Ili ćemo umirati od stida kao Kafkin junak na kraju romana? Ima – ne smijemo pristajati sudjelovati u procesu kojinamnameću! No, da bismo to mogli, to jest da bismo se oduprli nametnutom procesu, moramo ponovo zadobiti svoj glas, ne dopustiti da umjesto nas govore drugi, koji nam o glavi rade! Ukratko, trebamo vratiti hrvatsku kulturu i hrvatske medije Hrvatima. PolitiÄkim Hrvatima, bez obzira na etniÄku pripadnost. Bez toga nema niÅ¡ta, osim daljeg poniženja i propadanja. Tek kada ponovo zadobijemo svoj glas, treba i politiÄki razvezati hrvatsku sudbinu od sudbine EU. To ne znaÄi nužno izlazak iz EU, bar ne odmah, ali ni od toga ne treba zazirati ako bude potrebno.
Damir Pešorda