Pomirdba bez pravde

Ja sam poginuli vukovarski branitelj. Ime mi je Mile Mlinarić. Gledao sam Vas sinoć u mom Gradu, u mom voljenom Vukovaru, u kojem sam svoj život položio za Hrvatsku, baš kao i drugi moji suborci iz Turbo voda, s našim zapovjednikom na čelu, našim Blagom Zadrom koji je ovdje, tu je kraj mene. Vi ste sinoć sve nas obilježavali i spominjali, a mi smo vas odozgo slušali.

Šutio sam do sad. Mi mrtvi i obično šutimo. Toliko šutimo da se na nas može i posve zaboraviti, kao da nikada postojali nismo. Toliko šutimo da nas se može sjetiti i tek ponekad, prigodno, velikog Osamnaestog i dan prije ili dan poslje, kako već dopadne.

Htio bih Vam reći da mi ne šutimo tek zato što više ne možemo govoriti. Već šutimo jer su riječi postale bezvrijedne, oskvrnjene, rasprodane. Takve da vama živima više ništa i ne znače. Riječima se može svašta: lagati, varati, obećavati pa opozvati obećanje. Govoriti što ne misliš i ne govoriti što misliš. Reći, pa reći da niste rekli, ili ne reći pa reći da ste rekli. Vi živi možete pričati o pomirdbi bez pravde. Mi mrtvi, između ostalog, stoga obično i ne govorimo vama živima. Jer kod vas riječi više i ne znače ništa.

Premijeru, živi smo vam mi. Živi smo i više od vas živih. Jer živjeti znači biti ono što jesi. Biti u istini, biti u pravdi i biti pred Bogom. Biti jednostavan, autentičan, spokojan, biti u svetom Božjem miru. Nama su se ideali pročistili, posvetili… drugačiji smo mi od vas živih.

Ovdje kod nas ionako vrijede neka sasvim druga pravila, nas vaše zemaljske floskule ne dosežu, nama je odozgo posve očito koliko su vaše riječi prazne, namještene, lažne.

Pišem vam zato ovdje na zidu kod svog mlađeg brata Ćipe kojeg sam u ratu čuvao i štitio. Ja, poginuli hrvatski branitelj kojeg ste se sinoć spominjali. Ja, koji sam posve živ, jer je moja žrtva sveta.

Pišem Vam da Vam kažem koliko sam sretan što naša Hrvatska danas postoji. Djeca se igraju, mladi se zaljubljuju, zastave se vijore – iako ne dovoljno, hrvatske pjesme se pjevaju – iako ne svugdje, i ne koliko bih ja volio. Hrvatska povijest se uči u hrvatskim školama – svakako više nego prije, ali daleko manje nego što bi trebalo. Volio bih da sam živ, poštovani premijeru, jer evo je, naša Hrvatska je tu. Ali nije to ona Hrvatska za koju sam dao život. Nije još, ali će biti! Volio bih da sam živ, poštovani premijeru, jer Hrvatska se ne može graditi bez spremnosti na umiranje. Jer nema Hrvatske ako se ne razumije što je žrtva. Stoga ovoj Hrvatskoj upravo mi, koji smo za nju bili spremni mrijeti, jako nedostajemo. Nedostaje joj primjer žrtve. Vi to niste, nećete i ne možete biti. Vi ste prazni, Vaše su riječi prazne, Vaše je srce prazno.

Mojoj Hrvatskoj nedostaje pravda koja je preduvjet pomirdbi. Odakle Vam pravo govoriti da nam nedostaje politika pomirdbe kad naše mrtve još niste ni našli, kad one silovatelje niste zatvorili, kad ništa niste učinili da se ta pravda pomakne za jednu jedinu sudbinu naprijed.

Upravo s Vama na čelu moju Hrvatsku danas vode ljudi koji za nju nisu spremni umrijeti. Ja, koji o umiranju znam sve, imam svako pravo to reći. To je ono što danas nedostaje Hrvatskoj: da hrabrost njezinih poginulih junaka pretočena u suvremene građanske i političke bitke, ispred sebe ima snažno vodstvo s jasnom vizijom i čistim srcem, vodstvo koje ne odustaje od vrijednosti i principa, koje ne ostavlja svoj narod u bitkama i ne želi ga ušutkati nego ga želi pitati i slušati. Vodstvo koje će tek doći.

Nije ovo lak narod, toliko Vam priznam poštovani premijeru. Slušaju, gledaju, misle. Vole, sanjaju, planiraju. Raduju se, grade, opiru se nepravdi. Slave, pjevaju, mole. Oni još ne znaju kakvo herojstvo nose u sebi, kao što ni ja nisam znao.

Ali tu su, stižu, stasaju i vjerujete mi: Hrvatska im neće umaći. Neće Vam je dati. Naći će put do točno onakve Hrvatske za kakvu sam se ja borio, kao što gorski potok uvijek nađe svoj put do mora.

Vi ne razumijete ni žrtvu, ni pravdu, ni istinu, i stoga ih do te Hrvatske Vi ne možete dovesti. I to znate već i sami. Vi ste se previše bojali, mislili na svoj život, kalkulirali i lupetali. Ali oni koji su pozvani to provesti, oni će to u srcu duboko znati. Onako kako sam ja znao umrijeti.

I to je ono s čime se Vi, poštovani premijeru Plenkoviću, trebate pomiriti.