Scena
Politika ovakve vlasti je kurva, nacionalna politika je svetinja!
Kada u Hrvatskoj želite neÅ¡to vrlo brzo i efikasno obezvrijediti onda je formula priliÄno jednostavna. PripiÅ¡ite tome o Äemu govorite osobinu neÄega politiÄkog i postigli ste željeni uÄinak. Jer, sudeći prema reakcijama obiÄnog Äovjeka, nebitno radi li se o starijim osobama ili o mladim ljudima, politika je najveće zlo na geoidu zemaljskom. Ako ne na planeti, onda bez dvojbi u Hrvatskoj. Takav je sluÄaj i s braniteljskim prosvjedima u Savskoj 66.
Pitanje je sljedeće, smiju li hrvatski vojni veterani, smije li u naÅ¡em druÅ¡tvu viÅ¡e itko imati želju za promjenom ili pojednostavljeno, je li krimen biti politiÄki motiviran?
piše Ivan Ljubić & Kamenjar.com
Nastavno na to pitanje, logiÄno je zapitati se živimo li u druÅ¡tvu koje je iscrpilo sve potencijale za dobrom i konstruktivnom politiÄkom djelatnošću?
To je sve maslo HDZ-a, takoÄ‘er jedna od razornih etiketa. ZaÅ¡to ne bi bilo maslo HDZ-a? Potom, «oni samo žele skinuti vladajuću koaliciju s položaja». Iskreno, ne znam gdje je problem? Da ih nagradimo za ove tri i pol godine stagnacije i duboke druÅ¡tvene paralize na svakom nivou? Situacija je ipak mnogo jednostavnija. Možemo biti i slikoviti. Kada jedan sportski kolektiv, bilo da se radi o nogometnom klubu ili koÅ¡arkaÅ¡kom, ili pak kriketaÅ¡kom, izgubi deset utakmica zaredom vodstvo kluba vrlo Äesto poseže za novom trenerskom garniturom ne bi li s novim ljudima i novim pristupom promjenila gubitniÄki kurs. Jasno, ako prethodno samoj trenerskoj garnituri ne proradi obraz i Äast pa sami ne podnesu ostavku i tako na poÅ¡ten naÄin otvore mogućnost da netko drugi okuÅ¡a svoje Å¡anse. Jednostavno, da ne može biti jednostavnije. U Hrvatskoj takva praksa, osim ako ne govorimo o Hajduku nije zaživjela. «Kukuriku koalicija» tri i pol godine vuku naciju iz poraza u poraz. Tavorimo na dnu Europske Unije po svakom statistiÄkom pokazatelju. Tu i tamo se pokoji pokazatelj zazeleni, ali Å¡to je tih mizernih 0,3 % spram pada od, karikiram 15%? No, na stranu Äak i to. Oni su osvjedoÄeno nesposobni, lažu, ne sluÅ¡aju nikoga, i dalje su na retorici kako su «oni prije krivi», oÄigledno su skloni zlouporabi položaja (Lovrić – Merzel, Sabo, VlahuÅ¡ić, Jakovina, Pusić itd.), svoj sili neobiÄnih i jalovih pokuÅ¡aja da se prezentiraju kao «poÅ¡teni». KljuÄni Äasopis boljÅ¡eviÄke struje u vremenu prevrata 1917. pa i nakon, tijekom nasilne i nezapamćene brutalnosti pod kojom su izdahnuli milijuni zvao se «Pravda». ÄŒisto informacije radi.
«ŠatoraÅ¡i» iza kojih stoji HDZ žele sruÅ¡iti SDP. Ovo je pojednostavljena i prisutna verzija. Slijedi moja. Hrvatski vojni veterani, vitezovi i pobjednici, mahom 100% invalidi, ljudi koji su 90ih, na povijesnoj prekretnici imali dovoljno hrabrosti da se žrtvuju za vrijednosti koje živimo u Hrvatskoj danas, dakle, demokraciju, pluralizam, slobodu svih vrsta, mir, stabilnost, sve ono Å¡to uzimamo zdravo za gotovo, prirodno bliži stranci koja je stvorila Hrvatsku, naÅ¡u Hrvatsku, žele, poniženi i zanemareni u druÅ¡tvu za koje su gubili ekstremitete i izborili se, uprazniti svoje graÄ‘ansko i ljudsko pravo da kažu, pokažu i demonstriraju kako se neće pomiriti sa st(r)anjem kakvo je trenutno. Možemo li tako gledati na Savsku 66? Možemo, ali ne smijemo. Nije poželjno jer Jutarnji i Indeks sugeriraju drugaÄije.
Pa smo tako u proteklih nekoliko mjeseci doznali da Äuro GlogoÅ¡ki prima 25 tisuća kuna. To je glavni argument, a u stvari je krajnje nebitno. Koliko god se napinjali svesti cjeli prosvjed na pitanje materijalnog, on je upravo najmanje to. Jedno pitanje za sve. Tko bi od vas, dragi Äitatelji ovog teksta, pristao na 25 tisuća kuna ili na bilo koji novÄani iznos u zamjenu za 100% invalidnosti. Tih 100% podrazumijeva cjelodnevnu skrb. Cjelodnevna skrb i potpuna oduzetost u fiziÄkom smislu znaÄe da je osoba, konkretno muÅ¡karac, u nemogućnosti voditi ljubav sa svojom suprugom, Å¡etati parkom, igrati nogomet sa svojim sinom, otići na zahod samostalno, obući se, dosegnuti knjigu na polici i milijun malih stvari koje pokretne i fiziÄki zdrave osobe rade najnormalnije. Licitirajmo. Prvi put, drugi put, treći put. Nitko? BaÅ¡ neobiÄno. Kada bismo stvari sagledavali malo dublje od obiÄnih i plitkih rasprava o tome tko ima koliko ili je li ispred Å¡atora propisno parkiran auto, možda bi imali Å¡ansu razumjeti tj. suosjećati. Ako ne i to, onda barem poÅ¡tovati i gledati svoja posla. Ti ljudi nikome niÅ¡ta nisu oduzeli, prosvjed protjeÄe bez ikakvih incidenata i Äemu onda osuda?
Nema osude za «antiprosvjede». Tada je sve u redu. Skupine nezadovoljnika vlastitim statusom, umjesto da idu pred Banske dvore, idu upravo u Savsku 66 (ili se daju iskoristiti od leÅ¡inara kalibra Aleksandar Stanković). Kao da se upravo iz Savske 66 vodi Hrvatska. Sve je to popraćeno masovnom medijskom potporom i promidžbom da bi Äovjek pomislio kako se sprema marÅ¡ nekoliko desetaka tisuća ljudi, a kad ono – njih 6. Bolesno. Kao Å¡to je i bolesno da se na centralom trgu Zagreba skuplja AntifaÅ¡istiÄka fronta ne bi li poruÄili osmorici pripadnika HÄŒSP-a da im faÅ¡izam neće proći. Kad ono, njih 8 doÅ¡li na grob Ante StarÄevića u Å estinama. Tko je tu lud? Tko njih financira? ZaÅ¡to jedni imaju pravo biti politiÄki motivirani i izražavati svoj stav javno, a vojni veteran je neÄiji igraÄ? ZaÅ¡to ne bi smio biti neÄiji igraÄ? Je li može taj «netko» biti dobar?
Možemo misliti o politici i politiÄarima Å¡to nam god volja, ali tu je kljuÄ, u politiÄkom angažmanu. U iskrenoj želji da se politika pokuÅ¡a voditi na dobrobit zemlje. Koliko god se stvari komplicirale, u biti su viÅ¡e – manje uvijek jednostavne.
Hrvatskom narodu nitko niÅ¡ta nije poklonio. Krvavu smo cijenu platili i plaćamo Å¡to smo uspostavili samostalnu Hrvatsku. NaÅ¡a je ljubav, strast i odgovornost uÄiniti sve da saÄuvamo sve integrativne faktore i temelje identiteta u koji su upravo heroji iz Savske 66 utkali dio sebe i svojih života.
Tako je jednostavno zakljuÄiti da u Jasenovcu nije likvidirano 20 tisuća djece kako navodi Milorad Pupovac, sinonim prljavoga pritiska na hrvatski narod. Pa je jednostavno zakljuÄiti da je investicija u terminal na Plesu vrlo vjerojatno izrazito riskantna i nelogiÄna te da nitko ne postavlja pitanje kako to da gradimo terminal, ali ne Å¡irimo pistu? Nadalje, jednostavno je zakljuÄiti kako pokojni Zvonko BuÅ¡ić nije terorist i kako je ćirilica u Vukovaru, u kontekstu propale mirne reintegracije sol na jednu od najgorih rana iz naÅ¡e proÅ¡losti. Može li se svaka prljavÅ¡tina protiv interesa hrvatskoga naroda skrivati pod nekom apstraktnom politikom, a svaki istinski zahtjev za posve normalnim, civiliziranim i obiÄnim ljudskim ciljevima opet takvom politikom odbacivati, kvalificirati i javno prezirati. Jasno je iz svega da se ciljano, nasljeÄ‘enom klasiÄnom komunistiÄkom matricom politiÄki kriteriji nastoje zadržati pod iskljuÄivom kontrolom manjine Äime se ostvaruje kvazidemokratsko pokriće za diktaturu nad slobodnim narodom. Primjera je milijun, ali kanala za komunikaciju jedva da ima. Ali, ipak ima. U nama. Tijekom razgovora s bilo kim, na portalima, na forumima, na kavama, naposlijetku u subotu, 2.svibnja na trgu bana Josipa JelaÄića u 19 sati.
Netko će reći na ovaj tekst da je njegova svrha mobilizacija pred nadolazeći skup. Tako je. On to jest. I vrijednosno gledano to nije niti loše, niti dobro, to je sloboda izražavanja i duboki osjećaj potrebe da se stvari krenu mjenjati.
ProÅ¡lo je 70 godina od zavrÅ¡etka Drugoga svjetskog rata, 20 godina od Oluje, 300 od Äuda kod Sinja i 55 od smrti uskoro Svetoga Alojzija Stepinca. Vrijeme je da od 2015. godine napravimo godinu preokreta na koju ćemo za 50 godina gledati s ponosom sjećajući se kako smo odluÄili ustati za ono u Å¡to vjerujemo pa makar stajali sami.
Hrvatskom narodu nitko niÅ¡ta nije poklonio. Krvavu smo cijenu platili i plaćamo Å¡to smo uspostavili samostalnu Hrvatsku. NaÅ¡a je ljubav, strast i odgovornost uÄiniti sve da saÄuvamo sve integrativne faktore i temelje identiteta u koji su upravo heroji iz Savske 66 utkali dio sebe i svojih života. Kada letite avionom preko Hrvatske shvatite koliko smo zapravo teritorijalno mali. Na letu iz Osijeka prema Zagrebu poniranje zapoÄinje odmah i za 20 minuta ste u Zagrebu. A Zagreb nije daleko. U subotu je kulminacija cjelokupnog prosvjeda i prilika da jasno pokažemo svima da se ovom zemljom ne može vladati bez ljubavi i strasti, iste one strasti koja je prevladala u srcima naÅ¡ih heroja kada su branili sve nas 90ih. Zato, 100% za Hrvatsku, zbog sebe, zbog svojih najbližih, zbog svoje djece, zbog naÅ¡ih junaka, naÅ¡e baÅ¡tine, onoga Å¡to mi u stvari jesmo i svega Å¡to moramo trpiti svakodnevno. I tu kompromisa ne smije biti.
piše Ivan Ljubić & Kamenjar.com