Matej Živković je preživio pokušaj ubojstva, oporavlja se i godinu dana kasnije, dao je veliki intervju za Večernji list.

Danas je 16. ožujka, vrlo značajan dan u kolektivnom sjećanju Hrvata u BiH. Naime toga je dana prije 24 godine, U Sarajevu, u atentatu, pogubljen doministar federalnog MUP-a Jozo Leutar. Ubojstvo koje nikad nije razjašnjeno. Isti dan prošle godine, opet u Sarajevu, izvršen je atentat na još jednog federalnog dužnosnika iz reda Hrvata, profesora Mateja Živkovića, zamjenika predsjednika Komisije za vrijednosne papire FBiH.

Srećom, iako teško ranjen, prof. Živković dugogodišnji federalni dužnosnik je preživio. Ovaj čin je dodatno poremetio vec uzarene hrvatsko-bošnjačke odnose, i samo smirena reakcija sa hrvatske strane, koja nije dala mjesta bilo kakvim naglim i izvanistitucionalnim potezima, je sprijecila još jednu dublju krizu unutar FBiH. Nakon godinu dana prof. Živković eksluzivno za Večernji list, prvi put govori za medije.

Kako se osjećate?

Osjećaji su mi podijeljeni. S jedne strane tjelesno se osjećam dobro uzimajući u obzir golgotu koju sam prošao, mentalno sam također relativno dobro, no uvijek ostaje pitanje gdje i na koji način se moj život susreo sa životima ljudi koji ovakvom brutalnošću nastoje ostvariti svoje interese kakvi god oni bili.

Kako ste zadovoljni oporavkom?

Oporavak je dugo trajao što je i razumljivo s obzirom na težinu ozljeda koje sam pretrpio. Naime, javnosti je već poznato kako sam pri pokušaju ubojstva ustrijeljen i pretrpio ozljede različitih dijelova tijela, nakon čega sam se šest dana uz pomoć liječnika borio za život. Prošao sam u četiri mjeseca četiri različite operacije, šest mjeseci mi je trebalo samo da otpočnem proces oporavka, još uvijek nastojim da u potpunosti obnovim funkciju ranjene noge…

Kakve su procjene liječnika, hoćete li imati trajnih posljedica?

U tjelesnom smislu medicinska procjena je kako bih trebao vratiti veći dio funkcionalnosti. U psihološkom kontekstu teško je dati odgovor u ovom trenutku obzirom da se posttraumatski sindrom može javiti i dulje vrijeme nakon trauma. Također, kakve posljedice će ova trauma imati po članove moje obitelji koji su na svoj način proživjeli i preživjeli svo ovo stradanje, osobito po moju djecu koja su u ranoj fazi odrastanja i nejosjetljivijoj životnoj dobi odgovor može dati samo vrijeme, a moje je da se nadam i molim Bogu da na njih neće ostaviti trajne posljedice. Ipak bez obzira na medicinski relativno uspješan oporavak, ovim zločinom koji mi je učinjen ostajem obilježen i tjelesno i mentalno do kraja života.

Kako procjenjujete reakciju javnosti i institucija, nakon vašeg ranjavanja?

Primao sam veliki broj poziva i poruka potpore iz cijele BiH, kako tada tako i danas, što mi je dalo dalo dodatnu snagu. Javnost je definitivno rekla što misli, koliko se to može u ovakvim političkim prilikama u BiH, i hvala im na tome. Nisam želio i ne želim da moj “slučaj” postane dio teških hrvatsko-bošnjačkih odnosa u Federaciji BiH. Da je bilo koji od metaka prošao pola centimetra niže ili više, sad bih bio u statusu u kojem je i pokojni Leutar. Mislim da trebamo ostati mirne glave i pustiti institucije da rade ovaj slučaj, i da otkriju njegovu pozadinu. I upravo u tom dijelu osjećam se najviše pogođen – reakcija institucija bila je na moje bolno iznenađenje relativno mlaka i nezainteresirana. Zašto je to tako ne znam, ali moram pohvaliti veći broj ljudi, koji su se kontinuirano aktivno angažirali u poticanju rješavanja ovog slučaja, pogotovo tadašnji predsjednik Federacije gospodin Marinka Čavara sa svojim suradnicima, ministar pravde u vladi FBiH gospodin Mato Jozić na čiju inicijativu se i federalna vlada uključila u rasvjetljavanje okolnosti atentata, te sve razine HNS-a, koji se maksimalno angažirao. Imam obećanja iz vrha HNS-a da će svim silama urgirati na institucije da urade svoj posao i rasvijetle pokušaj mog ubojstva. Ovim povodom posebno moram istaknuti i izraziti vlastitu zahvalnosti mojoj lokalnoj zajednici Županije Posavske, a nadasve sektoru zdravstvene skrbi na čelu s ravnateljem županijske bonice dr. Pericom Jelečevićem koji su mi pružili svekoliku i nesebičnu potporu u procesu oporavka i rehabilitacije. Vjerujem da takvi vraćaju vjeru u dobrotu i plemenitost ljudi.

Izostala je međutim ozbiljnija i aktivnija reakcija Vaše institucije Komisije za vrijednosne papire?

Da, nažalost. Osim jednog šturog priopćenja u javnosti, koliko sam pratio nikakve druge reakcije nije bilo, dapače suočen sam sa uskraćivanjem i određenih zakonskih prava. Jedina komunikacija koju sam sporadično imao, jedno vrijeme nakon ranjavanja bila je sa predsjednikom Komisije gosp. Zukićem, a nakon moje najave povratka svojim obvezama i ta je komunikacija prestala. Dapače, kao da mi se htjelo dati do znanja da nisam dobrodošao nazad.

Kako tumačite takav odnos vaših kolega?

Moram priznati kako ga je teško razumjeti. No moram istaknuti sljedeće, naime od samog početka mandata novomenovanog saziva komisije, kolege sam upozorio kako institucija ima bremenitu prošlost obilježenu upitnim aktivnostima zbog kojih prethodni čelnik institucije kazneno odgovara, te kako tu praksu moramo promijeniti i vratiti povjerenje javnosti i osobito subjekata koje nadziremo i reguliramo. Na moje iznenađenje reakcija i interes u samoj instituciji na ove incijative je izostala, dapače s vremenom prerasla je u otpor.

Što ćete dalje, hoćete li se vratiti svojim obvezama kao zamjenik predsjednika Komisije?

Mandat i povjerenje koje mi je dao predsjednik Federacije gospodin Čavara, uz suglasnost dopredsjednika, te potvrdila oba doma parlamenta Federacije, nemam moralno ni stručno pravo odbaciti. Stoga sam već najavio svoj povratak obvezama, dakako uz posebne sigurnosne protokole, zbog specifičnih okonosti životne ugroženosti.

Na kraju moram pitati žalite li za nečim?

Kada čovjeka pokušaju ubiti dva puta i pri tome teško ozlijede žali za mnogočim, i mnogošto propituje. Najviše žalim što BiH još uvijek nije postala čista zemlja, bez korupcije i nepotizma, u kojoj će ljude vrednovati po učinku njihovog rada i odnosa prema društvu, i institucijama koje rade svoj posao. Poruka koju svi mi zajedno dobivamo je da za poštene i vjerodostojne ljude ovdje teško ima mjesta. Ta poruka je negativna i loša, i zato trebamo u kontinuitetu raditi, svatko u svom mikrosvijetu, privatnom i profesionalnom, na stvaranju pozitivnih priča i poruka, za koje se nadam da će prevladati.