Pogašena svjetla Sarajeva

Kemal Monteno počiva na sarajevskom groblju Bare. Umro je u Zagrebu, koji je u posljednjih dvadeset godina bio njegov dom, ali je sahranjen na jedinom pravom mjestu.

Na Å¡irokom medijskom prostoru bivÅ¡e Jugoslavije ispraćen je nizom nadahnutih tekstova, kao velika umjetnička zvijezda zemlje koje viÅ¡e nema, kantautor “koji je bio u stanju otpjevati sve tuge ovog svijeta”.

Piše: Gojko Berić

Generacija koja je rasla i živjela uz Montenove pjesme ovih dana je ponovo protrčala kroz svoju mladost. Imajući u vidu sva ta lična, u listovima i magazinima objavljena uranjanja u duÅ¡u Kemala Montena, pristojnost nalaže da u te vode ne ulazim. Iskreno govoreći, svijet estrade nikada me nije naročito ni privlačio. S Montenom sam bio tek dobar poznanik. Ipak, imao sam privilegiju da se nekoliko puta naÄ‘em u druÅ¡tvu s njim i Davorinom Popovićem. Jednom prilikom, poslije ne znam kojeg viskija, Kemo mi je, uz onaj svoj blagi osmijeh, rekao: “Mogao bi ti napisati jednu kolumnu o meni”. “Ja to ne bih znao, to niÅ¡ta ne bi valjalo”, odgovorio sam mu. Bio je iznenaÄ‘en, kao da nije shvatio Å¡ta hoću reći.

I dalje mislim tako, pa ni ova kolumna nije kolumna o Kemalu Montenu. Njen glavni motiv je sudbina grada kojem je posvetio jednu od svojih najpoznatijih pjesama. U tekstu “Taj glas otpjevao bi i telefonski imenik Sarajeva”, objavljenom proÅ¡log četvrtka u zagrebačkom Jutarnjem listu, Miljenko Jergović piÅ¡e o toj pjesmi: Poslije je otpjevao tekst slikara i karikaturiste Alije Hafizovića, onaj tekst u kojem bilo gdje da krenem o tebi sanjam i putevi me svi tebi vode, jer gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo, ljubavi moja. Velika je to pjesma, jer je veliko sve ono proÅ¡lo i nestalo o čemu je pjevala, ali je, prije svega drugog, velika zbog Keminog glasa, njegove boje i prirode. Kako je samo bila tužna ta pjesma o Sarajevu. Takva je bila i onda kada joÅ¡ niÅ¡ta nije bilo izgubljeno, niti se znalo Å¡ta se može izgubiti. Bila je tužna jer je taj glas pjevao samo tugu. I u pjesmi taj sudbonosni stih: gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja. Istina, dragi Alija, čista istina: pamtimo tu čežnju, dok se vlak lijeno vuče od Pazarića prema gradu, a mi budni usred noći čekamo kad ćemo mu vidjeti svjetla. Nikada viÅ¡e ni za jednim gradom nećemo to osjetiti.”

Monteno je prvi put izveo ovu pjesmu 1976. godine, na desetom Å lageru sezone, i s njom pobijedio. Potom se ta veličanstvena pjesma godinama vrtjela na ovdaÅ¡njim radio-stanicama, kao neponovljiva himna Sarajeva grada. Sjećamo se festivalskih pjesama komponovanih u slavu Beograda, Zagreba ili Splita, ali su one u poreÄ‘enju sa “Sarajevo, ljubavi moja” bile blijede i hladne, liÅ¡ene svake istinske čežnje. Bilo je to vrijeme u kojem smo, u zemlji koje viÅ¡e opravdano nema, “živjeli bez mržnje i straha da ćemo idućeg dana ostati bez kruha, zdravlja i života”, vrijeme u kojem je Sarajevo doživljavalo svoje zvjezdane trenutke u svim oblastima života, sa Zimskim olimpijskim igrama 1984. kao krunom pregnuća bosanskohercegovačkog druÅ¡tva, kada je grad iz Montenove pjesme ličio na bajku na kakvu viÅ¡e nikada neće ličiti. Ako baÅ¡ i nisi na ovaj svijet doÅ¡ao u Sarajevu, ta pjesma te je “ubijala”. Svi smo je sluÅ¡ali ne sluteći kako se približava kraj jednog svijeta, sve dok po Sarajevu nisu počele padati četničke granate, s ciljem da mu uniÅ¡te duÅ¡u i nanesu smrt. Vozovi su prestali da idu, kolosijeci na Željezničkoj stanici u Sarajevu postali su njihovo groblje, svjetla grada su pogaÅ¡ena, ostati živ bilo je važnije od čežnje za njima, one čežnje iz pjesme Alije Hafizovića i Kemala Montena.

U Sarajevu je ostalo malo onih koji su tu čežnju makar jednom osjetili. Njihov grad nije viÅ¡e isti, niti je mogao ostati isti. Politika etničkog čišćenja i “humanog preseljenja” stanovniÅ¡tva učinila je svoje i potpuno izmijenila nacionalnu strukturu glavnog grada.

Srpska, bošnjačka i hrvatska nacionalistička politika bile su u tom poslu solidarne.

BoÅ¡njačkom političkom vrhu je odgovaralo da Banjaluka postane ekskluzivno srpski grad, da Mostar bude podijeljen uz izrazitu brojčanu dominaciju Hrvata i postane njihov “stolni grad”, jer je to Å¡irom otvaralo vrata apsolutnoj dominaciji BoÅ¡njaka u Sarajevu, koja je institucionalno pretvorena u perfidan nacionalizam graÄ‘anskog tipa. Na prvi pogled, taj nacionalizam, za razliku od srpskog i hrvatskog etničkog nacionalizma, nikoga ne ugrožava, ali u egzistencijalnom smislu grubo diskriminira pripadnike manjinskih naroda. To je ono Å¡to stvari u ovom gradu čini jako spornim, za razliku od nesporne činjenice da Sarajevo jeste i treba da bude prijestonica boÅ¡njačke kulture. Svi gradovi u danaÅ¡njoj BiH su monoetnički gradovi, s tom razlikom Å¡to je Sarajevo kraj rata dočekalo poniženo i ubijenog duha. Bio je to idealan teren za vladavinu primitivizma, vjerske isključivosti, korupcije i organizovanog kriminala. BoÅ¡njačka politička i vjerska elita su takav teren iskoristile za svoje ciljeve i danas imamo Sarajevo kakvo jeste – balkansko carstvo utonulo u sivilo siromaÅ¡tva i političkog haosa.

To su plodovi “obnove” Sarajeva, izvrÅ¡ene prema planovima znanih i neznanih projektanata. ViÅ¡a sila, poput ratova, revolucija ili državne politike, najčešće mijenja kulturni identitet gradova. Sarajevo iz vremena austrougarske uprave nije bilo isto kao Sarajevo iz vremena turske vladavine. Njegov identitet se potom mijenjao i 1918. i 1945. i 1995. godine. Uvijek su to bili veliki istorijski lomovi. DanaÅ¡nja situacija je bitno drugačija od one prethodne, koja je trajala decenijama i nestala sa raspadom bivÅ¡e države.

Država BiH i njeno druÅ¡tvo izgubili su svoj identitet. Izgubilo ga je i Sarajevo, pa u praksi imamo državu bez istinskog glavnog grada i glavni grad bez istinske države. Svjetla Sarajeva su pogaÅ¡ena, a u rijetkim vozovima koji se tromo vuku “u lokalu” nema viÅ¡e putnika koji bi za njime čeznuli. Ostala je samo pjesma “Sarajevo, ljubavi moja”.

Oslobođenje