Piše: Ante Matić

Dragi Isuse, od sedam milijardi i nekoliko stotina vremena i našim hodom kroz vrijeme ispod ovog milijuna duša u ljudinjaku nas je desetak milijuna. Protokom krvavog podnebesja, raspršili smo se diljem planete, kao sjeme ničije i svačije. I nigdje za nas postoji! Pola nas je u Lijepoj našoj i Dragoj našoj, a druga polovica, a možda i više u lijepoj našoj tuđini!

Čuli smo za Tebe 61 godine poslije tvoje muke i uskrsnuća od tvog najboljeg apostola Pavla, kojeg je nevrijeme bacilo na hrvatski otok Mljet, na kojem su tada živjeli moji preci Iliri. Pavao je išao iz Jeruzalema na suđenje u Rim, pa ga brodolom prisilio da preživi i prezimi na tom otoku, kojeg su tada zvali Melita. A isto tako su zvali Melita oltok Maltu. Tko je i zašto predio ime Melite u Mljet, nije jasno, kao što nije jasno zašto su neki talijanaši mudrijaši nijekali Pavlovo zimovanje na Mljetu. Kažem i ne lažem, lagali su gotovo dvije tisuće godina, da je Pavao bio na Malti, a ne na Mljetu. Zašto su to činili, samo oni znaju. Ne služi im na šast. Dokaz da je Pavao bio na Mljetu je zmija, poskok, dragi Isuse. Na Malti tada nije bilo zmija, a nema ih ni sada, dok je na Mljetu  toliko ih se bilo namnožilo da su dopremili mungose na otok da potamane zmije.

Dakle, zmija u Edenu i zmija na Mljetu.

Ti znaš, dobri moj Gospodine, gdje god je Pavao došao, on je nevjernike ili neke razne vjernike u neke razne bogove, pokrštavao. Davao im znak Tvoga križa i vjeru u Tebe i uskrsnuće. Ja nešto promišljam i dolazim do čudne spoznaje: radi se o primatu Tvoga prisuća u narodima. Gdje će Talijani odnosno Rimljani koji su primili kršćanstvo dopustiti da su to bili prije njih neki tamo Iliri u zemlji Hrvata. Neki tamo barbari Dalmati, Liburni, Histri, Japodi, Dardani, Dokleti…

Kao što teško im pada kad se kaže, i ne laže, da ih je  opismenio i oplemenio sveti Jeronim, (Eusebiuje, Sofronije Jeronim preveo Bibliju sa aramejskog i grčkog na latinski), neki „barbar“ Dalmata, koji se u naletu bijesa, udarao kamenom u prsta i govorio. Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum. (Oprosti mi, Bože, što sam Dalmatinac). Meni, Isuse, oprosti što sam Hrvat!

Kad ovo pročitaju neki naši mudrijaši, graknut će kao lešinari zašto diram u njihovu „neporecivu istinu“ o pokrštenju Hrvata, pa kako izmišljam neki novi datum i vrijeme pokrštenje hrvatskog naroda. Te razne seobe i diobe Hrvata preko nekih Karpata, priča su za malu djecu. Iliri su nestali u vidu magle, jelte molim vas lijepo. Neka oni te svoje povijesne istine objese mačku o rep. Ilirske ljude koja je Pavao pokrstio na Mljetu mi smo krotizirali, dali im naš jezik hrvatski, naše običaje, a preko Pavla su i hrvatskih svećenika bili i ostali vjerni Tebi i Tvome namjesniku na Zemlji, koji stoluje u Rimu. Pokrstio je Pavao na tom hrvatskom otoku Mljetu i Publija, rimskog namjesnika i vladara rečenog otoka. Iliri su se utopili u druge narode, jer nisu imali svoje pismo, ni umjetnost.

Otvori Djela apostolska i pročitaj zadnja dva poglavlja (27 i 28) i bit će ti jasno kao i meni.

Pismo Isusu za 2019. rođendan

Moram ti reći, Isuse, da se ljudi još uvijek dijele na desne i lijeve, na bijele, crne, žute i crvene, na vjerne i nevjerne, na dobre i zle, na siromašne i bogate, na slobodne i robove, na uzvišene i ponižene, na one koji viču s ruba egzistencije i na one koji se razbacuju luksuzom i smiju s visoka, gledajući u ponižene i uvrijeđene; zemlja je raskomadana na tabore i negdje se uvijek ratuje, ubija, gine i muči. Isuse, u carstvu ljudske gluposti, u ljudinjaku i mraku, osmjehujem se žalobnim igrama i ozbiljnim žalostima.

Nikad zemlja nije bila bez granica, povijest bez krvavih postaja, bez ratišta i mučilišta, bez ludnica, robijašnica, bez strašnih mjesta gdje se odigrala ljudska drama toljagom, lukom, strijelom, kopljem, mačem, puškom, topom, tenkom, raketom…..I strah me je, strah, Isuse one bombe što sve zemaljsko, sve što su umovi i ruke kroz stoljeća namrijeli, sve to ta strašna bomba može pretvoriti u prah i pepeo.

Sve što je smrtna ljudska ruka napravila i odnjihala u svome zagrljaju, upotrijebila je to u danom trenutku. Ništa što je čovjek načinio nije ostalo nerabljeno. Nije moguće da će te strašne bombe, atomska, neutronska i hidrogenska; ti jezivi ljudski izumi, kažem nije moguće da će to ostati u skladištima, u podzemnim bunkerima, u hladnom krilu zemlje. I zato me je strah i sram, jer miru i ljepoti nismo znali podići hram. Dvadeseto stoljeće u kojem sam živio, (zagazio sam malo i u dvadeset i prvo); kažem i ne lažem, dvadeseto po kršćanskom kalendaru, bilo je najkrvavije, najjezivije i najstravičnije od kad nebeska galija plovi oko sunca i na njoj se raduju, žive i umiru ljudi. Početkom tog stoljeća, u ljudinjaku se nastala tri velika zla, nacizam, fašizam i komnizam. Dogodila su se strašna ljudska zlodjela, materijalna i duhovna. Samo je u Prvom svjetskom ratu ubijeno dvadeset milijuna ljudi. Onda je sredinom ovog suludog stoljeća buknuo Drugi svjetski rat i odnio 70 milijuna ljudskih života. Samo je boljševizam i komunizam u Rusiji poslao u smrt više od 30 milijuna ljudi. Kineska komunistička revolucija smaknula je 40 milijuna Kineza i ostalih koji s njima žive.

Hitler ima na duši 50 milijuna ljudi, Staljin 30 milijuna, pa onda ako se tomu pridoda Ceausescu i njegove žrtve, pa Tito i njegove, Honecker i njegove, Franco i njegove, Pol Pot i njegove… kamo bi nas to sve odvelo, u ljudinjak, u taj strašni ljudski metež i pakao.

Daleko smo otišli u znanosti i otkrićima, a najdalje u zlu. Vinuli smo se na Mjesec i podigli čudesne građevine na licu zemlje i pod zemljom i u svemu smo išli naprijed velikim koracima, samo u moralu tapkamo u mraku, u istom mjestu. Kako smo se ubijali, varali, krali, lagali i jedni druge mučili prije tri tisuće godina ili u vrijeme tvog rođenja, danas to isto radimo, ali savršenije, djelotvornije i stravičnije. Dakle, Isuse, u svemu smo napredovali osim u moralu: a ti si, koliko se meni čini, došao na zemlju i postao čovjekom samo zbog morala, zbog pada čovjekova, zbog ljudskih zala i grijeha. Možda se nikada neće saznati što si pisao po prašini kada su doveli onu grješnicu da joj presudiš, a ti si rekao da prvi, na nju baci kamen tko je bez grijeha. I opet si se sagnuo i nastavio pisati po prašini dok su se zlotvori mučki razišli. To je jedino što si za života na zemlju napisao, Zapis u prašini, koji su izgazile i izbrisale ljudske noge. Kažu neki da si u prašini na putu, ispred hrama, okružen podivljalom svjetinom, opakom ruljom žednom ljudske krvi, pisao grijehe onih koji su htjeli kamenovati jadnu, grešnu ženu, pa kad su književnici i farizeji vidjeli što pišeš, mučki su se razišli na sve strane.

Ovaj život svakidanji, u ovo vrijeme, nakon dvije tisuće godina otkako si prošao zemljom čineći samo dobro, postao je trka zbrka i jurnjava. Treba zaraditi kruh svagdanji, pa treba nešto odvojiti za odjeću i obuću, platiti struju, stanarinu, vodu, smeće, treba ovo, treba ono, a nikad dosta i nikad kraja žurbi, tegobi, strahoti i ljepoti života na ovoj našoj majčici zemljici.

Postali smo robovi onog što smo izumili eda bi bolje i ugodnije živjeli.

Kad bi sad došao na zemlju, u neku tvornicu, u redakciju, u rudnik, kafić, na stadion, u dvorane za govorancije, u ljudinjak, vidio bi ljude, k’o roboti, kompjutori i sva čuda tehnike. Sve je zadano, određeno, unaprijed isplanirano, odmjereno i dovedeno do smiješnog savršenstva. Vidio bi telefon, mobitel, televizor, pa Internet, a joooj, Isuse, sva ta čuda, tu zamršenu mašineriju, koja će nam doći glave. Nema nam spasa od smrtna života. Nema  nam spasa od nas i našega opasna cilja. Isuse, kako nas spasit od nas. Ništa se više ne može skriti. Sjednem pred televizor i buljim i gledam kako se igraju utakmice na kraju svijeta ili kako se ubijaju ljudi, pale sela i gradovi. Opasna je istina koja nas zapljuskuje s malih i velikih ekrana. Nema dana da ne pomislim kako sam zalutao u ovaj ljudinjak. Kažem i ne lažem, laži su postale istine, a istine neslane šale i one su samo, kažu, za budale. Lijepa naša puna je budala, lopina i hulja, koji bi i majku prodali za Judine škude, koji bi ukrali iz kobile ždrijebe, iz jalove krave tele. Na djelu su razna ljudska čuda, umijeće prevare, strahote zabluda i laži. A savjest!?

Od svega najčudesnija je savjest. U nerazmrsivom klupku tajna, ona kudi i hvali, sokoli i kori, optužuje i sudi, izvodi pred porotnike koji ne postoje, brani i kažnjava; ona raduje i užasava, dovodi do ljepote, do ludila, do tjeskobe, do očaja, ona se pridružuje roju misli, snu napaćenu, grijehu čovjekovu, klici zloj i ukletoj, bezumnoj želji da se spozna sebe sama; čine, geste, riječi, dobra i zla predočujte u samoći, iz mraka zaborava iznosi na vidjelo sve što činimo javno i potajno; iz tamnih ljudskih dubina javlja se poput malog sunca, iskre vrcnule iz kremena, i raste, osvjetljava kako bi čovjek vidio sve svoje ljepote i rugobe, ono što je učinio davno i nedavno, pa se najčešće umisli Božji grješni stvor, da se oslobodio prošlosti, pak se, Isuse, čovjek napokon upita što je to što ga vraća u predjele koji ne postoje, odakle iskrsava ono što se mislilo da je nestalo, da je mrtvo i ništavno.

Na početku trećeg tisućljeća, za tvoj 2019. rođendan, pred pragom novog doba, sam i umoran od svega, ponajviše od sebe sama, u tami i tišini, poput harlekina poslije tužne igre na žici sudbine, izgubljeno i tupo upirem pogled u čavao na zidu o kojem visi Raspelo. Ti na križu, dobri moj Gospodine, a ja čudesno stišan, duboko zašao u noć i godine, u život među četiri bezlične bijele plohe među kojima stoje stvari bez duše, tužno poredane, s bremenom prošlosti, na plećima, s teškom istinom u srcu, s grešnim mislima, opustošen i pokraden, bez velike koristi za igdje ikoga, za sebe, za druge za Tebe, prevaren, izdan, obmanut, materijalno i duhovno ugrožen, na rubu egzistencije, gurnut u suludi svijet koji nije za mene bio ni izdaleka ljepota, puna neke divlje snage i zaludne nade, beznadno i pusto zadirem mišlju u prošlost, u sadašnjost, s mučnom vjerom u duši kako će biti bolje kad lopata iznad glave zvekne, kako će doći sretniji dani i sretniji naraštaji, nadnosim se nad sebe, nad svoje mračne dubine, nad vrijeme, tumaram kroz tamni labirint s malim svjetlom u ruci koje se polagano gasi kao moje srce, grozničavo i tjeskobno kopkam po sebi, po povijesti, po svijesti i savjesti, vraćam se po stotinu puta u jednom danu u vrijeme koje više ne postoji, u davne dane, u krvave vjekove, a neke slike mutne i kratkotrajne, odnekud izranjaju, bljesnu i nestaju poput krijesnica u tami, jasne do nejasnoće i upitane do neodgovora; i, tako zatečen u sebi, zatočen u vremenu i prostoru, prikovan za zemlju, u ljepoti i strahoti ljudinjaka, u samoći, pokušavajući sagledati svoj stvarni položaj u svijetu i životu, zabrinuto i jalovo prebirem po uspomenama, po istinama koje sam nadživio, zbrajam i oduzimam, uspoređujem i svrstavam u neki red vjerujući da ću tako razlučiti dobro od zla, istinu od laži, kako bi se napokon oslobodio tjeskobe pred velikim ljudskim zlom na pomolu, kako bih se oslobodio crnih misli, samoće i straha od smrti.

Znam da sam grješan i dijete svoga vremena. Teško je biti čovjek, Isuse. Nosim i ja komadić križa što ga nosi ljudski rod. Kaos i pakao je u nama. Ostadoše iza nas, kroz ovo lanac krvavih vjekova; kažem, ostadoše putovi i stranputice, raskrižja i putokazi koji sljepoće ljudske pamte, kažem i ne lažem, ostale su palače pravde i krivde, škole i bogomolje, dvorane za igranke, kuće bluda i mučenja, kockarnice, razbojišta i ratišta, stratišta, radilišta, mučilišta, trgovi na kojima su mnogi izvjesili svoje nedostojne darove, sumnjive četvrti gradova, prljava predgrađa gdje sirotinja skapava u neimaštini, luksuzne vile, sva zdanja i ljudska klanja, sve ljubavi, radosti i gadosti….

Nadam se da ćeš doći u naš dan i našu noć, u našu javu, u našu bijedu i našu slavu, jer zemlja je postala Augijeve štala. Studen bije sa svih strana. S tla puši se krv.

Koliko će još biti užasa, zala, boli i stradanja, koliko jada do tvoga rođendana, a koliko tek do onoga dana u koji ćeš doć u onaj sudnji, strašni dan, jer si obećao doći i stvoriti novo nebo i novu zemlju.

Ja malen i nedostojan, grešan, usudio sam se ovo Ti napisati. Znam ja da ćeš Ti meni oprostiti; ali, Isuse, neke stvari sam sebi nisam oprostio, koje sam počinio, svjesno i nesvjesno.

Isuse, pod ovim nebom, u ovoj zemlji, među ovim i ovakvim ljudima, nije lako živjeti. Kažem i ne lažem, nije mi dobro, Isuse!

Isuse, sretan Ti 2019 rođendan!

Ante Matić/Tomislavcity