Pismo dida Vidurine: Mi smo Hrvati i imamo jednu Domovinu – Hrvatsku!

– O Marice oko didovo jesi l´ mi bila u Crikvi, jel Å¡ta svićenik naredija.

– Ma jesam dide, priko volje će Marica.

Ma, Bože mi prosti, bolje bi bilo da… (vidi Marica da će je did prikorit pa promini umisto bolje bi bilo da nisam iÅ¡la u bolje bi bilo da) sam iÅ¡la u Novu.

Dide bila samna Gorici i zaboravila sam ti reć jutros, nigdi si bija izaša, da je ovu misu prinosila hrvatska televizija, jer je ovu nedilju misnim slavljem obilježen Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.

Misu ti je predvodia predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak. A bija je i naš biskup Franjo Komarica.

– Ma gleda sam zlato moje, gleda sam ja, di neću misu na televiziji gledat kad nisam moga sam ići, znaÅ¡ da me liÄ‘a muče, ukočilo me ćerce moja. A i baba je odma zvala, do kosovića se čulo. A Å¡ta te naljutilo, srićo didova.

– E dide, imamo li mi Hrvati svoju domovinu!?

– Gleda did, okrećući se prema Marici jel dobro čuje, ma naravno da imamo oko moje!

– Ja, i je li ta naÅ¡a domovina ima svoje ime, umiljato će Marica. Je li ta naÅ¡a domovina ima svoje ime Hrvatska!?

– Naravno, zlato moje! Sveto ime Hrvatska, evo već 14 stotina lita, veselo će did. A zaÅ¡to me to pitaÅ¡, kad znaÅ¡ i sama da je tako?

– E pa dide, pa gleda si i sluÅ¡a misu i jesi čuja Å¡ta naÅ¡i biskupi govore: te Bosna te susjedna Hrvatska, te naÅ¡a domovina Bosna i Hercegovina, te da se solidariziraju s nama Hrvatima ovdje u ovoj zemlji BiH naÅ¡a braća iz Hrvatske i tako dalje i tako dalje k´o da smo mi tamo niko pleme u Abesiniji i Å¡alju nam tamo nika braća iz Hrvatske milodare da nas ljudožderi ne pojidu daleko od naÅ¡e rodne grude, naÅ¡e daleke domovine Hrvatske, ljutito će Marica.

– A to je, zato si se ti najidila srce moje, poskakuje did i malog Luku sida na krilo.

Je u pravu si, kako da se čovik ne najidi kad naši pastiri tako govoridu i kako ćemo unda naprid, kako da domovina napriduje kad oni koji su prvi tako falidiju.

A to je vrlo važno pitanje, dico moja, šta bi niki rekli krucijalno pitanje i na njemu se vidi ´koje gori a ´ko doli, ´ko je Rvat Oca Domovine, a ´ko Rvat priučeni!

Da se razumimo nema nitko ništa protiv milodara, da se braća miđusobno ispomažu u nevolji, ta zar i mi tako ovdi ne kupimo i šaljemo potrebitima.

Ma samo su trebali naglasiti naše jedinstvo, da smo jedan narod istog imena hrvatskog i da tako imamo istu domovinu što su nan je preci naši namrli i dali joj sveto ime Hrvatska i da je domovina jedna ko što je i jedna majka i da ćemo biti jedno i da će biti naše Kroacije dok nam bije naše srce junačko.

Eto tako su tribali govorit, tako su tribali s oltara divanit i svit prosvićivati, evanđelje navišćujući, vrteći kapom će did.

– Treba istinu reć, biskup Mrzljak je i reka da smo jedan narod, dopuni baba tresući didovu kapu Å¡ta mu je na pod pala. Na i čuvaj je, ne plisni je, vidiÅ¡ li da je misna, galami baba i stavlja didu kapu na glavu.

– Tako je dide, prikljući se dragovoljac Jure, tako je, nije to nevažno pitanje, nego je to temelj na kojem se kuća gradi.

A sićaš li se dide kad sam ono govorija na početku, kad smo kupili prvi kalašnjikov i za njega dali, jel ´no, tisuću i tristo maraka, a već su ga bili platili naši emigranti u Nimačkoj i poslali nam za obranu, da je to prvi znak da ne bude dobro izišlo kao ni to što naš Vranjo ne inzistira ne na nikakvoj konfederaciji nego na nezavisnosti i ujedinjenju naše Rvacke ka šta se ujedinila Istočna i Zapadna Njemačka.

E da smo na tome istrajali i ka takvoj nezavisnosti išli lustraciju provodeć sigurno da danas ne bi ovako završili i ovim temeljnim pitanjima raspravljali i toplu vodu otkrivali zarad dice komunizma i raznih naših mlakonja.

Ta da smo i do dan danas ratovali sigurno bi nas manje poginulo i znali bismo da ginemo za jednu i jedinstvenu i cjelovitu Hrvatsku! I kad li tad li bismo se izborili za svoje na svome za vike vikova!

A ovako vidimo što je nama naša borba dala da imamo kiflu od države Hrvatske i da smo mi ovdi u BiH ostali vanka kuće i da nas se u miru đavlijem ubilo preko tri tisuće branitelja i ne vidimo izlaz iz ove kalvarije nego je svaki dan sve gore i gore, sve je banda rasprodala i zadužila nas do sedmog kolina, sve će uzrujanije dragovoljac Jure.

– De, de, smiruje did Juru, znaÅ¡ da ti uvik govorim da se nastojiÅ¡ ne jidit, Å¡kodi ti zdravlju, a niÅ¡ta nećeÅ¡ prominit.

– Ma nek Å¡kodi, ma neću bandi Å¡utit, nisam ni kad je grmilo i sivalo!

– A Jure kome govoriÅ¡, al´ te ja ne svaćam, pa kažem u pravu si, opet smiruje did, ma ne daj Ä‘avlima da te ljute, naÅ¡a borba triba rabre i strpljive, požrtvovne i postojane koji ne će razum gubit i ugrozit naÅ¡ sveti cilj za domovinu naÅ¡u dajući se isprovocirat.

– E strikane moj, zagrli i mali netijak Ivan Juru, i doda kako je sve to zabrinjavajuće kako naÅ¡i voÄ‘e olako shvaćaju to pitanje domovine. Eno zar i naÅ¡a prisidnica nije u nikom govoru rekla da imamo dvi domovine ka Å¡ta je i Karamarko na onim predizbornim skupovima ovdi kod nas govorija da smo jedan narod sa dvije domovine, a Å¡to sad i neki naÅ¡i biskupi govore.

– Ma to je Komarica i prije govorija, znaÅ¡ da je i prije istica naÅ¡ zavičaj, naÅ¡u domovinu Bosnu i Hercegovinu, uskoči Marica.

– Da zar je niko zaboravuja da je on primija i onu limariju od zločinačke srbske tvorevine ča je zovu Ripublika iz ruku Milorada Dodika, dal ka zahvalu Å¡to su bile mirne i pokorne ovce za klanje i protjerivanje, ljutito se nadoveza dragovoljac Jure.

– To mi ne spominji, jer ću poludit ka Å¡ta i ti znaÅ¡, prisiče uznemireno did.

– Je, ma sve znam, neda se smesti Ivo, al da se vratim na domovinu, upravo je neshvatljivo da tako olako mogu oni na vrhu navoditi vodu na miln neprijatelja naÅ¡ih i naÅ¡e domovine. Zapravo možda je bolje reći da je shvatljivo kad se zna di su se i kako neki razvijali i koliko im je Hrvatska značila.

BaÅ¡ zato, zbog toga Å¡to je zbog svih dosadaÅ¡njih pripuznih politika u velikoj mjeri “uÅ¡kopljeno” danaÅ¡nje pravaÅ¡tvo i hrvatstvo, triba jasno i glasno reći i Karamarku i onima koji dijele takve njegove stavove da je svakom svjesnom Hrvatu jasno da je hrvatski narod jedan narod kako danas tako i prije četrnaest stoljeća kada je nastanio svoju danaÅ¡nju postojbinu i učinio je svojom domovinom dajući joj svoje izvorno i naravno ime Hrvatska!

Ta zemlja se prostirala i prostire na više pokrajina koje su imale svoja zasebna imena i prije dolaska Hrvata, a neka su nastala poslije. Neke pokrajine su formirane za vrijeme vrhovničke vlasti hrvatskog naroda, a neke su osvajačkim nasrtajima razno-raznih agresora bile okupirane s pokušajem privremenog ili trajnog njihovog izuzimanja iz sastava hrvatske domovine priključivanjem drugim okupacijskim tvorevinama uz protjerivanje, odnarođivanje i genocid hrvatskog naroda na tim područjima.

Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!

Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rješenje gubitak neke svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svjetskih tokova, nego se uvijek borio za njihovo oslobođenje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje hrvatske majke, hrvatske domovine kao jedinog sigurnog utočišta za sve Hrvate, za cjelokupni hrvatski narod!

Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda možemo reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!

Dakle triba jasno i glasno svima reći, usprkos današnjoj žabokrečini u kojoj se nalazi pokoreno hrvatstvo, da je Hrvatski narod prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojim, svojom Domovinom, svojim kraljevstvom, svojom državom!

Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštititi sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući. Jer narod bez države je u ropstvu, u okupaciji i opasnoj ovisnosti o drugim državama.

– O srce didovo održa si nam pravi govor, doÄ‘i ´vamo da te did ljubi, e di je naÅ¡ AntiÅ¡a da te čuje, da vidi da joÅ¡ ima kremen Rvata Å¡ta se ne boje reć Å¡ta je pravo pa kom drago kom krivo.

Ma dite moje triba tebe za profešura rvatstva dat ovim našim predvodnicima da se nauče ča to znači Rvat biti i za svoj rod se borit, da znaju da rod bo svoj štuje onaj ko na prošlosti budućnost si snuje, da znaju kukavice jedne da navik živi onaj ki zgine pošteno!

O di su Zrinski Frankopani di su ona Lava dva,govori did i unuke svoje ljubi, a oči mu suze u daljinu gledeć.

– Da, bravo Ivane, zagrli ga i njegov braco Luka, možemo reći, ka Å¡ta nam je govorija fra Berislav, da je domovina isto Å¡to i narod, živi narod sa svim svojim vrijednostima, uspomenama, postignućima gospodarstva, umjetnosti, znanosti i kulture, narodnim običajima, patnjama i nadama. Zapravo domovina je naÅ¡a svijest, naÅ¡e narodno sjećanje, povijest i stremljenje, domovina je živi narod koji zna za sebe. Ka Å¡ta pisnik poji: Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono dublje u riječi s Hrvatskom me veže i ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi i di god krenem sa mnom je Hrvatska!

Narod hrvatski je, dakle, jedan i tako ima i jednu domovinu koja se zove narodnim imenom hrvatskim i tko to može zamisliti narod izvan svoje domovine!?

Tko to može reći Duvanjskom polju koje je vidilo krunidbu Kralja Tomislava da ono nije više u domovini Hrvatskoj!?

Tko to i zarad čijih interesa dijelove naše napaćene didovine proglašava posebnim domovinama dok nam je majka Hrvatska živa i za život se bori!?

Takojeihrvatskinarodkrozsvojuburnuiteškupovijestprošaomnogefazeukojimajegubiovlastnasvojimprostorima, alijeuvijektežiodasvesvojezemlje, napodručjusvojedomovine, ujediniujednudržavu.

Tomujeiuspjelo, unajvećojmjeri, 10. travnja 1941., jerjebiosvjestansvojejedinedomovineHrvatske. Zar tada onaj Hrvat iz Trebinja, Senja, Sarajeva, Zagreba, Banja Luke, Bjelovara… nije sa najvećom radošću dočekao ostvarenje viÅ¡estoljetnog sna – uskrsnuće svoje nezavisne države na najvećem dijelu svoje Domovine.

Bi li to uspio da su mu neprijatelji nametnuli razdijeljenost i nejedinstvo s domovinama: Bosnom, Hercegovinom, Slavonijom, Dalmacijom…

Hrvatska Domovina je Hrvatska Majka i ako su nam majci otrgnuli ruku nećemo, valjda, tu otrgnutu ruku uzeti za Domovinu, pa onda dalje, kako je dušmani budu kidali, prst, nokat, što li!?

TaiNjemačkajebilanasilnorazdijeljenanadvijedržaveijesuliondaistočniizapadniNijemci živjeliurazličitimdomovinamailiurazličitimdržavama?!

IunašeobrambenomDomovinskomratupredvelikosrpskomagresijomjeHrvatizLivnakaoiizVitezastaouobranusvojedomovinehrvatske, jednakokaoiHrvatizSplitaiVaraždina, jerjebiosvjestandajeonkoji živiudržaviBiHjednakoudomoviniHrvatskoj, kaoiHrvatkoji živiuRH.

Biojesvjestandamože živjetiuslobodiiuživatiplodovesvogaradasamousvojojcjelovitojdržaviiuzajedništvusvognarodausvojojdomovini.

Zatosmoseborili, alivoljomsvjetskihmoćnikaidomaćihbeskičmenjakaiposlušnikatonismouspjeliostvariti, propustilismopovijesnupriliku, idanasimamodržavuRHidržavuBiH, ividimodanismoslobodni. Niti ćemo biti s obzirom kako govore o domovini niki koji nas vode kako u crikvi tako i u politici.

– O bravo, bravo ime didovo, zlato didovo i ti si moj profeÅ¡ur ka i Ivo, razdragano će did gledajući u ozarenog Juru. Zaista, Luka, lulo didova, dobro zboriÅ¡ i to Å¡ta si reka velim dilom na duÅ¡u ide naÅ¡em Vranji ka Å¡ta je dobro to Jure odmah na početku rata reka, a ti evo posli skoro dvajstipet lita to joÅ¡ bolje obrazložia.

Eto Marice opet si ti nas uplela u još jednu hrvacku raspru, veselo će did tapšući dragovoljca Juru dajući mu do znanja da je ima onda pravo kad se i did nije sa svime slaga, jer da smo goloruki, a oni imaju sve, i ne možeš kad je svit na njiovoj strani i tako dalje đava im sriću odnija!

– Da dide, kako se može objasniti Å¡to naÅ¡i biskupi zbore pa ipak oni nama dobro žele. Pa znano je da naÅ¡e crikve nije bilo davno bi nas neprijatelji rastrgli i rasprÅ¡ili po bilom svitu bez nade u naÅ¡ opstanak. Ne virujem da ikoji imaju zlu namjeru i da svisno služe neprijateljima naÅ¡im, pa ipak imam gorak okus u ustima od ovakvih njihovih propusta da uvaže naÅ¡u povist, ovo o čem govorimo. Pa nije valjda dide da samo mi kao niko čuÄ‘enje svitu ovako mislimo zajedno s onih pola milijuna pobijenih i poklanih kremen Hrvata Å¡to ih crna zemlja krije po svojim jamama i vrtačama bez križa i znamena.

– E srce didovo duboko oreÅ¡. A Å¡ta ću ti reć, kad i sama znaÅ¡ da nas ima svakakvih i nije svak rabar, nima svak rabro srce, nima svak čistu duÅ¡u, nije svak od riči kad nas ima i potkupljivih, zasukanih, prodanih i zadrtih, kukavnih, koji zarad svoje koristi su spremni služit svemu Å¡ta im daje važnost u svitu, Å¡ta im puni korito i tako ih čini robom tila i Ä‘avla udaljujućih i od Boga i od svoje braće, svoga naroda i riči istinite.

Mnogi su se odnarodili, mnogi su zabludjeli i postali mlakonje, nemajući rabrosti reći istinu jer su mnoge ove ideje oblaćene i ozloglašene kao i oni koji su ih nekad oživotvorili tako da oni nastoje ići putem manjeg otpora ne bi li izokola došli do ovoga o čem mi pričamo.

Ali to je jalov posa, izgubljena bitka, jer kako nema kršćanstva po sniženoj cini tako i nema slobode bez žrtve! A upravo smo mi kršćani dužni širiti istinu, i mi smo dužni biti novi proroci, jer prorok je onaj koji govori istinu, podignu kažiprst did visoko!

A to što su niki dobronamirni, ne znači da ne mogu time gadno pogrišit, jer uz očenaše i puška nas je obranila. Ne znači da je pamitan onaj dobronamirnik koji se samo u očenaše uzda da će ga branit od četničkog noža, jer ne kaže se džaba pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći.

A ima i ona, srce didovo, put u paka je popločan dobrim namirama!

Oću reć, ne povodit se prema nikim nego se uzdat use, u prosudbu, savist i ono ča su nas naučili naši neumrli mučenici, oci naši koji krvcu liše zarad imena rvatskog.

– O Bože moj, sklopljenih će ruku susida Zora, ko bi reka da jedna kriva rič može na taku stranputicu odvest. To znači da ne valja reći da je Republika Hrvatska naÅ¡a domovina il da je Bosna i Hercegovina naÅ¡a domovina?

Pa ja sam mislila kad je ovo država Bosna i Hercegovina da je to onda naša domovina, a oni tamo ka i moj dica u Hrvatskoj imaju svoju domovinu. Dobro da ste mi pamet prosvitlili.

E Bože, Bože moj i umrla bi a tako nisam čula da niko govori, priteže šudar susida Zora. Vala vam dico didova. Ma znaju današnja dica više nek neki naši novoviki pismoznanci.

– Ali dobro si shvatila, Republika Hrvatska je naÅ¡a država, zapravo naÅ¡e dice koja žive doli u Trogiru, ka Å¡ta je i naÅ¡a država ova i ovakva Bosna i Hercegovina iako smo se borili za Državu Hrvatsku, ali domovina nam je svima Rvatska!

Nu, Zore, Zore da si mene unda slušala, a ne virovala prokletim komunistima davno bi znala što je država, a što je domovina i ne bi dala Janku da ono uzme crvenu knjižicu u prokletoj šugoslaviji, u partiju uđe i sve one jade nam svima priredi zbog špijanja poštenih Rvata i nako se s ljudima u selu zavadit.

– Znam dide, ne moraÅ¡ me podsićat, pokunjeno će susida Zora primičuć Å¡tokrlu do gumna da bolje čuje. A Å¡ta sam ja bidna znala, virovala sam crvenim pasima koji su mom Janku posa nudili dok drugi nisu imali Å¡ta jist i u Nimačku morali ići. PogriÅ¡ila sam i Å¡ta mogu, tila sam svoga Jozu iznenadit, koji je Minken maÅ¡klinom prikopa uzduž i popriko, s kruvom Å¡to ga je Janko kući donija za svoju plaću. E ženska pameti, luda glavo, ko da se posipa pepelom susida Zora.

– Dobro, dobro, bolje ikad pameti doć nego nikada. Ja volim reć, Rvat je mio koje vjere bio, na Å¡alu će did!

Nego, eto kud se dođe kad se ne misli svojom glavom i ne sluša narodna mudrost i pamćenje. Eto recimo ti imaš njivu preko granice i sad ti je sestra, ćemo reć u Domovini Rvatskoj, a ti ko biva u domovini Bosni i Hercegovini, a iz iste kuće ste izišli i iste njive orali dok niko nije sve crnom granicom pripolovija. Kako ti to nije čudno, kod otvorenih očiju ti viruješ što ti drugi pripovida, neprijatelj koji je gazija sve nama sveto. Zar mi nisi i unda plačuć išla dojavit žalosnu vist da je umra Tito, a ja ti radosno reka da je krepa pas krvoločni!

Znači niki su naši zemlju podilili i mi prihvaćamo to nasilje prihvaćajući njihove riči za naš razdiljeni dom.

Ženska glavo, ovo može biti naša država ako nam nije nasiljem nametnuta i ako štiti naše pravice, ali ne može biti naša domovina jer naša je domovina Rvatska.

Domovina se ne dili ka Å¡ta se ni narod ne dili.

Ka šta Ivo i Luka rekoše mi možemo imati i nemati državu il ih imati više, ali nikad ne možemo ostati bez domovine! Domovina je ka majka jedna i ne može se nikim drugim imenom zvati venga Rvatskim!

Domovina nije određena državnim granicama i srića je od Boga i sritan je narod koji uspije tako napravit državu da zaokruži državnom međom svoju domovinu . Ka šta su i Hrvati bili sretni za Kralja Tomislava il za našega Ante kad smo pod okrilje svoje države okupili najveći dio svoga naroda, svoje domovine!

I zato griše i neki naši branitelji koji kažu mi smo obranom od srpskog agresora stvorili domovinu Hrvatsku! Ispravno je reći, mi smo srušili prokletu jugovinu i ponovno stvorili državu, Republiku Hrvatsku.

Zato treba paziti što se govori. I po sto puti triba ponovit, imamo kao jedan hrvatski narod svoju jedinu domovinu Hrvatsku i imamo državu Republiku Hrvatsku i imamo i državu Bosnu Hercegovinu koja je naša država i nju ne zovemo domovinom niti govorimo da nam je država RH domovina. Domovina nam je Rvatska! Ako se čije misto našlo nesrićom vanka naše državne granice to ne znači da je vanka domovine Rvatske! Svaki narod teži tomu da ima svoju državu na tlu svoje domovine okupljajući rasuto stado, dico moja!

Samo mi lutamo i ne znamo što hoćemo i strane tutore slušamo, a o glavi nam rade.

– Neki ne znaju dide, neki ne znaju! Mi znamo, ustajući će dragovoljac Jure.

– Znam Jure, znam. Nego dajder donesi domijanu iz jatića pa nam nali u bukaru, a dici i babi i Zori donesi po malo soka od kadulje. Zaslužili smo kad smo vako proljudikali. Zore ponesi Å¡tokrlu vamo i sidi s nama za stol kad nas vako sunce lipo grije na starom gumnu

I baba kad će ručak, ti nas slušaš, a dica gladna, zadovoljno će did gladeći malog Luku po glavi.

– NiÅ¡ta ti ne brini, sluÅ¡ala sam ja i ručak spremila. Zar ne vidiÅ¡ da će svaki čas peka biti gotova. Stavila sam telećih rebara i kumpira ima uru ipo, bit će dobro. JoÅ¡ malo, nego da niki ne bi pomislili da si zaboravija naÅ¡e Rvate u Boki, Srijemu, Bačkoj.

– Evala ti bilo babo moja, čuvarice naÅ¡a, uzdarje moje, vidija sam ja dim kad si vatru ložila. I nisam zaboravija druge naÅ¡e Rvate, ne diraj mi staru ranu, a tko je pamitan znat će da se sve ća rekosmo i na nji odnosi. Samo evo da zasad malo odmorimo, nastavit ćemo niki drugi put.

– Znači ovu smo temu iscrpili dide, možemo se ići igrati dok baba ne digne sač, trčeći će Marica za loptom s Lukom i Ivanom niz okrajak.

– Ma jesmo zlato moje. ÄŒak smo se i viÅ¡e puta ponovili, viče did za unučadi. Brzo se vratite i čuvajte se pasa dida MatiÅ¡e, znate da su odvezani, zabrinuto će did vrteći glavom.

Jure, de rođeni, de dolij dok baba ode, vidiš da bukara žeđa.

Did Vidurina

Zapisao: ing. Ante Matić