I u mom gradu Vukovar svijetli. Lijepo je bilo veÄeras biti uz mnoÅ¡tvo ljudi okupljenih u Tomislavgradu u gradskom parku kod autobusnog kolodvora. Umjesto bilo kakvog komentara proÄitajte tekst koja nam je poslala naÅ¡a Äitateljica Mila Ćurić.
Udara vjetar. Čuje se kao dolazak topova. Koraci ljudi u povorci dok po njima lije kiša tihi su kao hod sjena. Svaka kap kiše je jedna suza. Tisuće i tisuće svijeća prati taj put. Svaki plamen je upaljen istim žarom i s istim cijem. Svaka od njih svijetli odsjajem tuge. Tišinu propara jecaj negdje iz daljine, pored jednog od križeva, ali previše ih je da se zna pored kojega je.
Grade heroja, palim i ja joÅ¡ jednu svijeću za tebe. Ovaj plamen neka odnese žalost svim uplakanim majkama, ženama. Neka vrati djetinjstvo onima koji u treptaju oka ostadoÅ¡e bez njega. Palim plamen za sve poginule anÄ‘ele. Neka njihova krila izbriÅ¡u sve tragove nasilja, ruÅ¡enja i uniÅ¡tavanja. Za Vas palim svijeću. Vas koji ste bili jablani meÄ‘u granama i hrabro ste stali pred vjetar. Za svakog od vas ovaj plamen gori istim žarom. Dok vaÅ¡i krikovi danas, 18.11. odjekuju svemirom, zemlju je pokorila tuga. Ni srdžba, ni mržnja danas se ne prepoznaju. Vidim samo tugu i tisuće ujedinjenih plamenova u znak sjećanja, da se ne zaboravi veliko djelo malih ljudi na pragu nam Hrvatske ’91.
I dok je nas, bit će i sjećanja. Svake će godine na ovaj dan na prozorima gorjeti plamen jedne svijeće. Sva muka, svaka suza, svaka nada, svaka misao, sve ono što su oni tada proživjeli nosi ova svijeća. Teška je ta svijeća, baš kao i svaka ovdje upaljena. Palim svijeću i za bolje sutra, vedrije dane i za manje boli. Palim je za ranu svakog Hrvata koja se uvijek iznova otvara i uvijek isto boli.
PriÄat će se priÄe, pisati pjesme i hvalospijevi. PrepriÄavat će se straÅ¡na povijest, a njihovi krici i dalje odjekivat će zemljom. ÄŒut će ih tko želi.
Opet se Äuje jecaj, jaÄi nego proÅ¡li put. Sad osjetim gdje je. ÄŒovjek pored mene kleÄi na grobu grleći križ dok mu suze padaju po krunici u ruci.