Ovo je 12 najvećih vratara

Kroz nogometnu povijest vratari su sebično držati aureolu najbitnijeg čovjeka svake momčadi ili reprezentacije, a u našem Sportskom muzeju pokušati ćemo izdvojiti tucet vratara koji su možda i najbolji na svijetu svih vremena. No, kako su ukusi različiti i o njima nije dobro govoriti recimo da ćemo se potruditi predočiti vam najbolje golmane svojih epoha u kojima su sportski djelovali

Nogometni vratari, golmani, čuvari mreže oduvijek su u nogometnoj igri dobijali zasluženu, najveću pozornost. Kao što bi se moglo reći da su vratari i osebujne pojave u nogometnoj igri. Odgovornost koju nose svrstavaju vratare u najbitnije osobe svake momčadi. Odavno je znano da grešku vratara svi vide i da greška vratara ima najveći utjecaj na razvoj utakmice, dočim grešku, mislimo tu na promašaj, napadača većina ne drže sudbonosnim poput grešaka čuvara mreže.

Kroz nogometnu povijest vratari su sebično držati aureolu najbitnijeg čovjeka svake momčadi ili reprezentacije, a u našem Sportskom muzeju pokušati ćemo izdvojiti tucet vratara koji su možda i najbolji na svijetu svih vremena. No, kako su ukusi različiti i o njima nije dobro govoriti recimo da ćemo se potruditi predočiti vam najbolje golmane svojih epoha u kojima su sportski djelovali.

Moramo, baš moramo početi s najboljim vratarom s ovih prostora, s Vladimirom Bearom koji je opčinjavao nogometni svijet svojim bravuroznim obranama. Proslavio se u splitskom Hajduku, beogradskoj Crvenoj zvezdi i tadašnjoj reprezentaciji Jugoslavije. U Hajduk je došao 1946. godine, kad mu je nakon gledanja treninga prve momčadi Hajduka prišao stariji suigrač Jozo Matošić i rekao:

– Mali, ajde stani na branku.

Odmah je bilo jasno, “mali” je bio rođeni vratar. Nitko mu nije mogao zabiti gol. Trener Lemešić odmah mu je naredio da se pridruži momčadi. Za prvu momčad Hajduk počeo je braniti nakon kratkog staža u juniorima. U sjajnoj momčadi Beara je pružao antologijske partije, prvi naslov s Hajdukom osvojio je 1950. godine. Momčad je osvojila naslov – bez poraza. S Hajdukom je osvojio još d a nas,l a, 1952. i 1955. godine. Potom je prešao u Crvenu zvezdu osjećajući se oštećen zbog nekih poteza klupske uprave koja je više pozornosti pridavala pridošlicama nego vlastitim igračima. S beogradskim klubom Beara je i dalje osvajao naslove, on je bio igrač prevage, kapitalna snage svake momčadi ua koju je nastupao. Nakon Crvene zvezde odlazi u Alemaniju iz Achena, a nogometnu karijeru završava u njemačkoj Viktoriji iz Kölna.

U Hajduk se, za kojeg je nastupio kao igrač 308 puta, vratio u sezoni 1970/71 gdje je bio prvi suradnik treneru Slavku Luštici kada je Hajduk nakon 16 godina čekanja ponovno postao prvak.

Za reprezentaciju Jugoslavije Beara od 1950. do 1959. godine ima 60 nastupa i to 35 nastupa kao nogometaš Hajduka, a 25 kao nogometaš Crvene Zvezde. Debitirao je 8. listopada 1950. godine, u prijateljskoj utakmici protiv Austrije u Beču (2-7), na legendarnom Prateru pred 70.000 gledatelja, kada je u 73. minuti zamijenio na golu do tada nezamjenjivog Srđana Mrkušića. Od tada postaje nezamjenjiv, a od reprezentativnog dresa oprostio se u Beogradu, u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske 11. listopada 1959. godine (2-4).

Sudionik je tri svjetska prvenstva u nogometu, 1950. u Brazilu, 1954. u Švicarskoj i 1958. u Švedskoj. Nastupio je na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju, gdje sudjeluje u osvajanju srebrne medalje. Najveće priznanje na nogometnom terenu dobiva 21. listopada 1953. godine. Zajedno s Vukasom, Zebecom i Zlatkom Čajkovskim nastupa za reprezentaciju Europe protiv izabrane vrste Engleske. Bile su to njegove zlatne godine.

Za nas je Beara nesumnjivo broj jedan svih vremena. Imamo pravo na tqkav zaključak. Iako, u mnogim analizama europskih i svjetskih medija neki drugi navode se kao najbolji svih vremena, Beara je tu uvijek blizu, među odabranima koji su ostavili najveći trag na gol-crti.

Tako se po stručnim, nogometnim časopisima kao najbolji svih vremena navodi i ruski golman, Lav Jašin. Vratar tadašnje sovjetske reprezentacije u svojoj karijeri obranio je 150 jedanaesteraca, jedini je vratar koji je bio igrač godine u Europi. U 812 utakmica koliko je odigrao u čak njih pet stotina nije primio zgoditak.

Jednom, kad je primao nagradu uzvratio je reporterima:

– Nisam ja najbolji, najbolji je Vladimir Beara.

Slično je znao izjavljivati i proslavljeni španjolski vratar Ricardo Zamora. Smatra ga se jednim od najboljih španjolskih nogometaša svih vremena. Po njemu se zove i nagrada za najboljeg vratara španjolske Primere. Imao je čelične živce i sjajan refleks.

Rođen je u Barceloni i počeo je igrati u lokalnom Espanyolu s kojim je osvojio Kup, potom prešao u veću Barcelonu. No, nezadovoljan prihodima nakon tri godine vratio se u Espanyol, otkud je pak otišao do madridskog Reala. sve to vrijeme bio je sjajan, Real je slično kao i Hajduk s Bearom osvajao naslove bez poraza. Što je danasa nezamislivo.

Na svjetskom prvenstvu u Italiji 1934. godine sve je utakmice branio s kapom na glavi, a epski meč protiv Engleske, koji su Španjolci dobili s 4-3 i tako postali prva momčad s kontinenta koja je pobijedila Engleze, branio je fantastično usprkos zadobivenom napuknuću grudne kosti.

Među 12 golmana koji su obilježili noogmetnu igru nalazi se zacijelo i Englez, Gordon Banks. On je bio čuvar mreže engleske nacionalne momčadi koja je osvojila naslov svjetskog prvaka 1966. godine. Navode poslovično neobjektivni Englezi njegovu obranu Peleovog udarca glavom kao “najbolji obranu svih vremena”. Navodno je Pele več viknuo “gol”, Banks se izvio i izbio loptu u korner.

Na ovoj listi je i jedan naš suvremenik, zasluženo. i po kvaliteti i po broju osvojenih trofeja. To je Španjolac Iker Casillas. On je doslovce osvojio baš sve, ništa mu nije promaklo. On je europski, svjetski prvak, i klupski i reprezentativni. Četiri puta proglašen je najboljim vratarom svijeta. I danas blista čuvajući mrežu madridskog Reala.

Kad smo već kod osvajanja naslova svjetskog prvaka, za što mora enormne zasluge inati vratar, kako da preskočimo talijanskog golmana Dina Zoffa. On je postao svjetski prvak s talijanskom reprezentacijom 1982. godine, a imao je čak 40 godina. Bio je najzaslužniji za taj trijumf. branio je dugo i izvanredno, a o njemu i danas kruži vic koji ide ovako…

Gori zgrada u plamenu, dijete na petom katu stoji, a ispod njega na pločniku – Dino Zoff. Koji viče

– Skoči dijete drago ja ću te uhvatiti.

Dijete doista skoči, Zoff ga paradom primi u njedra. I sljedeće sekunde Zoff dijete degažira daleko u teren.

Talijanska škola branjenja iznjedrila je još jednog velikana, on je i danas aktivan, kao vino staro, nikad bolji. Gianluigi Buffon, dugogodišnji Juventusa i talijanske momčadi, četiri puta golman godine, svjetski prvak iz 2006. Njegov prepoznatljiv stil i danas očarava navijače diljem svijeta. Tko je njemu uspio zabiti morao je biti velemajstor, napisano je jednom u talijanskom tisku.

Ima vratara koji su bili dugovječni skoro poput Zoffa i Buffona, jedan od njih je i Danac Peter Schmeichel. I on je svojim obranama dovodio svoju momčad do pobjedničkih postolja. Da, Schmeichel je bio najzaslužniji za danski trijumf na europskoj smotri 1992. godine, kada su Danci stigli na prvenstvu umjesto suspendirane Jugoslavije. Momčad skupljena s plaža osvojila je krov Europe, a Schmeichel je bio nesavladiv. Godinama je branio u Manchester Unitedu i bio je izvanredan. Dovodio je United brojnih naslova.

Imamo ovdje i Nijemca koji je osvajao isto sve, bio prevaga, europske i svjetske naslove, i klupske i reprezentativne. Riječ je o Seppu Maieru. Bio je i europski i svjetski prvak s njemačkom nacionalnom vrstom 1972. i 1974. godine, legenda je ostao minhenskog Bayerna, a branio je paraderski, a opet veoma sigurno.

Još jedan njemački vratar osvajao je i naslove svjetskog prvaka i naslove najboljeg golmana na svijetu. Oliver Kahn, uvijek smrknut i napet kaompuška bio je noćna mora svim napadačima. Bio je s Nijemcima europski prvak 1996. godine, ali i svjetski 2002. S Bayernom osvojio – sve!

Nismo smjeli zaboraviti vratara koji je bio profesionalan igrač do svoje 47. godine. Da, engleski golman Peter Shilton poznat je i po svojoj dugovječnosti, ali i po sjajnom refleksu koji je pomogao njegovom klubu Nottingham Forestu da u pet godina iz četvrte engleske lige dođe do naslova engleskog i europskog prvaka. Branio je čak 125 puta za Englesku, a da mu istovremeno nije bio konkurent Ray Clemence skupio bi više od 200 nastupa za reprezentaciju. Toliko je, naime, trajao. Najpoznatiji je ipak kao žrtva Maradonine “Božje ruke” na svjetskoj smotri u Meksiku 1986.

Sjećate li se visokog i spretnog Edwin van der Saara. Bio je šokantno iznenađenje dresu Ajaxa koji ie s “dječjim vrtićem” pokorio Europu 1995. godine. S izvrsnim postavljanjem, korpulentnom figurom bio je izbor Manchester Uniteda u kojem je pružao nezaboravne obrane čak 13 godina.Tropolje.info