Opasna banalizacija događaja u Francuskoj potpuno je razotkrila Orepića i Petrova kao zaštitnike antihrvatskih interesa

Što bi Orepić, antifa aktivisti u medijima, navodni ljevičari u politici i cijeli antifa sektor rekao da je sin mučenog i ubijenog hrvatskog junaka iz Vukovara, sin silovane žene ili nepokopanog mučenika obrane Hrvatske, nasred ulice u Vukovaru nasrnuo na Srbina koji je bio istaknuti vojnik, milicajac ili dužnosnik srpskog agresora ili ga nedaj Bože – ubio?

„Ovo je veliki udarac ugledu RH kao prijateljske i sigurne zemlje. U ovom slučaju, ovaj slučaj proizlazi iz izuzetno složenih odnosa skupine navijača i HNS-a. Ne trebao ga stavljati u politički kontekst“ – rekao je Vlaho Orepić, ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske nakon terorističkog udara na Hrvatsku.

Konkretno, Orepić je izrazito indikativan subverzivni rukopis na temelje nacionalnoga poretka i ugled hrvatskoga naroda, kojemu je od devedesetih prethodilo desetine sličnih manjih ili većih terorističkih i diverzantskih udara na različitim područjima, sveo na banalnost i paradigmu koju je u ime Kukuriku planera postavio tadašnji ministar i dežurni politički balvan – Željko Jovanović.

Primjenimo to pravilo, dakle relativizaciju nedjela i praktično opravdanja zla, na jednu drugu, vrlo konkretnu situaciju.

Što bi Orepić, antifa aktivisti u medijima, navodni ljevičari u politici i cijeli antifa sektor rekao da je sin mučenog i ubijenog hrvatskog junaka iz Vukovara, sin silovane žene ili nepokopanog mučenika obrane Hrvatske, nasred ulice u Vukovaru nasrnuo na Srbina koji je bio istaknuti vojnik, milicajac ili dužnosnik srpskog agresora ili ga nedaj Bože – ubio?

Svi, baš svi bi tome dali snažne političke konotacije i dimenzije, istučući ustašizaciju, fašizaciju društva i „netolerancije“ koju izazivaju – desničari.

Zar netko sumnja?

A usporedimo sad na realnoj vrednosnoj razini moguće povode.

S jedne strane teški teroristički čin na svjetskoj pozornici, pred stotinama milijuna ljudi pravda se i gotovo uvažava kao posljedica sukoba između Mamića i HNS-a s navijačima i „dobrim momcima“ koji žele „pravdu“, a s druge strane imamo zamišljeni scenarij reakcije na najteže stvarne zločine protiv čovječnosti.

Treba li navoditi neki drugi primjer teškoga poremećaja društvenih i političkih standarda ili ignoriranje zdravog razuma naroda?

Ja mislim da ne.

Orepić je ovom izjavom recenzirao politiku, ideje i zamisli Željka Jovanovića i Milorada Pupovca, svodeći probleme terorizma protiv Hrvatske, na nametnute antagonizme u dijelu sportske javnosti i navijačkih skupina, vrlo pažljivo i ciljano osmišljene što stvarnim problemima u manjoj mjeri, što političko – medijskom kampanjom u presudnoj mjeri.

Jer, najbolji dokaz da je bilo važnije imati alibi nego riješiti probleme u sportu, koji realno postoje, je to što se nakon višegodišnje kampanje i histerije Kukuriku vlast nije ni pokušala pozabaviti riješavanjem tih probelama. A mogli su kad i kako su htjeli, da su htjeli.

I morali su, ako su već kategorički tvrdili s pozicija vlasti, da je sport u – močvari.

Zašto nisu?

Jer u tom slučaju ne bi Zoran Stevanović i desetine sličnih „zabrinutuih građana“ imali povoda i razloga pisati sportskim svjetskim institucijama, ne bi Željko Jovanović mogao tražiti ustaše i fašiste u sportu i među navijačima, niti bi mogao bilo što iz toga sporta koristiti za operativni razvoj programa porobljavanja Hrvatske širenjem optužbi i eliminacijom sve većega dijela hrvatskog naroda iz političkih procesa. Takvima je važniji Mamić na čelu Dinama, teško oklevetan i javno osuđen dugogodišnjim linčom ili Šuker na čelu HNS-a, nego rješavanje stvarnih problema.

Smisao i temeljno polazište svih totalitarizama prema mišljenju najbolje svjetske teoretičarke totalitarizma Hannah Arend je u sustavnom definiranju i nametanju apstraktnih problema te konzistentnom izbjegavanju riješavanja istih. To je naime jedini razlog postojanja i ostvarivanja diktature, jer diktatura gubi svrhu ako se uočeni problemi – riješe.

Zbog toga je proizvodnja neprijatelja, problema, slabosti i osumnjičenika uvijek daleko veća od rezultata njihove eliminacije. Primjenite to na antifašizam i fašizam. Fašista jednostavno mora biti kako bi antife imale razloga postojati.

Država koja se bavi klevetom ljudi i institucija ili koja ne spriječava klevetu, ili koja ne hapsi dokazane razbojnike – nema dobre namjere. Ili laže da je netko razbojnik ili je i sama razbojnik!

Kad je na čelu države antifa vlast, ona po prirodi stvari ne mora ništa dokazivati, jer je to izvorišna paradigma karikaturalnoga antifašizma u Hrvatskoj.

Banalni i skriveni komunizam.

Ili, kao u ovome slučaju, vrlo vjerojatno smišljeno producira histeriju, manipulira emocijama tisuća ljudi, regrutira svojevrsne kamikaze i teroriste i izaziva kaos, kako bi mogla nametnute stereotipe iskoristiti isključivo u svoje političke svrhe zadržavanja duhovne diktature nad hrvatskim narodom pod krinkom demokracije.

Upravo je sport zbog toga najsavršenija krinka za teške i razorne udarce protiv hrvatskoga naroda. Točno o tome se ovdje radi. O proizvodnji savršenoga zaklona za duboke i podmukle udare na samo srce, ne sporta i prozvanih ljudi, nego – hrvatskoga naroda.

To je isti obrazac kao i produkcija fašizma, ustašluka, a taj obrazac je potpuno prepisan iz komunističkog poretka, kad se potpuno apstraktnim i nedokazivim optužbama na robiju slalo stotine tisuća ljudi.

A Orepić i njegova skupina, prije svih Petrov upravo su to –nastavili raditi.

Zašto je Orepićeva izjava uz to što je razotkrivajuća, neinteligentna, bezobrazna i – banalna?

Dobar planer, dobar scenarist, dobar obavještajac i vješt neprijatelj nikada nije banalan. Uvijek se koriste koordinirane akcije, prvo stvaranja zlih tipova , a pogotov ako ti ljudi sami daju povoda, zatim se to medijski histerično ponavlja i nameće kao neuptina istina, zatim se eventualno malo primjeni represivni apart, hapšenje, pa se to opet uzima kao neupitina činjenica sa slikama „razbojnika“, a nakon toga se sve može opravdati borbom za čistoću, isušivanje močvare ili protiv tih „dežurnih razbojnika“.

To je scenarij, a njegov trenutni nositelj je Vlaho Orepić.

A recenzent i mentor – Božo Petrov.

Nije trebalo previše pažljivo pratiti reakcije lijevih, prolijevih, građanskih i „korektnih“ političara, komentatora, aktivista i usporediti ih sa sadržajem Orepićeve poruke.

U dlaku identične.

Vlaho Orepić ne zna što je stvarana namjera i kakav je motiv, ne zna ni tko su eventualni naručitelji i organizatori terorizma protiv Hrvatske, a tvrdi da to ne treba stavljati u politički kontekst. I, da će on to riješiti!?

Kako?

Zašto to tvrdi?

Točno iz istih razloga zbog kojih je nekoliko mjeseci „razmišljao“ na čelu MUP-a, konsultirajući „stručnjake“ koje je zatekao na vrhunskim pozicijama a koje je po izrazito rigidnoj političkoj liniji i s istom nakanom doveo Ostojić uz Milanovićev blagoslov. Iako je čitav niz potvrđenih indicija i događaja upravo u tom sektoru države više nego jasno ukazivao i svejdočio da je MUP posve ideologiziran i pretvoren u stranačku mašineriju na najvišoj mogućoj- zapovjednoj razini, Vlaho Orepić je dosadašnje vrijeme na čelu toga sektora države utrošio isključivo u zataškavanje i prikrivanje teških zloupotreba i ljudi koji su ih činili.

Ova izjava to zorno potvrđuje.

Nužno je opet ponoviti pitanje, je li slučajno Božo Petrov toliko inzistirao na pravosuđu i MUP-u te na tajnim službama?

Naravno da nije, a potpuno ga je razotkrio i razorio mu svako načelo i prihvatljivost kod hrvatskoga naroda upravo njegov favorit Orepić. Orepić je po svim načelima i moraliziranju koje je Petrov dnevno propovijedao zavrijedio bar nekoliko puta – smjenu s mjesta ministra i člana Vlade.

U trenutku kad su televizije i mediji objavili dokument s potpisom bivšega ravnatelja PNUSKOK-a Bertine kojim se vrhunski bitan državni sustav stavlja u funkciju Zorana Milanovića i naređuje se praćenje Slavka Linića, Orepić je jednostavno to – prešutio.

I Petrov, naravno.

Ni riječi nije rekao o konkretnom slučaju već idiotsku poruku da on „analizira stanje“.

Postoji li nešto što bi svojim javnim, političkim i praiskonskim bezobrazlukom u konteksu upravo proklamiranih politika Mosta, moglo biti usporedivo s tim?

Baš ništa.

Zapravo, do jučer.

Porukom da se ne smije terorizam, koji po njegovim riječima nanosi veliku štetu ugledu Hrvatske stvrstavati u politički kontekst, čovjek pokazuje ne samo izrazitu dosljednost prikrivanja mogućih i vrlo opasnih motiva serije takvih događaja, već i prvorazrednu glupost i obrazovnu zapuštenost.

Kako nešto što utječe na ugled nacije i države ne treba svrstavati u politički kontekst, kad jest, čak i ako nije politički motivirano. Orepić bi, uz odanost namjerama i očitim idejama skrivene politike Mosta, odnosno Bože Petrova, da bi uopće ostavio dojam pristojne javne osobe, morao uzeti kakav bukvar koji se bavi elementarnim političkim pojmovima i njihovim značenjima. Na toj razini pada potpuno i floskula Bože Petrova o stručnim kadrovima, ekspertima, moralu, reformama.

Pada baš sve za svakoga i pred svakim tko hoće razmišljati svojom glavom.

Doduše, Orepić je ostao dosljedan.

Netko tko je raspisao nagradu od dvadeset tisuća kuna za otkrivanje počinitelja prethodnog jednako opakog i razornog terorističkog i obavještajno-specijalnoratovskog udara na hrvatski narod, onoga na Poljudu, očito je ili se ruga naciji ili je – potpuno nesvjestan realnih okolnosti i stvarnih događaja u kojima se nalazi i na koje, što je tragično, upravo takav presudno utječe.

Most je uz puno ostalih indicija i razornih subverzija klasičnog anarhističko-revolucionarnoga tipa, srušen upravo na Orepiću, pa je svako svrstavanje uz tu opskurnu političku skupinu ili političko samoubojstvo u nacionalnom biračkom tijelu i izrazito služenje antifa sektoru i njihovim političkim perjanicama ili – namjerno sudjelovanje u odavno osmišljenim planovima kreatora antifa Republike oko Ive Josipovića, Radmana, te nekolicine sponzora skupine, oko Roglića.

Dakle, sam po sebi nekakav Orepić ničim ne bi zavrijedio ni banalnu pozornost, da vremena, medijska manipulacija i s druge strane slabosti desnoga nacionalnog spektra nisu tako izražene.

Zbog toga je važno upozoriti na dosljednu službu Vlahe Orepića i njegovoga sponzora Bože Petrova i u uvome trenutku – njihovim političkim roditeljima.

A to s Hrvatskom veze nema.