Kultura
Ode li Karamarko, Å¡to ostaje?
Kad je napokon formirana ova Vlada, sve je izgledalo priliÄno jednostavno. Neka svatko radi ono Å¡to zna i bit će sve u redu, mogao je uskliknuti prostoduÅ¡ni promatraÄ.
Tihomir OreÅ¡ković s iskustvom vrhunskog menadžera u uglednoj tvrtki svjetskog glasa naÅ¡ao se pred izazovnim zadatkom stvoriti zdravo okruženje za investicije u zapuÅ¡teno gospodarstvo zemlje svojih predaka, te poboljÅ¡ati njezine financije podizanjem kreditnog povjerenja u kratkom roku. Jednako prirodno, Tomislava Karamarka zapala je briga oko domovinske sigurnosti i s njom neodvojivo povezanog nadzora nad obavjeÅ¡tajnim i represivnim službama. Slijedom izbornih rezultata i suradniku Boži Petrovu trebalo je dodijeliti neku funkciju upravljanja državnom strukturom, po mogućnosti sukladnu njegovom talentu i steÄenim znanjima i vjeÅ¡tinama. Ovdje treba primijetiti kako iz njegovog životopisa nije razvidno kojim bi to kompetencijama raspolagao, pa tako i koje bi to podruÄje upravljanja državnim poslovima bilo.
Za koji tim zabija Tim?
I dok OreÅ¡kovića i Petrova dosad nitko nije sprjeÄavao da rade ono Å¡to znaju ili ne znaju, s Karamarkom to nije bio sluÄaj. Od samog poÄetka sustavno su ga preskakali i ignorirali u poslovima iz njegove domene, kako Mostov ministar unutarnjih poslova Orepić Äuvajući zadah truleži u tom, koliko važnom, toliko i od njegova prethodnika kompromitiranom podruÄju, tako i predsjednik Vlade OreÅ¡ković pri izboru ravnatelja SOA-e. Doista, OreÅ¡koviću se mora priznati da je tu predstavu odigrao besprijekorno. U poÄetku je tobože nehajno odugovlaÄio kao da se radi o neÄem posve nevažnom da bi potom nakon Å¡to su neistomiÅ¡ljenici (Predsjednica i Karamarko) poÄeli iskazivati laganu nervozu i nestrpljivost, sam predložio svog kandidata. I kako će ga sad odbiti oni koji su upozoravali na Å¡tetnost odugovlaÄenja u tom pitanju od nacionalnog znaÄaja? Kad bi se radilo o nekoj od popularnih igara s loptom na golove, OreÅ¡kovićev manevar bismo mogli prispodobiti akciji koja zavrÅ¡ava atraktivnim pogotkom, doduÅ¡e golom zabijenom igraÄu iz vlastitog tima. A takve se golove u svakodnevnom govoru uvriježilo nazivati autogolovima.
No, je li to jedini autogol kojeg je OreÅ¡ković zabio istom vrataru? Prisjetimo li se postupka izbora ministara i usporedimo li ga s izabranim ministarskim sastavom, Äini se da nije. Za svako ministarstvo bilo je predloženo viÅ¡e kandidata (kako se dalo naslutiti iz oskudnih izvora dva do Äetiri) izmeÄ‘u kojih je ministra birao osobno OreÅ¡ković. Znakovito je kako su s liste HDZ-a, kojem su dogovorno pripala sva ministarska mjesta Domoljubne koalicije, izabrane uglavnom Å¡iroj javnosti nepoznate osobe, skoro nitko iz vrha stranke, nitko tko bi javno istupao ispred stranke. Iznimke su sam Karamarko kojeg se tad nije moglo izbjeći (Äije je zaobilaženje, kako se pokazuje, ipak samo odgoÄ‘eno) i Miro KovaÄ koji je, navodno, bio jedini kandidat za ministra vanjskih poslova. Iako Å¡iroj javnosti nije poznato tko su bili protukandidati izabranim ministrima, razložno je pretpostaviti kako je meÄ‘u njima bilo i onih iz vrha stranke. No, osim spomenutih OreÅ¡kovićev filter nije proÅ¡ao nitko. Jedini iz vrha stranke za kojeg se sigurno zna da je bio kandidat za ministra je Milijan Brkić, no i u njegovu sluÄaju “next week” Timu je taktikom “Äekanja uz obalu rijeke” uspjelo nametnuti drugo rjeÅ¡enje. Å to drugo zakljuÄiti, nego da se pri izboru HDZ-ovih ministara OreÅ¡ković vodio naÄelom – Å¡to dalje od Karamarka, to bolje. Krije li se možda motiv tome u raÄunici kako bi u trenutcima mogućeg loma u Vladi jedan dio ministara mogao pokazati lojalnost njemu a ne Karamarku, sliÄno kako je RaÄan preoteo BudiÅ¡i HSLS-ove ministre u zlatno doba “trećejanuarlja”? Kako god bilo, zagrijavanje je odavno zavrÅ¡ilo i već se neko vrijeme svi golovi, ukljuÄujući i autogolove, broje.
Nema sumnje da je izbor predsjednika Vlade OreÅ¡kovića legalan i legitiman Äin bez obzira Å¡to trenutni predsjednik Vlade nije sudjelovao na izborima u ulozi kandidata. No, je li legitimna i provedba neke treće politike koja nije ni ponuÄ‘ena, a kamoli da je dobila mandat biraÄa na izborima? Možda i nije, ali u trenutcima kad odnosi i razgraniÄenja odgovornosti izmeÄ‘u Domoljubne koalicije i Mosta joÅ¡ nisu jasno odreÄ‘eni, a bezdan nepovjerenja meÄ‘u njima se ne smanjuje, OreÅ¡ković se ne ustruÄava preuzeti inicijativu i iskoristiti ponuÄ‘eni prostor za provoÄ‘enje vlastite politike. Tako on postaje joÅ¡ jedan koalicijski partner u krhkoj arhitekturi nove hrvatske vlasti – partner bez ijednog saborskog zastupnika, ali partner Äija se nemala moć zasniva na funkciji predsjednika Vlade i kohezivnog Äimbenika koji drži Vladu na okupu u ozraÄju latentne nestabilnosti odnosa unutar saborske većine, pa i same Vlade.
Možda nam viÅ¡e o OreÅ¡kovićevoj strategiji može reći odnos njegovog kruga prema kljuÄnoj temi aktualnog hrvatskog povijesnog trenutka i bliže nam proÅ¡losti i budućnosti – pitanju lustracije. Iz anketa javnog mnijenja pod kontrolom nelustriranih kadrova bliskih krugovima povezanih s tajnim službama bivÅ¡e države (u daljnjem tekstu jednostavno i iskreno ćemo ih nazivati udbaÅ¡kima), u kojima OreÅ¡kovićeva popularnost raste, vidljivo je kako su oni zadovoljni njegovim ponaÅ¡anjem. Navedeno upućuje na neku vrstu sporazuma izmeÄ‘u OreÅ¡kovića i udbaÅ¡kih struktura. Ako je doista tako, ostaje pitanje kakve su OreÅ¡kovićeve namjere, a tu postoje dvije mogućnosti.
Prva je da se krug oko predsjednika Vlade bez zadrÅ¡ke dogovorio s udbaÅ¡kom elitom o raspodjeli moći i(li) barem meÄ‘usobnom nenapadanju. Na tom valu svi bismo zajedno trebali zaboraviti proÅ¡lost pa na temelju plemenite ali ambiciozne TuÄ‘manove ideje o pomirbi, koju je udbaÅ¡ki krug u zadnjih Å¡esnaest godina temeljito izvrgnuo ruglu, zajedno graditi Hrvatsku. Ova se mogućnost doima pomalo naivnom, jer proÅ¡lost je pokazala da u trenutcima kad povrati potpunu politiÄku kontrolu, udbaÅ¡ki krug postaje nemilosrdan prema svojim doskoraÅ¡njim partnerima tovareći im svako zlo na pleća (primjerice, privatizaciju TuÄ‘manovom HDZ-u, korupciju Sanaderovom). Malo je vjerojatno da toga nisu svjesni OreÅ¡kovićevi savjetnici ili barem neki od njih, pa i on sam. Prema drugom scenariju ovaj je savez privremen i labav sve dok god je udbaÅ¡ki utjecaj u druÅ¡tvu (mediji, sveuÄiliÅ¡te, kultura, politika, ekonomija) jednostavno prejak. Krug oko OreÅ¡kovića će ga postupno, malim koracima, potiskivati primjenjujući naÄelo evolucije a ne revolucije. Ovaj plan se, barem kad je cilj u pitanju, poklapa s namjerom koju je joÅ¡ kao ministar unutarnjih poslova, a potom i kao Å¡ef oporbe iskazao Karamarko, samo se metoda i dinamika provedbe razlikuju. Zanimljivo je primijetiti kako u oba scenarija OreÅ¡ković potpomognut Mostom ima zadaću amortizirati bilo kakvu inicijativu Domoljubne koalicije koja bi ugrozila udbaÅ¡ke interese, barem u prvo vrijeme. Dakle, iz dosadaÅ¡njih postupaka joÅ¡ uvijek ne možemo sa sigurnošću utvrditi koja je OreÅ¡kovićeva stvarna namjera, ali oÄekivane posljedice minhenskog procesa mogle bi predstavljati pravi test da se one otkriju.
Logiku koja oslikava promiÅ¡ljanja OreÅ¡kovićevog kruga možda je najbolje izrazio Anto Mikić, urednik na Hrvatskom katoliÄkom radiju i odskora kolumnist jutarnjeg udbobrana. IzjasnivÅ¡i se protiv lustracije kao kljuÄni argument za svoj stav navodi kako hrvatski narod toliko istine ne bi mogao podnijeti. Koliko god Mikićev argument zvuÄao dopadljivo, teÅ¡ko je olako prijeći preko toga koliko je hrvatski narod morao patiti i platiti strpljivo podnoseći ponavljanje podmuklih laži i potvora od 45′ sve do dana koje živimo, sve to kao izravnu posljedicu izostanka lustracije. Zar je doista bolja varijanta bude li takvo stanje i dalje morao stoiÄki podnositi? Ne bi li to i konja ubilo?
OreÅ¡ković i Most – sliÄnosti i razlike
OreÅ¡kovićevu taktiku nametanja poželjnih kadrovskih rjeÅ¡enja “druge strane” odugovlaÄenjem primjenjuje i Most. S time da za razliku od OreÅ¡kovićevog to odugovlaÄenje osim napetosti meÄ‘u ljudima bliskim vodstvu HDZ-a unosi nervozu i meÄ‘u HDZ-ove koalicijske partnere koji su odustajući od ministarskih mjesta raÄunali na upravljaÄka mjesta u državnim poduzećima. Tako Most destabilizira sve stranke Domoljubne koalicije, praveći se kao i da bez njih ima većinu. S druge strane, OreÅ¡ković kopira Most u naÄinu izbora ljudi kojima se okružio. Kao Å¡to Most ostavlja u svojim ministarstvima kadrove koje je prethodna vlast odabrala po politiÄkom kljuÄu, tako je i OreÅ¡ković popunio svoj uži tim kadrovima iz okruženja bivÅ¡eg predsjednika Josipovića, ili Äak iz prethodne Vlade. U nedostatku vlastitih ljudi od povjerenja i Most i OreÅ¡ković oÄito viÅ¡e vjeruju u vlasti zateÄenim pojedincima duboko suprotstavljenim HDZ-u i strankama Domoljubne koalicije, nego kandidatima partnera s kojima su se obvezali suraÄ‘ivati. Ostavljajući mine u sustavu uÄvršćuju ozraÄje nepovjerenja, navodno kako bi smanjili paranoiÄni osjećaj da će biti progutani. IroniÄno, tako ostvaruju Äudnovatu ideju o tripartitnoj suradnji iz vremena postizbornih pregovora.
Ipak, do slaganja izmeÄ‘u OreÅ¡kovića i Mosta dolazi viÅ¡e u metodama oponiranja HDZ-u i Domoljubnoj koaliciji, nego u samom politiÄkom sadržaju. Most se vodi pragmatiÄnim tržiÅ¡nim naÄelima temeljenim na samodostatnosti samo onda kad u ime uÅ¡teda treba administrativno rastoÄiti tek sastavljenu Hrvatsku, i to po bolnim joÅ¡ nezacijeljenim povijesnim Å¡avovima. S druge strane, dok se OreÅ¡ković u gospodarskim pitanjima predstavlja kao praktiÄan Äovjek svjestan pravila i zakonitosti na kojima poÄiva svijet u kojem živimo, mostovci zastupaju okorjela socijalistiÄka glediÅ¡ta skrivajući se iza stare parole “nek’ se propada, samo nek’ je naÅ¡e” umotane u celofan nacionalnih interesa. Ohrabreni frenetiÄnim pljeskom medijskog udbostroja tako podilaze najnižim nagonima naÅ¡ih ljudi.
Ponekad ne možemo odoljeti narugati se Srbima zbog njihovog mitomanskog uvjerenja u vlastito mesijansko poslanje vojniÄkog i politiÄkog hegemona u ovom dijelu Europe. Ono ide dotle da su u stanju slaviti Äak i poraze s posebnim naglaskom na mitologizaciju vlastitih žrtava i sotonizaciju neprijatelja. Za razliku od njih, mi smo skloni podcijeniti vlastitu vojniÄku tradiciju, ali i priliÄno nehajno se odnositi prema vlastitim žrtvama. I dok smo u tim pitanjima manji od makova zrna, neÅ¡to teže primjećujemo kako sami patimo od niÅ¡ta manje samorazarajućeg kompleksa moralne superiornosti u ime kojeg smo spremni prezreti cijeli svijet. Posebno kad se radi o ispraznom moraliziranju na temu izvora materijalnog bogatstva pri Äemu nas uÄinkovitost njegovog koriÅ¡tenja skoro uopće ne interesira (nije li i to jedan od razloga zaÅ¡to se komunizam tako dobro uhvatio kod Hrvata?). U korijenu te ponekad dobrohotne i plemenite nakane, katkad i Äiste zavisti, u pravilu leži hinjena pravdoljubivost kao izlika za vlastitu pasivnost, neodluÄnost, neodgovornost i nesposobnost. UdbaÅ¡ki krugovi su to dobro prepoznali i medijskim valjkom tu malformaciju samo joÅ¡ jaÄe razvaljali. Nakon Å¡to su upisali vlasniÅ¡tvo na najboljim hrvatskim tvrtkama, zatvorili su “igraliÅ¡te” za konkurenciju, posebno nepoćudnu dijasporu. Tako su patentirali dobitnu formulu za kroniÄnu gospodarsku neuÄinkovitost koja, kao i u vrijeme vladavine njihovih oÄeva, rezultira ubrzanim iseljavanjem Hrvata. U vladajućim okolnostima moralnog puritanizma jedva da se smije postaviti pitanje je li bolje da naÅ¡i ljudi rade kod vlasnika stranca u Hrvatskoj nego izvan nje. Kad već nema dovoljno Hrvata koji mogu dati posla svojim sunarodnjacima, barem onog posla kojeg bi oni htjeli ili znali obavljati. A kakvo je ozraÄje stvorio ovaj shizofreni udbo-kapitalizam sa trulom socijalistiÄkom podlogom, doista ne Äudi Å¡to ih nema.
Mora li Karamarko pasti?
Odnos izmeÄ‘u tri centra moći u hrvatskoj vlasti (ili Äetiri, uzmemo li i Sabor u obzir) može se razvijati u dva smjera. Jedan bi mogao nalikovati onome tri konstitutivna naroda u nefunkcionalnoj državi BiH. U toj analogiji HDZ-u bi pripala uloga BoÅ¡njaka kao brojÄano dominantne skupine, ali za razliku od BoÅ¡njaka u BiH bez potpore vanjskih faktora. Most bi zapala uloga Srba jer su dobili viÅ¡e nego Å¡to im realno pripada, k tome ima i podrÅ¡ku kljuÄnih vanjskih igraÄa, a klubu Milana Bandića uloga Hrvata jer nisu dobili skoro niÅ¡ta. OreÅ¡koviću bi, kad već usporeÄ‘ujemo s BiH, viÅ¡e pristajala uloga Visokog predstavnika meÄ‘unarodne zajednice, nego nekog od konstitutivnih naroda. Drugi smjer upućuje na nastavak trenutnog obrasca ponaÅ¡anja. U tom sluÄaju meÄ‘ustranaÄke trzavice izmeÄ‘u partnera u vladajućoj većini u Saboru i izvan njega poslužit će tek kao dimna zavjesa za donoÅ¡enje kljuÄnih Vladinih odluka koje bi mogle uznemiriti socijalistiÄkom prijetvornošću inficirane “indolentne mužeke”. SliÄno kao Å¡to je Milanović svojim skandaloznim cirkusantskim nastupima uz obilato razumijevanje i nesebiÄnu asistenciju medija prikrivao joÅ¡ skandaloznije odluke svoje Vlade.
OreÅ¡koviću i Mostu u biti je u interesu da Karamarko “ne pukne” pod unutarnjim (HDZ) i vanjskim (“neovisne” institucije ovisne o udbaÅ¡kom krugu) pritiscima, jer scenarij po kojem netko kompatibilan udbaÅ¡kim zahtjevima preuzima HDZ za njih predstavlja dvosjekli maÄ. Naime, teÅ¡ko je zamisliti da bi tada dobili bolji prototip gromobrana od Karamarka, a i potencijalni manevarski prostor prema udbaÅ¡kim sponzorima i partnerima bi im se bitno suzio. Zato se može oÄekivati kako će oni pritisak na Karamarka dozirati. Naravno, otvoreno je pitanje i kako na sve to gleda akter iz sjene, peti ortak. UdbaÅ¡kom krugu bi sigurno najbolje odgovarao povratak osvjedoÄenog pouzdanika i posluÅ¡nika Zorana Milanovića u Banske dvore, jer pitanje je koliko vjeruju saveznicima u novoj vlasti koji svojim djelima tek stjeÄu njihovo povjerenje. Iz ponaÅ¡anja medija može se naslutiti kako njihova strategija obuhvaća istiskivanje Karamarka iz vlasti, poticanje razdora i nefunkcionalnosti meÄ‘u sastavnicama vlasti i, konaÄno, kreiranje okolnosti u kojima će Milanović lako preuzeti vlast bez potrebe za nepouzdanim koalicijskim partnerima. Moguće je i da zadnji pritisci na Karamarka predstavljaju svojevrsni test vjernosti za OreÅ¡kovića, i posebice Most, od strane vladara iz sjene. Njegovom eliminacijom se ujedno smanjuje i njihov manevarski prostor prema udbaÅ¡kim krugovima Å¡to za potonje predstavlja dvostruki dobitak.
S druge strane, Mostovo i OreÅ¡kovićevo ovladavanje obavjeÅ¡tajnim, represivnim i pravosudnim aparatom zasad služi tek za zaÅ¡titu tih krugova. Stopira se procesuiranje njihovih zlodjela poÄinjenih protiv hrvatskog naroda i države u ovom stoljeću, posebice u mandatu Milanovića i Ostojića, ma koliko Mostovi medijski trbuhozborci to prikazivali preventivnom zaÅ¡titom svojih leÄ‘a od “povampirenih Å¡pijunÄina”, Karamarka i Brkića. Uostalom, tko ili Å¡to ih sprjeÄava da sad kad imaju temeljne poluge vlasti u svojim rukama rade i jedno i drugo – procesuiraju prethodnike kojima putra na glavi ne fali i tako efektno zaÄepe usta kritiÄarima iz HDZ-a?
Sad je sasvim jasno da pri postojećim politiÄkim odnosima nema niÅ¡ta od lustracije u kratkom roku, Äak ni obećanog vraćanja obilježavanja Dana državnosti na 30. svibnja kojeg je nekakvo trećejanuarsko Å¡krabalo prekrižilo i umjesto njega podmetnulo dva zamjenska datuma za koje malo tko zna koji Å¡to znaÄi. UnatoÄ tome, nada u primjenu tog spasonosnog lijeka za Hrvatsku ne umire, a pravo je pitanje jedino tko to uopće može provesti. Možda je putokaz za to upravo sva ta gungula i bjesnilo na Karamarka. Ritanje udbaÅ¡kih privjesaka pokazuje kako su ga ipak prepoznali kao realnu prijetnju. Na to ukazuje savrÅ¡eno usklaÄ‘eno djelovanje Å¡irokopojasne mreže drekavaca poÄevÅ¡i od kulturnjaÄkog podzemlja, preko nevladinih udruga tipa Gamad Organizirano Nadzire GraÄ‘ane, “neovisnog” pravosuÄ‘a uvijek spremnog k’o urica poentirati u pravi Äas, prepariranih “desnih” pera veÄernjeg udbobrana, “desnog” tjednog udbaÅ¡kog podlistka i dnevnog mu internet brata, a standardni obol punog spektra lijevo-liberalnog medijskog udbostroja ne treba ni spominjati. Sve to praćeno je svakovrsnom potporom državnih struktura koje djeluju kao da su strane agenture, ali i stranih agentura koje su se toliko udomaćile pa su umislile da su hrvatske državne strukture. Zdrava pamet i prirodna intuicija kažu kako Äovjek koji je meta takvih ugriza ne može biti baÅ¡ tako loÅ¡ Äim se na njega sruÄio sav taj bijes. U cijeloj priÄi posebno je znakovit nadrealni jaz izmeÄ‘u halabuke oko “afere” mjerene u tisućama kuna i njezinih fantazmagoriÄnih izvedenica s jedne strane, te gromoglasne Å¡utnje oko ostavÅ¡tine prethodne vlasti koja bi Hrvatsku mogla koÅ¡tati milijarde kuna. Jednu milijardu u sluÄaju zloporaba EU poljoprivrednih poticaja koje se joÅ¡ nisu sjetili proglasiti nacionalnim interesom (kao da im je uroÄ‘eni refleks malo zakazao), ili viÅ¡e milijardi kuna kao posljedica Milanovićevih ludosti koje su već stekle kultni status u leksikonu nacionalne mitologije, a tek stižu na naplatu. Ako “zgrijeÅ¡iÅ¡” u tisućama, nacionalni si izdajnik. Ako, pak, napraviÅ¡ Å¡tetu koja se mjeri u milijardama, postajeÅ¡ nacionalni heroj. Neumoljiva je to logika medijskog udbostroja i korisnika njegovih usluga.
Presudni izbori u HDZ-u
Pravo pitanje za kritiÄare Karamarka u redovima iskrenih domoljuba je treba li mu suditi po kriteriju prazne ili pune ÄaÅ¡e kao poÄetne pozicije. Razumljivo je kako je zbog velikih predizbornih oÄekivanja razoÄaranje veliko, no, nije li infantilno promatrati tekuća zbivanja iz perspektive željenog, a zanemarujući zateÄeno stanje? Ono, nažalost, pokazuje kako je ÄaÅ¡a prazna. Dominacija udbaÅ¡kih struktura u svim segmentima druÅ¡tva osim sporta kojeg se kao znaÄajan dio nacionalnog identiteta i uzora mladima svim silama nastojalo kriminalizirati i narodu ogaditi, ofenziva protiv hrvatskih branitelja kao 91′, preodgoj naroda preko nevladinih udruga, kulturnih ustanova i protunarodnih i protunaravnih zakona u punom jeku, “hrvatski” veleposlanici koji rade kao da su plaćenici zemalja domaćina a ne države Hrvatske, držanje glave pod vodom cijelom narodu nametanjem osjećaja krivnje na krilima velikosrpskih mitova… Evo, takvo je godinama stvarano nulto stanje i ne postoji sklopka kojom se ono iz pozicije ‘0’ može jednim potezom prebaciti u ‘1’.
Koliko god to idealistima izgledalo neprimjetno, ÄaÅ¡a se ipak polagano puni. I zato se biraÄi novog vodstva HDZ-a trebaju pitati Å¡to je alternativa danaÅ¡njoj vlasti. Je li to iritantno hodoÄašćenje u Beograd umjesto razvoja bilateralnih odnosa s BudimpeÅ¡tom? Jesu li to Radman na HRT-u i Stipe Alfier u Dnevniku HTV-a? Je li to poticajan odnos pun razumijevanja prema državnim strukturama koje ostvaruju protunarodne ciljeve (puÄka pravobraniteljica, pravobraniteljica za djecu)? Je li to nastavak sezone lova na hrvatski nogomet? Jesu li to slobodne ruke Jokiću i Pupovcu da, svak’ u svom poslu, Äine Å¡to god hoće? Da bi se odgovorilo na ova pitanja nije potrebno poviriti tako daleko u proÅ¡lost. Prema predizbornim oÄekivanjima možda sve uÄinjeno u ova tri mjeseca izgleda poput mrvica, no ne Äini li zrno do zrna pogaÄu? KonaÄno, nek’ se pitaju oni koji će odluÄivati u subotu – oslabi li Karamarko, koliko dugo će ostati Hasanbegović?
BaÅ¡ kao Å¡to je devedesete temeljni motiv za Älanstvo u HDZ-u bio dati sve za slobodnu Hrvatsku, danas je to uÄiniti sve kako bi se Hrvatska rasvijetlila i proÄistila od udbaÅ¡kih elemenata i njihovih slugu. Ali i onih koji su im služili u vrijeme komunistiÄkog totalitarizma i njegovog “mekanog dejavua” u prethodnih Å¡esnaest godina. Zakonom? PreÅ¡utno? Kap po kap? U valovima? Kako god, samo neka se provodi! Istina, stvar dodatno otežava Äinjenica Å¡to su se u HDZ-u povijesno razvile tri struje. Jedna je struja udbaÅ¡ka koja se dobro ugnijezdila na samom poÄetku HDZ-a, a Äiji su najpoznatiji predstavnici bili Mesić, Manolić, Boljkovac, kasnije i Jadranka Kosor. Oni pokazuju pravo lice tek kad napuste HDZ, kad se “outaju” pa proÄ‘u kroz udbaÅ¡ki “face lifting” i odjednom postanu baÅ¡ “cool” . Druga je ona modernistiÄka, niÅ¡ta manje opasna, koja je prigrlila suvremene liberalne vrijednosti protivne kršćanskom identitetu hrvatskog naroda (Sanader i njegovi klonovi). Od esdepeovaca i haenesovaca takvi se razlikuju tek po etiketi. KonaÄno, treću Äini ona istinska, izvorna domoljubna svenarodna stranka, HDZ Franje TuÄ‘mana i Blage Zadre koji je poslao u povijest vanjsku jugokomunistiÄku aždaju, ali unutarnju nažalost nije. Ostavio je tu zadaću kao povijesni test danaÅ¡njem HDZ-u. Ma koliko se ona teÅ¡kom i zakaÅ¡njelom Äinila, za prave stvari nikad nije kasno. Upravo je meÄ‘u onim obiÄnim vrijednim Älanovima, idealistima spremnima na žrtvu, uvjerljivo najviÅ¡e pripadnika zadnje struje. No, prema vrhu se struktura usložnjava i stvari viÅ¡e nisu tako jasne. Uostalom, HDZ je joÅ¡ nedavno bio u stanju ustoliÄiti jednog Prgometa na mjesto podpredsjednika stranke Å¡to pokazuje koliko su i izaslanici na saboru stranke podložni ucjenama udbaÅ¡kih struktura i spinovima njihovih medija. SliÄno kao Å¡to je u znamenitom govoru o raznobojnim vragovima koji rade Hrvatskoj o glavi predsjednik TuÄ‘man naglasio kako to mnogi ne vide, Äak i neki na ministarskim mjestima.
Trenutnu klimu u javnosti najbolje ilustriraju situacije kad HDZ-ovi politiÄki protivnici maÅ¡u nekim papirima kako bi ga kompromitirali. Tada medijski udbostroj fokus baca na sadržaj dokumenta, ma kako Å¡tur bio, i joÅ¡ ga napuhava svojim halucinacijama. NaÄin kako je povjerljiv dokument dospio u javnost uopće se ne propitkuje. S druge strane, kad to Äini HDZ, stvar je upravo obrnuta. Sad je izvor u prvom planu, a sadržaj se ignorira. U tako neprijateljskom okruženju za HDZ doista je naivno i nezrelo inzistirati na zahtjevu za otvorenosti i Å¡irenjem ideja duž cijele organizacije, koliko god to bilo karakteristiÄno za demokratske sustave i korisno za druÅ¡tvo i stranku u takvom sustavu primjerenim uvjetima. No, treba li nekome uopće dokazivati kako u takvim uvjetima ne živimo? U trenutnim okolnostima razbor nalaže kako bitne odluke i dalje treba donositi u uskom krugu osoba od najvećeg povjerenja, ma koliko to frustriralo mnoge izvrsne ljude izvan tog kruga. Ako im je to teÅ¡ko podnijeti, neka se zapitaju je li njihov križ veći od Karamarkovog? Ili Brkićevog? Jednostavno, takva su pravila igre na grbavom gostujućem terenu sa sudcima koji bi HDZ najradije utopili u ÄaÅ¡i vode i suigraÄima kojima izgleda nije sasvim jasno koji je gol Äiji. Ili možda ipak je?
Grgur S. tropolje.info