Ode li Karamarko, Å¡to ostaje?

Kad je napokon formirana ova Vlada, sve je izgledalo prilično jednostavno. Neka svatko radi ono što zna i bit će sve u redu, mogao je uskliknuti prostodušni promatrač.

Tihomir Orešković s iskustvom vrhunskog menadžera u uglednoj tvrtki svjetskog glasa našao se pred izazovnim zadatkom stvoriti zdravo okruženje za investicije u zapušteno gospodarstvo zemlje svojih predaka, te poboljšati njezine financije podizanjem kreditnog povjerenja u kratkom roku. Jednako prirodno, Tomislava Karamarka zapala je briga oko domovinske sigurnosti i s njom neodvojivo povezanog nadzora nad obavještajnim i represivnim službama. Slijedom izbornih rezultata i suradniku Boži Petrovu trebalo je dodijeliti neku funkciju upravljanja državnom strukturom, po mogućnosti sukladnu njegovom talentu i stečenim znanjima i vještinama. Ovdje treba primijetiti kako iz njegovog životopisa nije razvidno kojim bi to kompetencijama raspolagao, pa tako i koje bi to područje upravljanja državnim poslovima bilo.

Za koji tim zabija Tim?

I dok Oreškovića i Petrova dosad nitko nije sprječavao da rade ono što znaju ili ne znaju, s Karamarkom to nije bio slučaj. Od samog početka sustavno su ga preskakali i ignorirali u poslovima iz njegove domene, kako Mostov ministar unutarnjih poslova Orepić čuvajući zadah truleži u tom, koliko važnom, toliko i od njegova prethodnika kompromitiranom području, tako i predsjednik Vlade Orešković pri izboru ravnatelja SOA-e. Doista, Oreškoviću se mora priznati da je tu predstavu odigrao besprijekorno. U početku je tobože nehajno odugovlačio kao da se radi o nečem posve nevažnom da bi potom nakon što su neistomišljenici (Predsjednica i Karamarko) počeli iskazivati laganu nervozu i nestrpljivost, sam predložio svog kandidata. I kako će ga sad odbiti oni koji su upozoravali na štetnost odugovlačenja u tom pitanju od nacionalnog značaja? Kad bi se radilo o nekoj od popularnih igara s loptom na golove, Oreškovićev manevar bismo mogli prispodobiti akciji koja završava atraktivnim pogotkom, doduše golom zabijenom igraču iz vlastitog tima. A takve se golove u svakodnevnom govoru uvriježilo nazivati autogolovima.

No, je li to jedini autogol kojeg je OreÅ¡ković zabio istom vrataru? Prisjetimo li se postupka izbora ministara i usporedimo li ga s izabranim ministarskim sastavom, čini se da nije. Za svako ministarstvo bilo je predloženo viÅ¡e kandidata (kako se dalo naslutiti iz oskudnih izvora dva do četiri) izmeÄ‘u kojih je ministra birao osobno OreÅ¡ković. Znakovito je kako su s liste HDZ-a, kojem su dogovorno pripala sva ministarska mjesta Domoljubne koalicije, izabrane uglavnom Å¡iroj javnosti nepoznate osobe, skoro nitko iz vrha stranke, nitko tko bi javno istupao ispred stranke. Iznimke su sam Karamarko kojeg se tad nije moglo izbjeći (čije je zaobilaženje, kako se pokazuje, ipak samo odgoÄ‘eno) i Miro Kovač koji je, navodno, bio jedini kandidat za ministra vanjskih poslova. Iako Å¡iroj javnosti nije poznato tko su bili protukandidati izabranim ministrima, razložno je pretpostaviti kako je meÄ‘u njima bilo i onih iz vrha stranke. No, osim spomenutih OreÅ¡kovićev filter nije proÅ¡ao nitko. Jedini iz vrha stranke za kojeg se sigurno zna da je bio kandidat za ministra je Milijan Brkić, no i u njegovu slučaju “next week” Timu je taktikom “čekanja uz obalu rijeke” uspjelo nametnuti drugo rjeÅ¡enje. Å to drugo zaključiti, nego da se pri izboru HDZ-ovih ministara OreÅ¡ković vodio načelom – Å¡to dalje od Karamarka, to bolje. Krije li se možda motiv tome u računici kako bi u trenutcima mogućeg loma u Vladi jedan dio ministara mogao pokazati lojalnost njemu a ne Karamarku, slično kako je Račan preoteo BudiÅ¡i HSLS-ove ministre u zlatno doba “trećejanuarlja”? Kako god bilo, zagrijavanje je odavno zavrÅ¡ilo i već se neko vrijeme svi golovi, uključujući i autogolove, broje.

Nema sumnje da je izbor predsjednika Vlade Oreškovića legalan i legitiman čin bez obzira što trenutni predsjednik Vlade nije sudjelovao na izborima u ulozi kandidata. No, je li legitimna i provedba neke treće politike koja nije ni ponuđena, a kamoli da je dobila mandat birača na izborima? Možda i nije, ali u trenutcima kad odnosi i razgraničenja odgovornosti između Domoljubne koalicije i Mosta još nisu jasno određeni, a bezdan nepovjerenja među njima se ne smanjuje, Orešković se ne ustručava preuzeti inicijativu i iskoristiti ponuđeni prostor za provođenje vlastite politike. Tako on postaje još jedan koalicijski partner u krhkoj arhitekturi nove hrvatske vlasti – partner bez ijednog saborskog zastupnika, ali partner čija se nemala moć zasniva na funkciji predsjednika Vlade i kohezivnog čimbenika koji drži Vladu na okupu u ozračju latentne nestabilnosti odnosa unutar saborske većine, pa i same Vlade.

Možda nam više o Oreškovićevoj strategiji može reći odnos njegovog kruga prema ključnoj temi aktualnog hrvatskog povijesnog trenutka i bliže nam prošlosti i budućnosti – pitanju lustracije. Iz anketa javnog mnijenja pod kontrolom nelustriranih kadrova bliskih krugovima povezanih s tajnim službama bivše države (u daljnjem tekstu jednostavno i iskreno ćemo ih nazivati udbaškima), u kojima Oreškovićeva popularnost raste, vidljivo je kako su oni zadovoljni njegovim ponašanjem. Navedeno upućuje na neku vrstu sporazuma između Oreškovića i udbaških struktura. Ako je doista tako, ostaje pitanje kakve su Oreškovićeve namjere, a tu postoje dvije mogućnosti.

Prva je da se krug oko predsjednika Vlade bez zadrške dogovorio s udbaškom elitom o raspodjeli moći i(li) barem međusobnom nenapadanju. Na tom valu svi bismo zajedno trebali zaboraviti prošlost pa na temelju plemenite ali ambiciozne Tuđmanove ideje o pomirbi, koju je udbaški krug u zadnjih šesnaest godina temeljito izvrgnuo ruglu, zajedno graditi Hrvatsku. Ova se mogućnost doima pomalo naivnom, jer prošlost je pokazala da u trenutcima kad povrati potpunu političku kontrolu, udbaški krug postaje nemilosrdan prema svojim doskorašnjim partnerima tovareći im svako zlo na pleća (primjerice, privatizaciju Tuđmanovom HDZ-u, korupciju Sanaderovom). Malo je vjerojatno da toga nisu svjesni Oreškovićevi savjetnici ili barem neki od njih, pa i on sam. Prema drugom scenariju ovaj je savez privremen i labav sve dok god je udbaški utjecaj u društvu (mediji, sveučilište, kultura, politika, ekonomija) jednostavno prejak. Krug oko Oreškovića će ga postupno, malim koracima, potiskivati primjenjujući načelo evolucije a ne revolucije. Ovaj plan se, barem kad je cilj u pitanju, poklapa s namjerom koju je još kao ministar unutarnjih poslova, a potom i kao šef oporbe iskazao Karamarko, samo se metoda i dinamika provedbe razlikuju. Zanimljivo je primijetiti kako u oba scenarija Orešković potpomognut Mostom ima zadaću amortizirati bilo kakvu inicijativu Domoljubne koalicije koja bi ugrozila udbaške interese, barem u prvo vrijeme. Dakle, iz dosadašnjih postupaka još uvijek ne možemo sa sigurnošću utvrditi koja je Oreškovićeva stvarna namjera, ali očekivane posljedice minhenskog procesa mogle bi predstavljati pravi test da se one otkriju.

Logiku koja oslikava promiÅ¡ljanja OreÅ¡kovićevog kruga možda je najbolje izrazio Anto Mikić, urednik na Hrvatskom katoličkom radiju i odskora kolumnist jutarnjeg udbobrana. IzjasnivÅ¡i se protiv lustracije kao ključni argument za svoj stav navodi kako hrvatski narod toliko istine ne bi mogao podnijeti. Koliko god Mikićev argument zvučao dopadljivo, teÅ¡ko je olako prijeći preko toga koliko je hrvatski narod morao patiti i platiti strpljivo podnoseći ponavljanje podmuklih laži i potvora od 45′ sve do dana koje živimo, sve to kao izravnu posljedicu izostanka lustracije. Zar je doista bolja varijanta bude li takvo stanje i dalje morao stoički podnositi? Ne bi li to i konja ubilo?

Orešković i Most – sličnosti i razlike

OreÅ¡kovićevu taktiku nametanja poželjnih kadrovskih rjeÅ¡enja “druge strane” odugovlačenjem primjenjuje i Most. S time da za razliku od OreÅ¡kovićevog to odugovlačenje osim napetosti meÄ‘u ljudima bliskim vodstvu HDZ-a unosi nervozu i meÄ‘u HDZ-ove koalicijske partnere koji su odustajući od ministarskih mjesta računali na upravljačka mjesta u državnim poduzećima. Tako Most destabilizira sve stranke Domoljubne koalicije, praveći se kao i da bez njih ima većinu. S druge strane, OreÅ¡ković kopira Most u načinu izbora ljudi kojima se okružio. Kao Å¡to Most ostavlja u svojim ministarstvima kadrove koje je prethodna vlast odabrala po političkom ključu, tako je i OreÅ¡ković popunio svoj uži tim kadrovima iz okruženja bivÅ¡eg predsjednika Josipovića, ili čak iz prethodne Vlade. U nedostatku vlastitih ljudi od povjerenja i Most i OreÅ¡ković očito viÅ¡e vjeruju u vlasti zatečenim pojedincima duboko suprotstavljenim HDZ-u i strankama Domoljubne koalicije, nego kandidatima partnera s kojima su se obvezali suraÄ‘ivati. Ostavljajući mine u sustavu učvršćuju ozračje nepovjerenja, navodno kako bi smanjili paranoični osjećaj da će biti progutani. Ironično, tako ostvaruju čudnovatu ideju o tripartitnoj suradnji iz vremena postizbornih pregovora.

Ipak, do slaganja izmeÄ‘u OreÅ¡kovića i Mosta dolazi viÅ¡e u metodama oponiranja HDZ-u i Domoljubnoj koaliciji, nego u samom političkom sadržaju. Most se vodi pragmatičnim tržiÅ¡nim načelima temeljenim na samodostatnosti samo onda kad u ime uÅ¡teda treba administrativno rastočiti tek sastavljenu Hrvatsku, i to po bolnim joÅ¡ nezacijeljenim povijesnim Å¡avovima. S druge strane, dok se OreÅ¡ković u gospodarskim pitanjima predstavlja kao praktičan čovjek svjestan pravila i zakonitosti na kojima počiva svijet u kojem živimo, mostovci zastupaju okorjela socijalistička glediÅ¡ta skrivajući se iza stare parole “nek’ se propada, samo nek’ je naÅ¡e” umotane u celofan nacionalnih interesa. Ohrabreni frenetičnim pljeskom medijskog udbostroja tako podilaze najnižim nagonima naÅ¡ih ljudi.

Ponekad ne možemo odoljeti narugati se Srbima zbog njihovog mitomanskog uvjerenja u vlastito mesijansko poslanje vojničkog i političkog hegemona u ovom dijelu Europe. Ono ide dotle da su u stanju slaviti čak i poraze s posebnim naglaskom na mitologizaciju vlastitih žrtava i sotonizaciju neprijatelja. Za razliku od njih, mi smo skloni podcijeniti vlastitu vojničku tradiciju, ali i prilično nehajno se odnositi prema vlastitim žrtvama. I dok smo u tim pitanjima manji od makova zrna, neÅ¡to teže primjećujemo kako sami patimo od niÅ¡ta manje samorazarajućeg kompleksa moralne superiornosti u ime kojeg smo spremni prezreti cijeli svijet. Posebno kad se radi o ispraznom moraliziranju na temu izvora materijalnog bogatstva pri čemu nas učinkovitost njegovog koriÅ¡tenja skoro uopće ne interesira (nije li i to jedan od razloga zaÅ¡to se komunizam tako dobro uhvatio kod Hrvata?). U korijenu te ponekad dobrohotne i plemenite nakane, katkad i čiste zavisti, u pravilu leži hinjena pravdoljubivost kao izlika za vlastitu pasivnost, neodlučnost, neodgovornost i nesposobnost. UdbaÅ¡ki krugovi su to dobro prepoznali i medijskim valjkom tu malformaciju samo joÅ¡ jače razvaljali. Nakon Å¡to su upisali vlasniÅ¡tvo na najboljim hrvatskim tvrtkama, zatvorili su “igraliÅ¡te” za konkurenciju, posebno nepoćudnu dijasporu. Tako su patentirali dobitnu formulu za kroničnu gospodarsku neučinkovitost koja, kao i u vrijeme vladavine njihovih očeva, rezultira ubrzanim iseljavanjem Hrvata. U vladajućim okolnostima moralnog puritanizma jedva da se smije postaviti pitanje je li bolje da naÅ¡i ljudi rade kod vlasnika stranca u Hrvatskoj nego izvan nje. Kad već nema dovoljno Hrvata koji mogu dati posla svojim sunarodnjacima, barem onog posla kojeg bi oni htjeli ili znali obavljati. A kakvo je ozračje stvorio ovaj shizofreni udbo-kapitalizam sa trulom socijalističkom podlogom, doista ne čudi Å¡to ih nema.

Mora li Karamarko pasti?

Odnos izmeÄ‘u tri centra moći u hrvatskoj vlasti (ili četiri, uzmemo li i Sabor u obzir) može se razvijati u dva smjera. Jedan bi mogao nalikovati onome tri konstitutivna naroda u nefunkcionalnoj državi BiH. U toj analogiji HDZ-u bi pripala uloga BoÅ¡njaka kao brojčano dominantne skupine, ali za razliku od BoÅ¡njaka u BiH bez potpore vanjskih faktora. Most bi zapala uloga Srba jer su dobili viÅ¡e nego Å¡to im realno pripada, k tome ima i podrÅ¡ku ključnih vanjskih igrača, a klubu Milana Bandića uloga Hrvata jer nisu dobili skoro niÅ¡ta. OreÅ¡koviću bi, kad već usporeÄ‘ujemo s BiH, viÅ¡e pristajala uloga Visokog predstavnika meÄ‘unarodne zajednice, nego nekog od konstitutivnih naroda. Drugi smjer upućuje na nastavak trenutnog obrasca ponaÅ¡anja. U tom slučaju meÄ‘ustranačke trzavice izmeÄ‘u partnera u vladajućoj većini u Saboru i izvan njega poslužit će tek kao dimna zavjesa za donoÅ¡enje ključnih Vladinih odluka koje bi mogle uznemiriti socijalističkom prijetvornošću inficirane “indolentne mužeke”. Slično kao Å¡to je Milanović svojim skandaloznim cirkusantskim nastupima uz obilato razumijevanje i nesebičnu asistenciju medija prikrivao joÅ¡ skandaloznije odluke svoje Vlade.

OreÅ¡koviću i Mostu u biti je u interesu da Karamarko “ne pukne” pod unutarnjim (HDZ) i vanjskim (“neovisne” institucije ovisne o udbaÅ¡kom krugu) pritiscima, jer scenarij po kojem netko kompatibilan udbaÅ¡kim zahtjevima preuzima HDZ za njih predstavlja dvosjekli mač. Naime, teÅ¡ko je zamisliti da bi tada dobili bolji prototip gromobrana od Karamarka, a i potencijalni manevarski prostor prema udbaÅ¡kim sponzorima i partnerima bi im se bitno suzio. Zato se može očekivati kako će oni pritisak na Karamarka dozirati. Naravno, otvoreno je pitanje i kako na sve to gleda akter iz sjene, peti ortak. UdbaÅ¡kom krugu bi sigurno najbolje odgovarao povratak osvjedočenog pouzdanika i posluÅ¡nika Zorana Milanovića u Banske dvore, jer pitanje je koliko vjeruju saveznicima u novoj vlasti koji svojim djelima tek stječu njihovo povjerenje. Iz ponaÅ¡anja medija može se naslutiti kako njihova strategija obuhvaća istiskivanje Karamarka iz vlasti, poticanje razdora i nefunkcionalnosti meÄ‘u sastavnicama vlasti i, konačno, kreiranje okolnosti u kojima će Milanović lako preuzeti vlast bez potrebe za nepouzdanim koalicijskim partnerima. Moguće je i da zadnji pritisci na Karamarka predstavljaju svojevrsni test vjernosti za OreÅ¡kovića, i posebice Most, od strane vladara iz sjene. Njegovom eliminacijom se ujedno smanjuje i njihov manevarski prostor prema udbaÅ¡kim krugovima Å¡to za potonje predstavlja dvostruki dobitak.

S druge strane, Mostovo i OreÅ¡kovićevo ovladavanje obavjeÅ¡tajnim, represivnim i pravosudnim aparatom zasad služi tek za zaÅ¡titu tih krugova. Stopira se procesuiranje njihovih zlodjela počinjenih protiv hrvatskog naroda i države u ovom stoljeću, posebice u mandatu Milanovića i Ostojića, ma koliko Mostovi medijski trbuhozborci to prikazivali preventivnom zaÅ¡titom svojih leÄ‘a od “povampirenih Å¡pijunčina”, Karamarka i Brkića. Uostalom, tko ili Å¡to ih sprječava da sad kad imaju temeljne poluge vlasti u svojim rukama rade i jedno i drugo – procesuiraju prethodnike kojima putra na glavi ne fali i tako efektno začepe usta kritičarima iz HDZ-a?

Sad je sasvim jasno da pri postojećim političkim odnosima nema niÅ¡ta od lustracije u kratkom roku, čak ni obećanog vraćanja obilježavanja Dana državnosti na 30. svibnja kojeg je nekakvo trećejanuarsko Å¡krabalo prekrižilo i umjesto njega podmetnulo dva zamjenska datuma za koje malo tko zna koji Å¡to znači. Unatoč tome, nada u primjenu tog spasonosnog lijeka za Hrvatsku ne umire, a pravo je pitanje jedino tko to uopće može provesti. Možda je putokaz za to upravo sva ta gungula i bjesnilo na Karamarka. Ritanje udbaÅ¡kih privjesaka pokazuje kako su ga ipak prepoznali kao realnu prijetnju. Na to ukazuje savrÅ¡eno usklaÄ‘eno djelovanje Å¡irokopojasne mreže drekavaca počevÅ¡i od kulturnjačkog podzemlja, preko nevladinih udruga tipa Gamad Organizirano Nadzire GraÄ‘ane, “neovisnog” pravosuÄ‘a uvijek spremnog k’o urica poentirati u pravi čas, prepariranih “desnih” pera večernjeg udbobrana, “desnog” tjednog udbaÅ¡kog podlistka i dnevnog mu internet brata, a standardni obol punog spektra lijevo-liberalnog medijskog udbostroja ne treba ni spominjati. Sve to praćeno je svakovrsnom potporom državnih struktura koje djeluju kao da su strane agenture, ali i stranih agentura koje su se toliko udomaćile pa su umislile da su hrvatske državne strukture. Zdrava pamet i prirodna intuicija kažu kako čovjek koji je meta takvih ugriza ne može biti baÅ¡ tako loÅ¡ čim se na njega sručio sav taj bijes. U cijeloj priči posebno je znakovit nadrealni jaz izmeÄ‘u halabuke oko “afere” mjerene u tisućama kuna i njezinih fantazmagoričnih izvedenica s jedne strane, te gromoglasne Å¡utnje oko ostavÅ¡tine prethodne vlasti koja bi Hrvatsku mogla koÅ¡tati milijarde kuna. Jednu milijardu u slučaju zloporaba EU poljoprivrednih poticaja koje se joÅ¡ nisu sjetili proglasiti nacionalnim interesom (kao da im je uroÄ‘eni refleks malo zakazao), ili viÅ¡e milijardi kuna kao posljedica Milanovićevih ludosti koje su već stekle kultni status u leksikonu nacionalne mitologije, a tek stižu na naplatu. Ako “zgrijeÅ¡iÅ¡” u tisućama, nacionalni si izdajnik. Ako, pak, napraviÅ¡ Å¡tetu koja se mjeri u milijardama, postajeÅ¡ nacionalni heroj. Neumoljiva je to logika medijskog udbostroja i korisnika njegovih usluga.

Presudni izbori u HDZ-u

Pravo pitanje za kritičare Karamarka u redovima iskrenih domoljuba je treba li mu suditi po kriteriju prazne ili pune čaÅ¡e kao početne pozicije. Razumljivo je kako je zbog velikih predizbornih očekivanja razočaranje veliko, no, nije li infantilno promatrati tekuća zbivanja iz perspektive željenog, a zanemarujući zatečeno stanje? Ono, nažalost, pokazuje kako je čaÅ¡a prazna. Dominacija udbaÅ¡kih struktura u svim segmentima druÅ¡tva osim sporta kojeg se kao značajan dio nacionalnog identiteta i uzora mladima svim silama nastojalo kriminalizirati i narodu ogaditi, ofenziva protiv hrvatskih branitelja kao 91′, preodgoj naroda preko nevladinih udruga, kulturnih ustanova i protunarodnih i protunaravnih zakona u punom jeku, “hrvatski” veleposlanici koji rade kao da su plaćenici zemalja domaćina a ne države Hrvatske, držanje glave pod vodom cijelom narodu nametanjem osjećaja krivnje na krilima velikosrpskih mitova… Evo, takvo je godinama stvarano nulto stanje i ne postoji sklopka kojom se ono iz pozicije ‘0’ može jednim potezom prebaciti u ‘1’.

Koliko god to idealistima izgledalo neprimjetno, čaÅ¡a se ipak polagano puni. I zato se birači novog vodstva HDZ-a trebaju pitati Å¡to je alternativa danaÅ¡njoj vlasti. Je li to iritantno hodočašćenje u Beograd umjesto razvoja bilateralnih odnosa s BudimpeÅ¡tom? Jesu li to Radman na HRT-u i Stipe Alfier u Dnevniku HTV-a? Je li to poticajan odnos pun razumijevanja prema državnim strukturama koje ostvaruju protunarodne ciljeve (pučka pravobraniteljica, pravobraniteljica za djecu)? Je li to nastavak sezone lova na hrvatski nogomet? Jesu li to slobodne ruke Jokiću i Pupovcu da, svak’ u svom poslu, čine Å¡to god hoće? Da bi se odgovorilo na ova pitanja nije potrebno poviriti tako daleko u proÅ¡lost. Prema predizbornim očekivanjima možda sve učinjeno u ova tri mjeseca izgleda poput mrvica, no ne čini li zrno do zrna pogaču? Konačno, nek’ se pitaju oni koji će odlučivati u subotu – oslabi li Karamarko, koliko dugo će ostati Hasanbegović?

BaÅ¡ kao Å¡to je devedesete temeljni motiv za članstvo u HDZ-u bio dati sve za slobodnu Hrvatsku, danas je to učiniti sve kako bi se Hrvatska rasvijetlila i pročistila od udbaÅ¡kih elemenata i njihovih slugu. Ali i onih koji su im služili u vrijeme komunističkog totalitarizma i njegovog “mekanog dejavua” u prethodnih Å¡esnaest godina. Zakonom? PreÅ¡utno? Kap po kap? U valovima? Kako god, samo neka se provodi! Istina, stvar dodatno otežava činjenica Å¡to su se u HDZ-u povijesno razvile tri struje. Jedna je struja udbaÅ¡ka koja se dobro ugnijezdila na samom početku HDZ-a, a čiji su najpoznatiji predstavnici bili Mesić, Manolić, Boljkovac, kasnije i Jadranka Kosor. Oni pokazuju pravo lice tek kad napuste HDZ, kad se “outaju” pa proÄ‘u kroz udbaÅ¡ki “face lifting” i odjednom postanu baÅ¡ “cool” . Druga je ona modernistička, niÅ¡ta manje opasna, koja je prigrlila suvremene liberalne vrijednosti protivne kršćanskom identitetu hrvatskog naroda (Sanader i njegovi klonovi). Od esdepeovaca i haenesovaca takvi se razlikuju tek po etiketi. Konačno, treću čini ona istinska, izvorna domoljubna svenarodna stranka, HDZ Franje TuÄ‘mana i Blage Zadre koji je poslao u povijest vanjsku jugokomunističku aždaju, ali unutarnju nažalost nije. Ostavio je tu zadaću kao povijesni test danaÅ¡njem HDZ-u. Ma koliko se ona teÅ¡kom i zakaÅ¡njelom činila, za prave stvari nikad nije kasno. Upravo je meÄ‘u onim običnim vrijednim članovima, idealistima spremnima na žrtvu, uvjerljivo najviÅ¡e pripadnika zadnje struje. No, prema vrhu se struktura usložnjava i stvari viÅ¡e nisu tako jasne. Uostalom, HDZ je joÅ¡ nedavno bio u stanju ustoličiti jednog Prgometa na mjesto podpredsjednika stranke Å¡to pokazuje koliko su i izaslanici na saboru stranke podložni ucjenama udbaÅ¡kih struktura i spinovima njihovih medija. Slično kao Å¡to je u znamenitom govoru o raznobojnim vragovima koji rade Hrvatskoj o glavi predsjednik TuÄ‘man naglasio kako to mnogi ne vide, čak i neki na ministarskim mjestima.

Trenutnu klimu u javnosti najbolje ilustriraju situacije kad HDZ-ovi politički protivnici mašu nekim papirima kako bi ga kompromitirali. Tada medijski udbostroj fokus baca na sadržaj dokumenta, ma kako štur bio, i još ga napuhava svojim halucinacijama. Način kako je povjerljiv dokument dospio u javnost uopće se ne propitkuje. S druge strane, kad to čini HDZ, stvar je upravo obrnuta. Sad je izvor u prvom planu, a sadržaj se ignorira. U tako neprijateljskom okruženju za HDZ doista je naivno i nezrelo inzistirati na zahtjevu za otvorenosti i širenjem ideja duž cijele organizacije, koliko god to bilo karakteristično za demokratske sustave i korisno za društvo i stranku u takvom sustavu primjerenim uvjetima. No, treba li nekome uopće dokazivati kako u takvim uvjetima ne živimo? U trenutnim okolnostima razbor nalaže kako bitne odluke i dalje treba donositi u uskom krugu osoba od najvećeg povjerenja, ma koliko to frustriralo mnoge izvrsne ljude izvan tog kruga. Ako im je to teško podnijeti, neka se zapitaju je li njihov križ veći od Karamarkovog? Ili Brkićevog? Jednostavno, takva su pravila igre na grbavom gostujućem terenu sa sudcima koji bi HDZ najradije utopili u čaši vode i suigračima kojima izgleda nije sasvim jasno koji je gol čiji. Ili možda ipak je?

Grgur S. tropolje.info