Opaki i opasni revolveraÅ¡ uÄ‘e u salun, poÄne ispijati viskije i mrko pogledavati oko sebe. Å to je viÅ¡e pio atmosfera u salunu je bila sve straÅ¡nija. Onda se dohvati svojih revolvera i stade pucati po plafonu.
Svi su „pomrli“ od straha. Svi.
KonaÄno se okuraži maleni i neugledni ÄovjeÄuljak. Bio je to vlasnik saluna. PriÄ‘e revolveraÅ¡u i tihim glasom reÄe: „Dajem ti pet minuta da napustiÅ¡ naÅ¡ grad.“
Opaki i opasni revolveraÅ¡ vrati svoje revolvere u korice, odgurne od sebe bocu viskija, iziÄ‘e iz saluna, uzjaÅ¡i svojega konja i žurno napusti grad. Kada se je izgubio iz vidokruga, netko od nazoÄnih, upita vlasnika saluna, Å¡to bi uÄinio da je opaki i opasni revolveraÅ¡ odbio otići.
„Vjerojatno bih mu produžio rok odlaska.“ odgovori ovaj.
Mnogi od nas kršćana imaju takav koncept Boga – ako propustimo zadani nam rok, Bog će ga jednostavno – produžiti.
Priznajmo, mi Božji sud ne uzimamo zaozbiljno.
Naš je stav: „Ja griješim, a Bog oprašta.“
Bogu je to i onako u opisu posla, kažemo mi.
Mi se valjamo, kaže Dietrich Bonhoeffer, u „jeftinoj milosti“.
Ali milost nije jeftina. I milost nije jednodimenzionalna. Milost se može shvatiti samo ako stoji uz Božji sud. I to kao olakšavajući faktor na suđenju. Bog nas prosuđuje i nalazi nas nespremnima, nepripremljenima za svadbenu gozbu, za Božju feštu.
Jednom je netko primjetio, a bila je rijeÄ o EvanÄ‘elju po Mateju, da u njegovim Äitanjima nikada nije dobro da te se oslovi sa „prijatelju“. Svaki put kada bi se nekoga oslovilo sa „prijatelju“ ono Å¡to bi uslijedilo ne bi bilo ni malo ugodno.
NajupeÄatljivija scena svakako je ona kada Juda ljubi Isusa, a Isus ga pita: „Prijatelju, zaÅ¡to si doÅ¡ao?“ (Matej 26, 50) ali niÅ¡ta manje poznata nije ni danaÅ¡nja scena kada se kralj obraća jednome koji nije bio odjeven u svadbeno ruho – i govori mu, pita ga: „Prijatelju, kako si uÅ¡ao ovamo bez svadbenog ruha?“
Ta zakljuÄna scena drugi je Å¡ok u danaÅ¡njoj paraboli. Prvi Å¡ok sigurno je kada kralj daje u cjelosti uniÅ¡titi one koji su odbili doći na gozbu. Bilo kako bilo, kralj u ovoj paraboli nije netko koga se može shavćati olako.
SrediÅ¡te ove parabole, njezina bit, govori o tome kako se Božja milost i Božja rijeÄ Å¡ire, kako dopiru do ljudi za koje nikada ne bismo ni pomislili da su bitni.
“Sluge iziÄ‘oÅ¡e na putove i sabraÅ¡e sve koje naÄ‘oÅ¡e – i zle i dobre.“
To je omiljena tema evanÄ‘eliste Mateja. Od rodoslovlja Isusa Krista na poÄetku, pa preko pojave tri mudraca, lako je primijetiti, sve do ove parabole, da je sve prepuno milosti. Ali milost je, rekli bismo, neprestano „šotobraco“ – rukom pod ruku – s Božjim sudom.
Ovo je popriliÄno sklizak teren.
Svi mi rado govorimo o Božjoj milosti. Puna su nam je usta.
I red je, jer je Božja milost naša jedina nada i spas.
Zaboravite slatkaste poruke koje Å¡iri New Age i njegova velika svećenica Oprah Winfrey, to nas sigurno spasiti ne će. Ali mi nekako volimo misliti kako ćemo Äineći dobra djela dospjeti meÄ‘u one koji će se spasiti, jer ćemo bivajući dobrotvorima, privući Božju pozornost, pa na kraju onda ispada da se mi u biti spaÅ¡avamo, jer smo to zaslužili.
To je fatalna pogreška.
Mi se sami po sebi ne možemo i ne ćemo spasiti.
Božja milost je ona po kojoj se mi spašavamo.
IskljuÄivo po njoj Äovjek može biti spaÅ¡en.
Ali znaÄi li to da mi onda uopće ne trebamo spominjati onu drugu stranu medalje? ZnaÄi li to da trebamo Å¡utjeti i ne govoriti da ako ljudi odbace EvanÄ‘elje ili odbiju Božju milost ili se ne okane svoje sebiÄnosti, da će se onda morati suoÄiti s Božjim sudom?
U svojoj knjizi „Ljubav pobjeđuje“ Rob Bell je potaknuo veliku raspravu po slijedećim pitanjima.
Hoće li Bog, koji je ljubav, ikada ikome suditi?
Hoće li Bog ikada ikoga poslati u vjeÄnu tamu?
Neki danas, a među njima je, nažalost, i određeni broj svećenika i teologa, govore: „Ne, Bog to nikada ne bi napravio.
UsredotoÄimo se mi na Njegovu milost i na Radosnu vijest i na Boga Äija ljubav za granice ne zna i zaboravimo na gnjevnog Boga koji spominje mjesto gdje će biti „jauk i Å¡krgut zuba“.
Nije sporno da je Isus prepun milosti.
Nije sporno da je Isus prema svima pružao, i da dan danas prema svima pruža, ruku. I nije sporno da je spasenje besplatan dar Boga Äovjeku. Ali da će na kraju biti iznenaÄ‘enja – biti će ih.
Taj milosrdni i blagi Isus nije iz svojega rijeÄnika izbacio rijeÄi koje mnogi danas, meÄ‘u nama, jednostavno ne žele Äuti. To su rijeÄi za koje mnogi meÄ‘u nama danas „nemaju vremena“ ili ga ne žele imati.
Ono za Å¡to je Isus doÅ¡ao i Å¡to nam je doÅ¡ao ponuditi, bio je najdragocijeniji dar kojeg je Bog mogao ponuditi Äovjeku. Bila je to božanska žrtva takvih dimenzija da je Äovjek nikada ne će biti u stanju izmjeriti. Ali baÅ¡ zato, zbog veliÄine i vrijednosti te žrtve, nju odbaciti nije mala stvar.
Ono o Äemu govori danaÅ¡nje Äitanje jest besplatna pozivnica milosti, pozivnica za mjesto za Božjim stolom. Ono Å¡to je po srijedi od nemjerljive je vrijednosti.
Da, mi možemo primiti sva ta bogatstva samo po milosti Božjoj, ali ako nas ta milost ne pomakne, ne natjera na promjene, ako mi za nju „nemamo vremena“, ako su nam neke (i ne samo neke) stvari „prišnije“, onda Bog, vjerujte mi, ne će na sve to samo „slegnuti ramenima“.
Nemojmo ni za trenutak utonuti u iluziju da ne će biti ozbiljnih posljedica ako odbacimo Krista Boga i odbijemo prihvatiti njegovu pozivnicu za feštu.
I da, ne mogu, a ne vratiti se na onoga jadnika kojega su pokupili s puta i kojega će osuditi Å¡to nije bio sveÄano, dakle primjereno, odjeven.
Pa u Äemu je njegova krivica?
Nije naravno rijeÄ o dress-codu. Neki od pozvanih olako su shvatili pozivnicu i nisu doÅ¡li, a ovaj je Äovjek olako shvatio poziv kada ga je prihvatio. Nas Božja milost poziva onakve kakvi mi jesmo ali mi ne smijemo doći onakvi kakvi smo. Milost jest besplatna ali nije jeftina. Ona u sebi ipak ukljuÄuje cijenu, a ta cijena je naÅ¡a promjena. Pokajanje.
Nažalost mi kršćani kao da uvijek dolazimo u istu napast – Boga olako shvaćamo – kao ono, jednom kada smo “dio ekipeâ€, kada smo sjeli za stol, sada možemo ostati onakvi kakvi smo, jer mi smo “unutraâ€.
Mnogi od nas drže Božji poziv svojim pravom, a ne privilegijom. Bog je nama to dužan, uvjereni smo. I mi se prema onome što držimo Božjom obavezom ponašamo nonšalantno, bez obaveze s naše strane.
Ponašamo se olako. Prezauzeti smo drugim stvarima. Poziv Božji zanemarujemo. Čak ga i odbijamo. Odbacujemo.
Ne Äinite to. Ne vjerujte onima koji vas žele opÄiniti iluzijama o “praznom pakluâ€. Kada dobijete Božju pozivnicu za gozbu nad gozbama, sve ostavite.
I požurite.
Ako kažete da nemate vremena možda ga uistinu više nikada ne ćete ni imati.
Ivica Ursić