Sinovi povijesti
Nikola Å tedul: O konformizmu i Vijeću za suoÄavanje s proÅ¡lošću, pozdravu ‘Za dom spremni’ i faÅ¡izmu
Nikola Å tedul
Å tedul je poÅ¡ao proÅ¡etati svog psa. KomunistiÄki atentator SindiÄić ga je saÄekao i pucao u njega Å¡est puta. Dva metka pogodila su ga u usta a Äetiri u tijelo, od kojih mu je jedan okrznuo kralježnicu, Å¡to je poslije uzrokovalo blago Å¡epanje. Å tedul je preživio, a SindiÄića su uhitili na Heathrowu.
Jugoslavensko veleposlanstvo dalo je alibi za Vinka SindiÄića. Tvrdili su da je bio u Å kotskoj gledati utakmicu Å kotska – Jugoslavija koja se je bila odigrala 19. listopada 1988. ForenziÄki nalazi su ga razotkrili: ostatci s vatrenoga oružja naÄ‘eni su na SindiÄićevoj koži te je nakon jedanaestodnevnoga suÄ‘enja proglaÅ¡en krivim zbog pokuÅ¡aja ubojstva Nikole Å tedula i osuÄ‘en na 15 godina robije.
Å tedul je napisao prilog raspravi Vijeću za suoÄavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koji prenosimo u cijelosti:
U ovoj raÅ¡Älambi polazim od pretpostavke da su se Älanovi ovoga Vijeća već u poÄetku sami diskreditirali i uÄinili nepouzdanima da bi svoju zadaću odraditi na profesionalan, nepristran i znanstven naÄin. Tomu je doprinijela i izjava predsjednika Vlade gosp. Andreja Plenkovića, koji je u smislu naputka Vijeću izjavio da nije potrebno raspravljati o razdoblju iz Drugoga svjetskoga rata i faÅ¡istiÄkoj naravi NDH te pozdravu Za dom spremni, jer da je o tim stvarima svima već sve dobro poznato. U skladu s takvim stavom predsjednika Vlade većina Älanova Vijeća su takoÄ‘er davali svoja miÅ¡ljenja, tako da je Hrvatski narod već nebrojeno puta imao priliku Äuti kao općeprihvaćenu Äinjenicu da je NDH faÅ¡istiÄka tvorevina i da Za Dom Spremni nema izvoriÅ¡te u naÅ¡oj ranijoj povijesti nego da je nastao za vrijeme NDH te da je stoga nedvojbeno faÅ¡istiÄki. Uz rijetke iznimke, takve i sliÄne izjave davali su i stalno ponavljali politiÄari lijevih i desnih opredjeljenja, prominentni intelektualci, akademici, pa i neki povjesniÄari.
Sada je taj stav “blagoslovio†i Ustavni sud HR Äudesnom odlukom o promjeni imena ulice 10.travnja u jednom slavonskom selu i na taj naÄin velikim dijelom uÄinio potpuno suviÅ¡nim daljnji rad i postojanje Vijeća za suoÄavanje s proÅ¡lošću nedemokratskih režima. Jer svaki drugi zakljuÄak Vijeća, osim onoga Å¡to je Ustavni sud rekao o “dobro poznatoj povijesnoj istini “ o NDH ili ZDS, po logici stvari moralo bi biti tumaÄeno kao protuustavno. MeÄ‘utim, ovakva stajaliÅ¡ta (ukljuÄujući i ona Ustavnog suda) ne temelje se na istini niti na znanstvenom pristupu, već na ekstremnom konformizmu, gdje se obiÄno samo ponavlja ono Å¡to se Äuje od drugih “autoritetaâ€, Å¡to je inaÄe u totalitarnom sustavu uvriježeno kao poželjan i prihvaćen naÄin ponaÅ¡anja u borbi za egzistenciju pod poznatom krilaticom – snaÄ‘i se druže.
Budući da je poznato kako je znatan broj ljudi sklon konformizmu i u normalnim okolnostima, onda nije teško pretpostaviti kako je on još daleko veća pojava među onima koji su odrasli i obrazovani su u totalitarnim sustavima.
JoÅ¡ poÄetkom pedesetih godina proÅ¡loga stoljeća svjetski poznati znanstvenik psiho-sociologije Solomon Asch rekao je:
“Sklonost konformizmu u naÅ¡em druÅ¡tvu je tako snažna da su prosjeÄno inteligentni i dobronamjerni mladi ljudi voljni bijelo nazvati crnimâ€.
On je do toga zakljuÄka doÅ¡ao na temelju brojnih ispitivanja, koja su postala paradigmom za daljnja kasnija prouÄavanja druÅ¡tvene problematike u obrazovnim ustanovama Å¡irom svijeta. U takvom jednom pokusu (eksperimentu) i osobno sam sudjelovao na fakultetu u Å kotskoj, po toÄno zadanoj metodologiji kako ju je prof. Asch davno propisao. Bio sam u kontrolnoj grupi od desetak studenata koji smo u prethodnom tajnom dogovoru s voditeljem pokusa kasnije davali netoÄne odnosno lažne izjave u nazoÄnosti druge grupe studenata koji su bili stvarni subjekti pokusa. Na kraju pokusa ustanovljeno je da se oko 35% studenata ciljane grupe identificiralo s lažnim izjavama glede prepoznavanja odreÄ‘enih stvari u skladu s onim Å¡to je izjavljivala i kontrolna grupa – premda bi svaka prosjeÄno inteligentna osoba morala prepoznati da se radilo o netoÄnim podatcima odnosno o lažnim izjavama kontrolne grupe.SliÄne rezultate je uvijek u nizu svojih pokusa dobivao prof. Asch kao i mnogi drugi sociolozi godinama poslije njega.
Drugi sluÄaj, isto tako relevantan za ovu raspravu, su ispitivanja provedena na Stanford sveuÄiliÅ¡tu u Kaliforniji sedamdesetih godina proÅ¡loga stoljeća. Studenti koji su o nekim temama imali izrazito snažna i radikalna stajaliÅ¡ta, odabrani su da sudjeluju u pokusima, u kojima bi oni bili plaćeni da javno održe govore ili daju izjave sasvim suprotno njihovim osobnim stajaliÅ¡tima. Pokazalo se na kraju da bi njih izmeÄ‘u 65 – 70 % kasnije promijenili svoja izvorna stajaliÅ¡ta i prihvatili nova o kojima su se javno pred drugima izjaÅ¡njavali. Primjerice, jedan je student imao ekstremno rasistiÄka uvjerenja, uvijek je isticao superiornost bijele rase, a crnu rasu je smatrao ne samo manje inteligentnom nego i u svakom smislu manje vrijednom. Nakon Å¡to je pristao održati javni govor u kojem je tvrdio,suprotno svojim uvjerenjima, da je crna rasa po svim ljudskim i bioloÅ¡kim karakteristikama bolja i nadmoćnija od bijele rase, kasnije je ostao kod onoga Å¡to je tada javno izjavio, jer nakon Å¡to se javno deklarirao kao onaj koji vjeruje u superiornost crne rase, viÅ¡e se nije vraćao svojim prijaÅ¡njem stajaliÅ¡tima i uvjerenjima o superiornosti bijele rase. TakoÄ‘er, studenti izrazito liberalnih uvjerenja, nakon takvih pokusa u kojima bi javno zagovarali konzervativna stajaliÅ¡ta, kasnije bi meÄ‘u drugim studentima zauzimali stajaliÅ¡ta u korist konzervativnih politiÄkih uvjerenja.SliÄno je bilo i u obrnutim sluÄajevima.
Zašto su rezultati ovih ispitivanja važni za ovu raspravu? Odgovor se nameće sam po sebi.
Možda grijeÅ¡im, ali koliko je meni poznato, niti jedan Älan Vijeća za suoÄavanje s proÅ¡lošću nije za vrijeme totalitarnoga režima u Jugoslaviji bio proganjan ili kažnjavan zbog suprotstavljanja tadaÅ¡njem režimu. Stoga bi se moglo razumno zakljuÄiti da pripadaju onoj vrsti ljudi – njih 65-70% – koji su skloni ekstremnom konformizmu.A budući da su većina njih stvarali svoje karijere u totalitarnom sustavu, sigurno su smatrali korisnim ponekad davati izjave u pohvalnom smislu za taj sustav Äak možda i protiv svojih vlastitih uvjerenja. To je, naime, u totalitarnom sustavu bio jedan od preduvjeta za uspjeÅ¡an napredak na druÅ¡tvenoj ljestvici uspona. Dakle postotak konformizma u takvim okolnostima bio je sigurno i puno veći od onih u gore navedenim ispitivanjima. Za umirivanje vlastite savjesti takva se stajaliÅ¡ta nazivalo – razumnim pragmatizmom.
Kako dakle vjerovati da će Älanovi ovoga Vijeće na znanstven i nepristran naÄin pristupiti raspravi o posljedicama totalitarnih (nedemokratskih) režima i objektivno preporuÄiti Vladi koji se to simboli i pozdravi ne bi smjeli tolerirati niti u javnosti pojavljivati. Već i sama Äinjenica da su pristali vijećati i propisivati koji su simboli iz naÅ¡e povijesti s moralnog i politiÄkog stanoviÅ¡ta javno prihvatljivi a koji nisu, a da se po svemu sudeći prethodno nisu dovoljno potrudili ovladati najosnovnijom materijom povijesnih Äinjenica, niti se barem empatijom približiti duhovnom raspoloženju naroda u ime kojega smatraju da mogu arbitrirati, (kao Å¡to su to, osim jedne Äasne iznimke uÄinili sudci Ustavnoga suda), samo po sebi ih diskvalificira.
Nastojat ću u ovoj raspravi ne ići u Å¡irinu pa ću se zadržati samo na spornom pozdravu Za Dom Spremni, kao i na Äudesnom fenomenu odluke Ustavnoga suda o zabrani imena ulice 10.travnja. Mnogi govore da uopće nije potrebno troÅ¡iti vrijeme na stvari kao Å¡to je ZDS, da to nije bitno, da je puno važnije usmjeriti svoju pažnju na stvari poput fenomena AGROKOR. Ne slažem se, jer i u jednom i drugom sluÄaju, u svakom na svoj naÄin, radi se na podrivaju temelja hrvatske države kao i nacionalnog identiteta. Nije sam pozdrav kao takav bit problema nego naÄin i razlozi radi kojih ga se osporava. UnatoÄ brojnim dokazima da je to pozdrav koji je usidren u duhu i povijesti naÅ¡ega naroda, razni “struÄnjaci†stalno ponavljaju oÄite neistine da ZDS nema uporiÅ¡te u naÅ¡oj ranijoj tradiciji, nego da je nastao za vrijeme NDH i da je stoga iskljuÄivo faÅ¡istiÄki. Kao Å¡to rekoh, tvrde to i stalno uporno ponavljaju politiÄari lijevih i desnih opredjeljenja, prominentni intelektualci, akademici, pa i neki povjesniÄari, koji bi se kao znanstvenici u toj disciplini trebali strogo držati zadanih naÄela znanosti, a ne tvrditi neÅ¡to samo zato Å¡to je to u odreÄ‘enom trenutku politiÄki oportuno, popularno, ili zato Å¡to mainstream mediji to nekritiÄki prikazuju kao neupitnu istinu. No, Äinjenica da toliki broj njih stoji iza takvoga tumaÄenja, to joÅ¡ uvijek nipoÅ¡to ne znaÄi da su njihova stajaliÅ¡ta utvrÄ‘ena na istini. Možda se radi o njihovom pretjeranom konformizmu, te da su, kao Å¡to to istiÄe prof. Asch, spremni tumaÄiti da je bijelo crno, dakle da se radi o fenomenu do kojeg je svojim istraživanjima taj proslavljeni znanstvenik dugogodiÅ¡njim istraživanjima doÅ¡ao. Možda se radi o neznanju, a možda i o potpunoj indoktrinaciji tumaÄenja povijesti kakva je odgovarala totalitarnom režimu, kojem je takva povijest bila potrebna u namjeri da pred narodom opravda prisilno uvoÄ‘enje svoje nove marksistiÄke ideologije.
U doba kad je Marksizam polovicom proÅ¡loga stoljeća prolazio kroz svoje krizno razdoblje, nobelovac Albert Camus bio je upitan, misli li da je joÅ¡ uvijek moguće vezati uzroke istine s Partijom, državom ili bilo kojom organizacijom te imati potpuno pouzdanje u nju, da jednostavno ne može pogrijeÅ¡iti u svojoj misiji? Camus je u tadaÅ¡njem ozraÄju svih lijevih pokreta u prisvajanju monopola na istinu odgovorio:
“Ako apsolutna istina pripada bilo komu na ovom svijetu, ona sasvim sigurno ne pripada Äovjeku ili stranci koja tvrdi da ju posjeduje. Kad se radi o povijesnoj istini, Å¡to viÅ¡e netko tvrdi da ju posjeduje to viÅ¡e laže. Na kraju svega, on postaje ubojica istine.MaÄ‘arski ustanak (1956.) u svom izvornom smislu bio je usmjeren protiv sveopće laži. Dakle bilo je nužno izvrÅ¡iti atentat protiv ljudi koji su se borili protiv laži a onda ih nastojati obesÄastiti dodatnom laži prozivajući ih faÅ¡istima.â€Toliko o boljÅ¡eviÄkoj istini.
Većina Älanova Vijeća izrazila je miÅ¡ljenje da se o Jasenovcu viÅ¡e nema Å¡to raspravljati, a predsjednik Vijeća je odbio podržati inicijativu potpisanu od velikog broja ljudi, u kojoj ugledni akademici i intelektualci traže od HAZU da podrži i zaÅ¡titi organizirani znanstveni pristup u istraživanju naÅ¡e povijesti. Po shvaćanju predsjednika HAZU tako neÅ¡to je nepotrebno i suviÅ¡no.Na temelju Äega bi onda narod imao povjerenja u takvo Vijeće kojem on predsjeda?
No, kad već osporavam u ovom konkretnom predmetu stajaliÅ¡te intelektualne elite, Å¡kolovane u jugo-komunistiÄkom sustavu, koja jednostavno zastupa miÅ¡ljenje da je ZDS nastao u NDH i da je stoga faÅ¡istiÄki te da mu nema mjesta u javnosti, onda je red da dokažem zaÅ¡to su njihova tumaÄenja u potpunosti kriva, da ne kažem lažna. Poslužit ću se samo s provjerljivim Äinjenicama, koje će opovrgnuti gore spomenute povrÅ¡ne i lakoumne tvrdnje.
A Å¡to su u ovom sluÄaju Äinjenice?
1) Pozdrav Za dom spremni pojavljuje se u ovakvom obliku 1932. godine u dokumentima i korespondenciji između pripadnika pokreta
“USTAÅ A – hrvatska revolucionarna organizacijaâ€.
2) Ta je organizacija nastala ubrzo nakon krvoprolića za vrijeme rasprave u beogradskoj Narodnoj skupÅ¡tini 20. Lipnja 1928., kad je PuniÅ¡a RaÄić ubio Pavla Radića i Äuru BasariÄeka i smrtno ranio Stjepana Radića, a Ivan GranÄ‘a i Ivan Pernar ranjeni su bez smrtnih posljedica.Dakle ustaÅ¡ki pokret nastao je kao izravna posljedica masakra u beogradskoj SkupÅ¡tini, izvrÅ¡enog nad legitimnim i na demokratski naÄin izabranim parlamentarnim zastupnicima hrvatskoga naroda, kao odgovor na teror faÅ¡istiÄkoga i teroristiÄkoga nasilju nad hrvatskim narodom u monarhistiÄkoj Jugoslaviji.
3) Može se iz postojećih i svima dostupnih dokumenata vidjeti da se već 1932. u korespondenciji pripadnika ustaÅ¡ke organizacije koristi pozdrav Za dom spremni. Stoga, ako se želi povijest tumaÄiti na objektivan i cjelovit naÄin onda se mora prihvatiti Äinjenicu da ZDS zapravo simbolizira prvi ozbiljan otpor deklariranoj kraljevoj Å¡estosijeÄanjskoj diktaturi odnosno velikosrpskom faÅ¡izmu i terorizmu.
4) TadaÅ¡nji ustaÅ¡ki otpor velikosrpskom faÅ¡istiÄkom teroru pozdravilo je Äak i onodobno vodstvo komunistiÄke partije. Sve je to zabilježeno i dokumentirano. Evo samo jedan primjer: Proleter br. 28. Prosinca 1932. glasilo Centralnog komiteta KomunistiÄke partije Jugoslavije, u izvjeÅ¡taju pod naslovom „UstaÅ¡ki pokret u hrvatskim krajevima“ meÄ‘u ostalim piÅ¡e: „KomunistiÄka Partija pozdravlja ustaÅ¡ki pokret liÄkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.“
5) U to je vrijeme ZDS već bio u uporabi službene korespondencije UstaÅ¡koga pokreta. Dakle, oÄito je da komunisti tada nisu ZDS smatrali faÅ¡istiÄkim pozdravom, niti ustaÅ¡e faÅ¡istima, nego sasvim suprotno, smatrali su poželjnim i opravdanim ustaÅ¡ki otpor protiv faÅ¡istiÄke diktature kralja Aleksandra i njegova velikosrpskoga hegemonizma – pa i uz izjave nedvojbene podrÅ¡ke CK-KPJ takvoj borbi.
6) U svim tadaÅ¡njim komunistiÄkim glasilima, od Proletera, NaÅ¡eg puta pa do partizanskog Vjesnika iz ratnih dana, vodstvo komunistiÄke partije stalno je pisalo o neviÄ‘enom nasilju i teroru beogradskog režima, služeći se obiÄno terminom „vojno-faÅ¡istiÄka diktatura i velikosrpska hegemonija“. Upravo u tom razdoblju UstaÅ¡e su se Äitavo desetljeće borili protiv FaÅ¡izma, služeći se pozdravom Za Dom Spremni.
7) Ogromna većina UstaÅ¡a su i kasnije za vrijeme rata u NDH ostali ono Å¡to su bili i kad su se borili protiv krvave faÅ¡istiÄke diktature kralja Aleksandra – dakle ostali su borci u obrani svoje tek uspostavljene države, služeći se pozdravom ZDS – doduÅ¡e, kasnije modificiranim u NDH za odreÄ‘ene prigode u – Za Poglavnika i Dom Spremni.
Kada su i zaÅ¡to komunisti poÄeli ustaÅ¡e nazivati faÅ¡istima?
8) Komunisti su se stavili na Äelo partizana i NOP-a, s tada glavnim ciljem da tek uspostavljenu NDH uniÅ¡te. To je pravi uzrok i zaÄetak tadaÅ¡njega GRAÄANSKOGA RATA. Treba istaknuti da velik dio partizana možda nije bio ni svjestan o Äemu se zapravo radilo. Ali u ovom osvrtu nije mjesto ulaziti u taj dio povijesti. Dakle to su Äinjenice, to je prava i provjerljiva istina, koja je svima dostupna. Da nije bilo tako onda bi se komunisti i partizani borili protiv Pavelićevoga režima, a ne protiv države. I tu leži pravi razlog zaÅ¡to su komunisti odjednom morali ustaÅ¡e proglasiti faÅ¡istima, izdajicama i tuÄ‘im slugama a njihov pozdrav ZDS faÅ¡istiÄkim. Paradoksalno, boriti se u obrani svoje domovine i biti izdajicom!? Ali kako bi komunisti inaÄe mogli opravdati svoju borbu protiv ustaÅ¡a i domobrana, koji se nisu borili za bilo koju ideologiju, nego su se borili protiv – kako su je komunisti zvali – vojno-faÅ¡istiÄke velikosrpske monarhije u obrani svoje domovine i svoje tek uspostavljene države -NDH. Komunisti su pak, zajedno s partizanima i po nalogu Kominterne, nakon raskida sporazuma izmeÄ‘u Hitlera i Staljina, morali promijeniti svoju politiku i boriti se za uspostavu nove Jugoslavije, a to je bilo nespojivo s postojanjem samostalne hrvatske države, pa je i NDH trebalo proglasitifaÅ¡istiÄkom, da bi bilo opravdano ruÅ¡iti ju i boriti se protiv svih onih koji su ju branili, pa i proglasiti ih izdajicama i faÅ¡istima, po boljÅ¡evićkom obićaju kako to nobelovac Camus lijepo objaÅ¡njava.
Prije tih promjena, KomunistiÄko glasilo Proleter piÅ¡e o zakljuÄcima s Prvoga kongresa Kominterne gdje se meÄ‘u ostalim istiÄe da je prva „jugoslavenska država stvorena primjenom sile“ i da je ona u biti „vazalna država Antante“. Kominterna u to doba smatra da uspostava Kraljevine SHS u biti znaÄi „ogromno teritorijalno povećanje Srbije“
Na Petom kongresu Kominterne održanom od 17. Lipnja do 8. srpnja 1924., zakljuÄeno je da se
„opća parola o pravu naroda na samoodreÄ‘enje koju istiÄe KPJ, mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika“.
Takvo stajaliÅ¡te KPJ bilo je tada i službena politika Kominterne. U svim bitnim pitanjima bilo je to tada i u skladu s politiÄkim smjernicama i ciljevima UstaÅ¡kog pokreta u borbi protiv vojno-faÅ¡istiÄke diktature Kraljevine Jugoslavije.Takvi su odnosi, pa i suradnja, trajali sve dok 1933. u NjemaÄkoj na vlast nije doÅ¡ao Hitler. Tada, zbog nacistiÄke opasnosti, Kominterna radikalno mijenja svoj stav prema Jugoslaviji i zagovara njenu opstojnost, pa je u skladu s tom promjenom odmah osudila i atentat na kralja Aleksandra, prozvavÅ¡i ga da se radi o „napadu faÅ¡izma na demokraciju“. Dakle opet u skladu sa zapažanjem Alberta Camusa o boljÅ¡eviÄkom tumaÄenju povijesne istine. Hrvatski komunisti teÅ¡ko doživljavaju te promjene te im se i opiru. To se vidi i iz njihova glasila Hrvatski put koji je izlazio do 1936., gdje su nastavili, suprotno službenoj politici Kominterne i Moskve, zagovarati politiku hrvatske borbe protiv velikosrpske hegemonije. Ali s vremenom se sve promijenilo i KomunistiÄka partije Hrvatske je pod raznim pritiscima prihvatila politiku borbe za novu Jugoslaviju, napuÅ¡tajući pod vodstvom Josipa Broza u potpunosti ideju o samostalnoj hrvatskoj državi, a slijedom toga pokrenuli i komunistiÄku odnosno partizansku borbu protiv NDH. To je pravi razlog za komunistiÄku propagandu o ustaÅ¡kom faÅ¡izmu, nacizmu, izdajstvu itd., a Äinjenica da je ustaÅ¡ki režim prihvatio „savezniÅ¡tvo“ sa silama osovine, takva je propaganda dobila i svoj konkretni oslonac. Iako treba reći i to, da jugoslavenskim komunistima nimalo nije smetao sporazum izmeÄ‘u faÅ¡istiÄke odnosno nacistiÄke NjemaÄke i komunistiÄkoga SSSR-a sve dok Hitler nije prekinuo sporazum sa Staljinom i napao Rusiju odnosno SSSR.
U naÅ¡oj javnosti se straÅ¡no zamjera Paveliću zato Å¡to je pristao na „savezniÅ¡tvo“ s Hitlerom,ali nitko ne pita je li on imao stvarnoga izbora i kakve bi posljedice bile da nije pristao. Na kraju konca Pavelić nije bio prvi Hitlerov izbor. Prije njega su Nijemci tražili da vlast u Hrvatskoj uz njihovu pomoć preuzme Vladko MaÄek, koji je to odbio pod izgovorom da ne može jer da je on demokrat, iako je bio prije toga spreman, kao Älan beogradske Vlade, potpisati sporazum s nacistiÄko-faÅ¡istiÄkom Osovinom. Å to nam to govori o MaÄeku? Nijemci su tražili i druge moguće kandidate za tu ulogu, ali su ovi odbijali uz primjedbu da oni u narodu nisu imali potporu kao Å¡to ju je to imao Pavelić. Opravdano je stoga upitati, Å¡to bi se dogodilo da je odbio i Pavelić? Na vrhuncu moći u to doba, Nijemcima sigurno ne bi predstavljalo neki poseban problem da zajedno s Talijanima pregaze hrvatsku u vrlo kratkom roku, kao Å¡to su to napravili i sa Srbijom. A ne bi im predstavljalo problem naći ni nekoga poput velikosrbina Milana Stojadinovića, bivÅ¡eg predsjednika Vlade u Srbiji, kojeg je nedugo prije toga beogradski režim smijenio zato Å¡to je potajno dogovarao s Musolinijem podjelu Jadrana i hrvatskoga priobalja. Možemo lako pretpostaviti Å¡to bi se s Hrvatskom i hrvatskim narodom u takvim okolnostima dogaÄ‘alo.
Dakle Pavelićevo pristupanje „savezniÅ¡tvu“ s Hitlerom bilo je pitanje opstanka hrvatskoga naroda. Osobito kad se zna da je Hitler prije uzimanja u obzir Pavelića, u vrijeme vojnoga puÄa u Beogradu i odluke da napadne Srbiju, MaÄ‘arima nudio da Hrvatsku pripoje MaÄ‘arskoj u smislu nekakve autonomije. MaÄ‘ari su, srećom, tu ponudu odbili, ali ona im je i dalje stajala na stolu zbog toga Å¡to je Hitler želio da mu se MaÄ‘arska pridruži u napadu na Jugoslaviju. Hitler je Pavelića prihvatio kao alternativu tek nakon MaÄekovog nepristajanja i nakon Å¡to MaÄ‘ari nisu pristali na prikljuÄivanje Hrvatske MaÄ‘arskoj pod nekim vidom autonomije, i tek nakon Å¡to su ga Talijani uvjerili da će Pavelić u Hrvatskoj imati u narodu Å¡iroku potporu. Dakle nije Pavelić bio Hitlerov izbor zbog ideoloÅ¡kih razloga nego zbog toga Å¡to u tom trenutku za sebe nije naÅ¡ao bolje rjeÅ¡enje. A naravno, u tadaÅ¡njoj konstelaciji globalnih snaga i u već sasvim neizbježnom ratnom ludilu, sigurno ni Pavelić nigdje na obzoru nije vidio bolju ili manje pogubnu alternativu.
Kad su 1989. GorbaÄova pitali Å¡to misli o sporazumu izmeÄ‘u Hitlera i Staljina neposredno prije Drugog svjetskog rata, on je odgovorio da je to bila opravdana odluka jer se radilo o spaÅ¡avanju SSSR-a i tamoÅ¡njih naroda. ZaÅ¡to bi taj sluÄaj bio politiÄki i moralno opravdaniji od onoga Å¡to je napravio Pavelić? Hrvatski narod u to doba sasvim sigurno nije bio izložen manjoj pogibelji od Rusa i drugih naroda u SSSR-u. Napokon, zaÅ¡to bi bilo s moralnog stanoviÅ¡ta opravdanije za zapadne sile, zbog ugroze od Hitlera, ući u savezniÅ¡tvo sa Staljinom, koji je imao radikalno drukÄija ideoloÅ¡ka stajaliÅ¡ta i svjetonazorska uvjerenja. Zapadni saveznici su ipak imali veći izbor jer nije im prijetila onakva pogibelj s kakvom je bio suoÄen Pavelić i hrvatski narod, koji i nije imao stvarnoga izbora.
Ja sasvim sigurno nisam jedan od onih koji bih tražio opravdanja za Pavelićeve ozbiljne promaÅ¡aje i krive korake u NDH. O njemu kao relativno dobrom revolucionaru i izuzetno loÅ¡em državniku pisao sam joÅ¡ u emigraciji, gdje takva kritika na njegov raÄun nimalo nije bila dobro primana. Ali vrijedi biti objektivan pa realno ocijeniti u kakvim je okolnostima radio. Njegov je najveći grijeh bio Å¡to je potpisao rasne zakone. Ostajem kod stajaliÅ¡ta da ih nikad, bez obzira na sve, nije smio potpisati, a joÅ¡ manje primjenjivati. MeÄ‘utim, vjerujem da ih nije potpisao zato Å¡to bi to bilo u skladu s njegovim ideoloÅ¡kim uvjerenjem, jer kako onda objasniti da je u njegovoj vojsci bilo nekih tridesetak generala i visokih Äasnika židovskoga podrijetla? Zato vjerujem da je iz nekih samo njemu znanih razloga svjesno pristao na ulogu marionete kad je pristao na rasne zakone. ali bez obzira na njegove razloge, to je bio duboko neljudski i nemoralan Äin i baÅ¡ s niÄim ga se ne može opravdati. U svakom sluÄaju, unatoÄ takvom moralnom posrnuću Pavelića i ustaÅ¡koga režima te njihove marionetske uloge, to joÅ¡ uvijek ne znaÄi da se NDH jednostavno može prozivati faÅ¡istiÄkom državom. Osobito ne u trenutku stvaranja. Za vrijeme njezinoga nastanka pozdravio ju je jednoduÅ¡no cijeli hrvatski narod. Nitko se tada nije izjaÅ¡njavao za faÅ¡istiÄku ili nacistiÄku ideologiju, već jedino za svoju nezavisnu državu. Po Äemu je onda za Ustavni sud HR‘dobro poznata povijesna istina’ da je NDH bila nacistiÄka i faÅ¡istiÄka tvorevina i kao takva predstavljala je apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i teÅ¡ku povijesnu zlouporabu tih težnji.“
Na temelju kakvih saznanja je Ustavni sud HR doÅ¡ao do tako smjelog zakljuÄka? Jer u trenutku stvaranja NDH ta težnja je bila i legitimna i opravdana. A kako i tko je zlorabio te povijesne težnje to bi u najmanju ruku trebalo prepustiti znanstvenom istraživanju.U NDH nije bilo Ustava, ili bilo kakvog drugoga temeljnog državnog dokumenta u kojem bi pisalo da je NDH FaÅ¡istiÄka ili NacistiÄka. Pa niti u Ustavu Hrvatske Revolucionarne Organizacije USTAÅ A iz 1929., ili u NaÄelima UstaÅ¡kog Pokreta iz 1932.godine nigdje ne stoji da se ta organizacija temeljila na faÅ¡istiÄkim ili nacistiÄkim ideoloÅ¡kim zasadama. TadaÅ¡nja povijesna zbivanja nedvojbeno pokazuju da u trenutku proglaÅ¡enja NDH i plebiscitarnog oduÅ¡evljenja hrvatskoga naroda nije bilo ni govora o izjaÅ¡njavanju naroda za faÅ¡istiÄku ili nacistiÄku NDH. Nije to zabilježeno niti u bilo kakvim službenim dokumentima. U kojem trenutku se je onda doÅ¡lo do „dobro poznate povijesne istine“, da je „NDH bila nacistiÄka i faÅ¡istiÄka tvorevina i kao takva predstavljala je apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i teÅ¡ku povijesnu zlouporabu tih težnji“? Je li to možda bilo 11. travnja, 22. svibnja, ili 29. Studenoga 1943.? Od kud danas Ustavnom sudu RH takvo tumaÄenje, osim ako nije u stanju prepoznati razliku izmeÄ‘u države i režima. Temelji li se shvaćanje Ustavnoga suda na interpretaciji povijesti komunistiÄkoga totalitarnoga režima i velikosrpskih mitova po receptu kako ga objaÅ¡njava nobelovac Camus. Sve to upućuje na Äinjenicu da jerevizija tumaÄenja povijesti na znanstvenim osnovama nasuÅ¡no nužna prije bilo kakvih službenih zadiranja u proklamiranje u ono Å¡to je dopuÅ¡teno a Å¡to nije. Osobno mislim da su bilo kakve zabrane oko tih pitanja najgore rjeÅ¡enje, jer se s tim baÅ¡ niÅ¡ta ne će rijeÅ¡iti nego će samo joÅ¡ pojaÄati podjele. Polazi se od pogreÅ¡ne pretpostavke da se primarno radi o ideoloÅ¡kim razlikama, kad su u biti razlike najprije u drukÄijim interpretacijama povijesti.
NaÅ¡ Ustavni sud sklepao je nekakvu usporedbu izmeÄ‘u presude u Strasbourgu o „negiranju holokausta“ s imenovanjem ulice 10. travnja u nekom slavonskom selu. Ni s najboljom voljom ne mogu dokuÄiti kako imenovanje ulice „10.travnja“ predstavlja negaciju holokausta ili njegovu reviziju, a joÅ¡ manje mi je shvatljivo po kojoj logici je to zlouporaba prava iz Konvencije za zaÅ¡titu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Niti boljÅ¡eviÄko revolucionarno pravosuÄ‘e iz 1945. ne bi se dovinulo ovakvim akrobatskim vjeÅ¡tinama i ovako perverznoj logici. Po kojoj logici se uspostavu NDH usporeÄ‘uje s holokaustom? No, nema smisla dalje na tu temu raspravljati, jer Äasni sudac Miroslav Å umanović je u svojem Izdvojenom miÅ¡ljenju sve savrÅ¡eno dobro objasnio i argumentirao.
Ovdje mi se Äini potrebnim samo postaviti Ustavnom sudu nekoliko pitanja:
Smatra li Ustavni sud da je totalitarni sustav Trećeg Reicha istovjetan s onim Å¡to je postojalo Äetiri ratne godine u NDH? Postoji li opća meÄ‘unarodna suglasnost definicije totalitarnoga sustava? A to je nužno ako se pravosuÄ‘e s tim pitanjima želi baviti i donositi odluke.
Predsjednik Truman, bivÅ¡i predsjeednik SAD, izjavio je 1948. godine: „Meni je reÄeno da je Tito poubijao viÅ¡e od 400.000 svojih oponenata u Jugoslaviji prije nego Å¡to se napokon mogao uÄvrstiti kao diktator.“
Pitanje je koliko ih je joÅ¡ morao poubijati i utamniÄiti prije nego Å¡to je uÄvrstio totalitarnisustav?. Jer biti diktator joÅ¡ uvijek ne znaÄi imati totalnu kontrolu i vlast.
Dakle, može li se onda uopće NDH smatrati totalitarnom?
Može li se u Äetiri ratne godine postojanja NDH uopće uspostaviti totalitarni sustav kad se zna da je već od prvih dana svoga postanka NDH bila suoÄena s pobunjeniÄkim otporom i kad je poznato da cijelo vrijeme svoga postojanja nije imala kontrolu nad velikim dijelom svoga državnoga teritorija. Osobito kad se zna da je dobrim dijelom svoga postojanja djelovala pod de facto marionetskim uvjetima? Po kojim kriterijima bi se onda NDH moglo uopće definirati kao „totalitarnu tvorevinu“?
Budući da su sve to provjerljive povijesne Äinjenice, kako se onda NDH uopće može usporeÄ‘ivati s totalitarnom faÅ¡istiÄko-nacistiÄkom NjemaÄkom? Slijedom toga, kako se uopće „U“, koji je predstavljao simbol borbe u obrani od velikosrpskog faÅ¡izma, može usporeÄ‘ivati sa svastikom ili kukastim križem, koji je simboliziralo nazi-faÅ¡istiÄko osvajanje i porobljavanje drugih naroda?
Kako se pozdrav ZDS može usporeÄ‘ivati sa Sieg Heil? Kako se UstaÅ¡e kao branitelje svoje domovine može usporeÄ‘ivati s agresorskom vojskom Trećeg Reicha, Äiji je cilj bio u ime nazi-faÅ¡istiÄke ideologije osvajati i pokoravati svijet.?
Gospodo, od vas hrvatski narod oÄekuje da iziÄ‘ete iz te komunistiÄko-velikosrpske propagandne žabokreÄine te da ga oslobodite od daljnje stigmatizacije po obrascu beogradske mitomanije i laži. Ali da bi oslobodili narod najprije morate osloboditi sebe. Jer vi ste se s ovim obrazloženjem o zabrani imena ulice na najzlokobniji naÄin upregnuli u kola velikosrpske propagande pa ste im joÅ¡ dali i službenu potvrdu jedne od naÅ¡ih najviÅ¡ih institucija, blagoslivljajući njihove laži s otrovnim dugoroÄnim posljedicama kako na meÄ‘unarodnoj razini tako i doma. Nije njima potrebna peta kolona kad vi za njih odraÄ‘ujete njihov posao daleko bolje i ubitaÄnije od njih samih. Shvaćate li da ste s ovom svojom odlukom teÅ¡ko naÅ¡tetili dignitetu RH te osobito instituciji Ustavnoga suda RH ali, Å¡to je i joÅ¡ opasnije, ozbiljno ste naruÅ¡ili povjerenje naroda u ustanovu koja bi trebala kao jedna od Äetiri stupa naÅ¡e vrhovne vlasti predstavljati stabilnost države i vjeru u njen pravni i pravedan poredak. Lomljenje vjere graÄ‘ana u najviÅ¡e institucije državnoga poretka i sustava vlasti predstavlja najveću moguću opasnost i destabilizaciju države.
NajlakÅ¡e bi vaÅ¡u djelatnost bilo okaraktizirati kao djelo namjerne izdaje, ali ja se ne želim služiti takvim preteÅ¡kim terminima, jer želim vjerovati da vam nije namjera potkopavati temelje države, budući da i sami predstavljate jedan od Äetiriju stupova tih temelja. RaÄ‘e vjerujem da se radi o neznanju, nemaru, ispranim mozgovima, indoktrinaciji i općenito o Äinjenici da se radi o ljudima koji nisu u stanju samostalno i slobodno razmiÅ¡ljati. Radi se o osobama koje pate od onoga Å¡to bi se u ovom sluÄaju moglo nazvati KPSP (kroniÄnim psiholoÅ¡kim stresnim poremećajem). Odgojeni i obrazovani u totalitarnom sustavu ne snalazite se. TeÅ¡ko vam je i nesigurni ste bez nekoga iznad vas s apsolutnim autoritetom. Naravno, ne radi se samo o vama. Izvrgnut dugim razdobljima preživljavanju pod raznim despocijama i totalitarnim sustavima, većina naÅ¡ega naroda je pod utjecajem toga kroniÄnoga psiholoÅ¡kog stresnog poremećaja. Razlika je samo u tomu Å¡to ste vi na položajima gdje možete napraviti puno viÅ¡e Å¡tete. Većina naroda ozbiljniju Å¡tetu može napraviti samo za vrijeme izbora, kada uzastopno bira one koji su najodgovorniji za mizerno stanje u kojem se nalaze.
Sukob između poslušnosti autoritetima i osobne savjesti.
Svjetski poznati psiholog na Yale sveuÄiliÅ¡tu, Stanley Milgram, koji se kao socijalni psiholog osobito proslavio svojim pokusima usredotoÄenim na sukob izmeÄ‘u posluÅ¡nosti autoritetima i osobne savjesti, doÅ¡ao je do nevjerojatnih rezultata. Naime, glasoviti ‘Milgramov ekperiment’ bavi se ispitivanjem, do koje granice je pojedina osoba spremna nanijeti bol i patnju drugoj osobi samo zato Å¡to joj je to zapovijedila neka treća osoba iz pozicije autoriteta. Prije Milgramovoga ekperimenta struÄnjaci su smatrali da otprilike jedan do tri posto subjekata na autoritarnu zapovijed ne bi prestali nanositi bol elektriÄnim Å¡okovima Äak ni onda kad bi to drugoj osobi predstavljalo smrtnu opasnost. Naravno, takve se smatralo da su patoloÅ¡kog ili psihopatskog karaktera. MeÄ‘utim, Milgramovi pokusi utvrdili su da Äak 63% osoba podvrgnutih takvim ispitivanjima nisu prestajali davati elektro-Å¡okove Äak ni nakon Å¡to bi bili moljeni i preklinjani od osobe kojoj su zadavali bolove da su slaboga zdravlja i da će svaki daljnji Å¡ok za njih predstavljati sigurnu smrt.
Zapitajte se, spadate li i vi u tih 63%. Iz vaÅ¡eg ponaÅ¡anja nameće se upravo takav zakljuÄak. Možete li pretpostaviti kakvu bol nanosite hrvatskom narodu kad ga stigmatizirate i namećete mu osjećaj trajne krivnje na temelju nametnutih povijesnih laži? Pozivate se na autoritete stranih sudiÅ¡ta iako nemaju logiÄkih poveznica s onim o Äemu bi vi sami i bez stranih autoriteta trebali odluÄivati.
NaÅ¡ narod je previÅ¡e dugo živio pod tuÄ‘im despocijama, to se je neizbježno odrazilo i na njegovo kolektivno mentalno stanje. Zato se nama dogaÄ‘a paradoksalna situacija, da i sada na slobodnim izborima preÄesto biramo one koji su nam u totalitarnom sustavu zagorÄavali život. Dakle, posvuda oko nas su znakovi da su ubijanja i muÄenja, genocid i kulturocid, ostavili duboki trag na naÅ¡e ukupno mentalno zdravlje. Zbog toga je većina joÅ¡ uvijek sklona hodati pognute glave, ispriÄavati se svima i svakome za navodne grijehe naÅ¡ih djedova i pradjedova. Program ispiranja mozga trajao je previÅ¡e dugo, pa ni oporavak ne može biti brz. Nataloženog osjećaja krivnje, nametnutog grijeha proÅ¡losti, straha, prijetnje nesigurnosti i neizvjesnosti nije se lako osloboditi. Većina hrvatskoga naroda zbog svega toga pati u manjoj ili većoj mjeri od psiholoÅ¡ko-patoloÅ¡kog strasnog poremećaja. To trebamo najprije priznati, da bismo se mogli izlijeÄiti. Dodatna je tragedija da velik broj naÅ¡e intelektualne elite već tradicionalno i dugi niz godina pati od kompleksa manje vrijednosti u odnosu na autoritete u meÄ‘unarodnom okruženju, a na domaćem terenu obrnuto, pati od kompleksa superiornosti u odnosu na svoj narod. To je samo „raja“ ili boljÅ¡eviÄkom terminologijom „masa“ .
Postalo je uobiÄajeno da sve veći broj ljudi prigovara kako im je već dosta prepirke oko ustaÅ¡a i partizana, meÄ‘utim te prepirke ne mogu prestati dok se ozbiljno ne pristupi tumaÄenju povijesti na objektivan i znanstven naÄin. Na primjer, velikosrpska i komunistiÄka propaganda uzdignula je „ustaÅ¡tvo“ na razinu apsolutnoga zla. A taj pojam sotonizacije svojih najboljih sinova i kćeri već je i meÄ‘u narodom u velikoj mjeri zbog nametnutog straha prihvaćen, iako u dubini duÅ¡e osjeća da se ogromnoj većini ustaÅ¡a kao dragovoljcima u tadaÅ¡njem ratu Äini neizmjerna nepravda. Ali zbog kroniÄnoga stresa psiholoÅ¡koga poremećaja ljudi su odustali od pokuÅ¡aja ispravljanja takvih neviÄ‘enih grijeha i do neba vapijućih nepravdi. I sve dok bude tako, podjele u narodu neće prestati. Dakle problem je grubo krivotvorenje povijesti, a povijest se ne može ispravljati na temelju pogreÅ¡nih premisa. Kopernik nikad nije uspijevao napraviti toÄne matematiÄke formule i izraÄune o gibanju planeta i drugih nebeskih tijela sve dok je to radio na pretpostavci Ptolemijeve teorije o geocentriÄnosti svijeta – dakle da je zemlje srediÅ¡te svijeta i da planete, ukljuÄujući Sunce, kruže oko Zemlje. Ali kad je krenuo od premise o heliocentriÄnom sustavu, iako ni taj ne odražava ÄinjeniÄno stanje poretka stvari u svemiru, ipak mu je bilo odmah moguće izraÄunati barem gibanje planeta u solarnom sustavu.
Tako je i s interpretacijom povijesti. Budemo li se služili premisom da su ustaÅ¡e bili pobornici faÅ¡istiÄke ili nacistiÄke ideologije, neće biti moguće znanstveno i istinito objasniti Å¡to se i zaÅ¡to u jednom dijelu naÅ¡e povijesti dogaÄ‘alo. Ne možemo poistovjećivati tadaÅ¡nju cjelokupnu hrvatsku vojsku s politiÄkim promaÅ¡ajima i moralnim posrnućem Pavelićevoga režima. Nije potrebno niti se smije nijekati zloÄine koji su se za vrijeme tadaÅ¡njeg graÄ‘anskoga rata s jedne i druge strane dogaÄ‘ali, ali nasuÅ¡na je potreba da se obavi temeljita i objektivna revizija povijesti koja je 40 godina stvarana i prekrajana po potrebama komunistiÄkoga i velikosrpskoga totalitarizma. A ovih dana imamo priliku vidjeti kako se na oÄigled istinu krivotvori i tumaÄi kao da smo svi odjednom oboljeli od neke kolektivne amnezije, pa se Domovinski obrambeni rat naziva graÄ‘anskim, branitelje se proziva faÅ¡istima, TuÄ‘mana i sve koji su ga slijedili ustaÅ¡ama. Možemo lako zamisliti kakva bi novija povijest bila da smo rat izgubili, da su tu povijest kao pobjednici tumaÄili i pisali naÅ¡i susjedi i domaća peta kolona. Bilo je dosta pokuÅ¡aja da se i branitelje iz Domovinskog rata stigmatizira kao apsolutno zlo. Da je rat izgubljen lako je zamisliti kakva bi sudbina branitelja bila. Ne treba se zavaravati, bili bi sotonizirani isto kao i ustaÅ¡e. Progon HOS-a i njihovog vojnoga pozdrava samo je predigra za ono Å¡to bi uslijedilo ako se svi skupa ne bismo tomu ozbiljno suprotstavili.
Dakle priÄekajmo da se provede temeljita revizija povijesnih zbivanja, pa ćemo doći bliže istini o tome tko je Å¡to radio i zaÅ¡to. Put do istine ne vodi preko zataÅ¡kavanja dijelova naÅ¡e povijesti, makar se to kratkoroÄno možda Äinilo u odreÄ‘enim okolnostima iz pragmatiÄkih i politiÄkih razloga isplativije. Revizije povijesti boje se oni koji ne žele da narod sazna istinu. Zato zlonamjerno tumaÄe da reviziju traže oni koji žele povratak na staro. Znaju oni jako dobro da nitko ne traži povratak na vremena iz NDH – a joÅ¡ manje na ideologije faÅ¡izma ili nacizam koje hrvatski narod nije izmislio niti ih je ikada prihvatio.
Za vrijeme mojih 35 godina politiÄkog života u emigraciji osobno se nisam služio pozdravom ZDS, niti sam ga uvodio kao službeni pozdrav u politiÄkim organizacijama koje sam predvodio, jer sam smatrao da je to pozdrav koji je primjereniji u nekakvim vojnim strukturama. Dakle nisam s tim pozdravom bio opsjednut zbog nekakvih ideoloÅ¡kih razloga, iako sam uvijek smatrao da je estetski privlaÄan i da je kulturoloÅ¡ki i povijesno savrÅ¡eno u skladu s naÅ¡im duhovnim poimanjem i narodnim obiÄajima. Ali, ukoliko Vijeće za suoÄavanje s proÅ¡lošću bude savjetovalo Vladi i Saboru zabranu toga pozdrava, a hrvatsko pravosuÄ‘e donese odluku zabrane, osobno ću se poÄeti služiti s tim pozdravom u svakoj mogućoj prigodi. Jer takva odluka bi predstavljala teÅ¡ku i nepodnoÅ¡ljivu uvredu svim braniteljima koji su umirali za Domovinu s tim pozdravom na ustima. Hrvatska pak nimalo ne bi sliÄila onakvoj Domovini za kakvu su oni najbolji dali svoje živote. Odsluživanje zatvorske kazne za nepoÅ¡tivanje takvoga zakona smatrao bih samo nastavkom Äasne borbe za Hrvatsku kakvu joÅ¡ nismo uspjeli uspostaviti.
I na kraju, oni koji misle da se pretjerano bavimo našom prošlošću, evo što o tomu kaže George Orwell, poznati autor knjige „Životinjska farma“ i „1984“:
„Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost.
Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“
Razmislite dobro zašto nam je sadašnjost ovakva kakva jest. Hrvatski narod već stotinama godina nije kontrolirao svoju prošlost, pa prema tome ni svoju budućnost. A oni koji su iz staroga sustava nakon pobjede u Domovinskom ratu preuzeli kontrolu sadašnjosti, upiru se svim snagama zadržati i kontrolu prošlosti.
U Zagrebu, 6. 11. 2017.
Nikola Å tedul