Ni krhotine MOST-a ne mogu pomoći Zoranu Milanoviću

a Dragu Prrrrrgometa ne treba trošiti riječi. Njegovo onomatopejsko prezime dovoljno govori o kakvoj je robi riječ i što je selo mislilo o toj obitelji kad je njihove karakterne osobine pretvorilo u prezime. Treba ga otprrrrrrrrrditi.

Po stoti put „nomen est omen“ i nevažno je gdje je i od koga zavrbovan taj čuveni banjalučki lumen, još čuveniji zagrebački doktorant i ratni veteran. Je li ga zaveo Ostoja Ranković „lično“, dok se ovog ljeta liječio od sepse u kod Prgometa, ili su to pak stari dogovori i ugrađivanje izvršeno pod okriljem i dirigentskom palicom banjalučkog patera Tolja koji upravlja s Rodićevim medijima?

Važno je zapamtiti da je Drago Prgomet u malo vremena nečasno napustio dvije političke stranke: HDZ i prekjučer Most. Izborni uspjeh Mosta nije znao kapitalizirati, vjerojatno osvetničko nestrpljenje; toliko mu je bilo udrilo u glavu da je halapljivo i samo u jednome danu od ključonoše i mogućeg premijera nove hravatske Vlade postao ono što je oduvijek bio: samo prevarant i ništa preko toga. Nije čak ni izdajnik, to bi za Dragu Prgometa bio kompliment.

Mnogo je je zanimljiviji pjevušavi bivši sjemeništarac Božo Petrov. I opet crkveni štićenik dolepršao iz njihova gnijezda; njemu još nije dokraja jasno da je sa sjemeništem i sitnim muljanjem golobradih gotovo. Petrov očito ne razumi u što se uvalio i što se oko njega zbiva. On je na pozornici opkoljen pogledima, mikrofonima, kamerama, bujicom pitanja – i šaptači su se pritajili, uthnuli. Uzalud se obazire i traži ih izneneđeno pogledom. Petrov tek sad počinje dolazititi do zaključka da je cijelo ovo vrijeme vođen a da toga nije bio svjestan.

Zadnjih dana, sam se s vrećom rogova na ramenu naÅ¡ao na pozornici i ne zna Å¡to i kako dalje. PremijeÅ¡ta vrećicu s lijevog na desno rame i oklijeva, glas se od nesigurnosti utanjio i neugodno cvili. Dogodilo mu se k’o curi dite i sada nedoraslim homilijama pokuÅ¡ava ostaviti dojam mudraca i političkog prosvjetitelja. U čaÄ‘ari želi ostati čist! Nije i ne može, jer zna kako je počelo. Počinje razumjevati kako se sve i nastavilo i kome se prignuo i čije skute pokornički poljubio kad je krenuo u rekonstrukciju i dogradnju Mosta.

Glupošću hrvatskih birača, u naravi još uvijek samoupravljača, Bože Petrov dobio je previše i zna da posjeduje nešto dragocijeno, ali kvarljivo. Možda čak i tempiranu bombu. Hrvatski birači dobili su pak dijagnozu – nepopravljivi mudrijaši i dokoličari. Sada je Bože Petrov u panici, nepoznat mu je rok trajanja, a vrijeme curi i sat otkucava. Ima svu pozornost medija, dobio je dosta i više od 15 minuta slave – preveliku dozu za Ivicu Kičmanovića iz Metkovića, psihijatra iz Mostara. I šaptač se pritajio, a mediji koji su ga do jučer promovirali sve se otvorenije okreću protiv njega. Bože bi najradije na ispovijed, zaplakao i završio prignut s koljenima na kukuruzu.

Oni ostali, svi drugi „neimari“ Mosta, nisu toliko važni. To je možda dopadljiva pojedinačna ambalaža, ali je sadržaj manjkav; ni imena niti lica im ne možemo zapamtiti osim, možda psovača i bivšeg pomorca iz Primoštena, a i on je tu u svojstvu cirkusanta. Okupili se oni kao da žele očistiti podmorje kakve uvale ili školsko dvorište, kao da promoviraju društveno koristan rad u mjesnom odboru ili turističkoj zajednici? Zamislili su stranku kao korisnu malomišćansku radnu akciju, i još da je pri ruci žmuj vina, onda bi se zapivalo i eto fešte, i di bi im bio kraj? Ali država je u pitanju, izvršna vlast, a ne fakultativni (ne)dolazak na saborske sjednice, i kad se u Saboru pročitaju novine i malo odrijema, onda bevanda i došaptavanje u saborskom marendariju, a? Mostu smrdi posao, Most samo želi izabrati izvršitelje u SDPartiji i HDZ-u koji bi po njihovu naputku radili na nejasno definiranim reformama koje bi omogućile privatizaciju ovog što je još ostalo. I onda bi „mostarci“ kontrolirali kako stvari napreduju?! To ni Don Corleoneu nije uspjevalo.

Most nije ostvarenje nekakve zrele političke zamisli koja bi omogućila da se izbjegne hegemonija jedne stranke (HDZ-a) i jedne Partije (SDPartije) i parlamentarnu demokraciju osnaži trećom, doista građanskom opcijom. Most je N-ti pokušaj mračnih udbaških sila koje su povlačenjem konaca iza pozornice dovele do nove mogućnosti da se SDPartiji osigura stogodišnja vlast.

Međutim, u Hrvatskoj postoji, nažalost, samo jedna politička opcija koja čak nema veze s izborima: a to je dovršiti Domovinski rat i pobijediti one koji su oduvijek bili i ostali protiv hrvatske države i hrvatske samostalnosti. To je uvijek ona ista politička opcija komunističkog jednoumlja koja je izašla s povijesne sjednice kad se glasalo o hrvatskoj samostalnosti u Saboru, ona ista KPH/SDP koja neprestano traži političko savezništvo sa srpsko-srbijanskim agresorom na Hrvatsku. To je uvijek isti SKH/SDP koji je pobijedivši na izborima 2011. sastavio srpsko-hrvatsku vladu s 40% Srba ministara. Nije to prebrojavanje, nego to su uznemiravajuće i žalosne činjenice. To je tiranija manjine i protivno svih demokratskih načela, opasna činjenica da 4% Srba u populaciji RH ima 40% ministara u Vladi i ministarstvima. U kulturi i prosvjeti situacija je još nakaradnija. Može li itko zamisliti da u austrijskoj vladi ima 40% Slovenaca, u Njemačkoj 40% Francuza, u Srpskoj 40% Hrvata, u izraelskoj 40% Palestinaca ili da u mađarskoj vladi ima 40% Srba?

Dok se SDPartija ne odrekne „balvana“, četništva i Jugoslavije, to nije nikakva hrvatska politička stranka nego Partija, sljednik tiranije SKH/SKJ i svaki sljedeći parlamentarni izbori samo su nastavak Domovinskog rata, borba za istinsku suverenost RH protiv svih koji takvu suverenost i samostalnost osporavaju. Hrvatska suverenost nije dovršena sve dok se ne neutralizira remetilački faktor, uvijek ista orjunaško-četnička sprega pod zaštitom SDPartije i istih SDPartija obasranih po bivšim republikama propale Jugoslavije.

Dakle Most nije nikakva novost, dapače. To su podgrijani gabrić, laburisti, holi, sinčići… te linići, čačići, kujundžići, prgometi, kosorići… otpadnici svih predznaka „jakih stranačkih biografija“, dakle neprestano traženje „trećeg puta“ i „oplemenjivanje“ otpadnika, a sve s ciljem kako bi zločinačka organizacija, SKH/SDP preživjela i ostala na vlasti.

Gledajući izvana na taj niz „trećih puteva“ i defile političke otpadnike, može se reći da u svakoj sekti i stranci vlada harmonija, no gledajuć iznutra, tiha nesloga je istinska gospodarica. Sukobi su česti, odnosi zatrovani, svugdje približno isto, pa kad ljudi i napuste taj pakao, čine to samo zato da bi ga uspostavili negdje drugdje. I zato ne treba pregovarati s Mostom, jer se s takvom robom ne može ni razgovarati, a još manje pregovarati, proces je nepovratan. Saborski zastupnici Mosta, u ime osvete i oboljele taštine, mržnje prema HDZ-u koju tako brižno godinama uzgajaju u sebi, na koncu će pokušati paktirati s komunističkim svjetonazorom, s bilo kim koji im omogući osobnu osvetu. Oni će osvetničku mržnju podrediti svjetonazoru, počiniti izdaju. I to bi bilo dobro, i šamarčina je vrst pedagogije. Evo kamo je osvetnička mržnja dovela Dragu Prrrrrrgometa – tamo gdje mu je i mjesto, u Nigdje.

Ovoj parlamentarnoj krizi presudit će zatvaranje austrijske, a potom i slovenske granice; gorka činjenica od nekoliko desetaka tisuća migranata zaglavljenih u Hrvatskoj otreznit će sve pa i ovo novinarsko humanitarno prenemaganje. Hrvatski birači to su zaslužili. I zato nema izbora, nikakve nove vlade dok Zoran Milanović i njegova srpsko-hrvatska vlada ne riješe problem migranata i Hrvatsku okruženu žicom točno tamo gdje je to samislio i zacrtala srpsko-srbijanska agresija na Hrvatsku 1991. Zahvaljujući srpsko-hrvatskoj vladi Zorana Milanovića, sada je od EU Hrvatska odsječena žicom. Zoran Milanović je od cijele Hrvatske napravio sabirni centar i dok se to ne riješi nitko i ništa, pa ni gubitak izbora ne može Zoranu Milanoviću pružiti odstupnicu i potjerat ga u ropotarnicu povijesti od koje ga ni krhotine Mosta, koje on priželjkuje, ne mogu spasiti.

L. C.