Ljubav
: Nezaustavljivo domoljublje
Veliko narodno slavlje najvećeg nogometnog uspjeha naše reprezentacije, najvećeg sportskog postignuća od postojanja hrvatske države polako se stišava, ali posljedice na narodni duh ostat će duboke i trajne. Sportske su nas pobjede podsjetile na onaj pobjednički duh iz Domovinskog rata kada se oslobodila zemlja i stvorila država.
I upravo je te dvije nacionalne pobjede slavio hrvatski narod proteklih dana od Zagreba do Livna, uz državne simbole, navijačke budnice i domoljubne pjesme koje su i nastajale u danima rata kad se razoružani narod, gotovo goloruk suprotstavio jednoj od tada najjačih vojski svijeta, Titovoj jugoslavenskoj armiji i pridruženim joj srpskim agresorskim postrojbama.
I to danas smeta onima koji su pobjednike pokušali stjerati kao poražene u raznorazne revizorske registre. Nad njima se u gotovo dva desetljeća izvršila prava državna revizija, da ne kažemo lustracija od koje komunisti bježe kao vrag od tamjana. Na hod kroz sve važne hrvatske institucije krenuli su oni koji su rat izbjegli povlaštenim statusima iz bivšeg režima, bijegom u inozemstvo ili pak sklanjanjem pod skute neke od tada novonastalih stranaka. I oni, naravno, nisu bili ovih dana na veličanstvenim narodnim „dernecima“ na kojima se nesputano slavilo hrvatstvo, a kojima se divio i cijeli dobronamjerni svijet.
Tako ovih dana društvenim mrežama kruži komentar jednoga Nijemca koji se divi našim reprezentativcima, ali i jednoj maloj naciji, koja se, kako kaže, ne srami drugog mjesta, ne krivi, ne psuje, ne očajava…, ne diže se u visine, ne napuhuje se, i uz to njemački zaljubljenik u nogomet zahvaljuje Hrvatskoj što je osvojila srce svijeta. Hrvatskoj se međutim nikad nije zahvalio, primjerice, Budimir Lončar, jedan od važnijih uglednika u zemlji kojoj je svojedobno uveo embargo na uvoz oružja za obranu u ratu u kojem je poginulo više od 15 tisuća vojnika i civila i u kojoj se još traga za brojnim nestalima.
Ali je zato Budimir Lončar dobrodošao u svim državnim VIP ložama, podjednako kao i Dejan Jović koji se nakon oslobođenja zemlje vratio iz Velike Britanije i danas drma hrvatskim sveučilištem, odgajajući usput i cijele generacije mladih budućih hrvatskih diplomata. Posljedice takve škole vidljive su u potpunom izostanku prosvjedne note na pisanje ovotjednog Newsweeka koji je objavio fejk vijest da su se na zagrebačkom Trgu, pri dočeku nogometnih viceprvaka, pjevale ustaške pjesme i izvikivale nacističke parole. Osramoćeni tjednik koji pretendira na svjetski ugled i njegova autorica koja se javno hvali svojom ‘srbofilijom’ djelomice su se ispričali, ali još uvijek nedovoljno za hrvatski ugled koji bi upravo trebala štititi naša diplomacija.
A mnogi su po svijetu unosno tržili njezinim ugledom i pritom je besprizorno sramotili. Jedna od takvih je i spisateljica Dubravka Ugrešić koja će početkom devedesetih također fejk vijestima da se u Hrvatskoj prodaju konzerve s čistim zrakom, što je trebalo aludirati na fašizam, napustiti zemlju, ali ne i mržnju prema njoj. Na njezinu knjigu „Lisice“ objavljenu prošle godine, koju sam i osobno kupila, i koju sam prestala čitati već nakon nekoliko stranica zbog govora mržnje, podsjetio me ovih dana jedan moj virtualni prijatelj. Izdavač Fraktura zaradio je kratkoročno novac i na meni, prilično tolerantnom čitatelju, ali je dugoročno Dubravka Ugrešić izgubila na ovoj knjizi eseja sasvim sigurno veliki dio hrvatske publike.
U nagrađenom djelu, u iznosu od pedeset tisuća kuna, autorica je napisala da su „etabliranjem hrvatske države reetablirani endehazijski simboli, poput kune, zastave i državnog grba, tako je reetabliran i endehazijski koncept nacionalne kulture“. Inače nagrada joj je svečano uručena u Zagrebu, glavnom gradu Republike Hrvatske. No unatoč onima koji bi još zabranjivali domoljubne pjesme, a hvale se da pjevaju partizanske kao, primjerice, Anka Mrak Taritaš, Hrvati su u zajedništvu veselo i razdragano proslavili svoje nacionalne pobjede. I kako je krenulo, nitko ih više u tome neće moći zaustaviti. Ponosno i dostojanstveno, što god pisali o tomu neki bjelosvjetski protuhrvatski dopisnički mangupi.
Izraelski predsjednik, koji je ovih dana slavio partnerstvo s našom zemljom poručio je da je sposobnost Hrvatske da se suoči s prošlošću, a ne da je ignorira, moralna obveza i temeljni dio svakog pravednog društva. I posve je u pravu, jer Hrvatska i njezin narod već dugo traži suočavanje sa svim totalitarizmima. Pođimo za početak od Budimira Lončara, Dejana Jovića i Dubravke Ugrešić te izjave Nenada Stazića da „izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito“.
U tijeku je Motovun Film Festival koji svojim bogatim programima od filmova nezavisne produkcije, koncertima, performansima te ostalim zabavnim sadržajima plijeni sve veću pažnju filmoljubaca i medija. Direktor ovog uspješnog festivala je Igor Mirković, nekadašnji novinar, danas redatelj, a povremeno i društveni aktivist. Stoga je vrijedno zabilježiti jednu kratku izjavu koju je ovih dana dao tjedniku Gloria povodom otvaranja motovunskih filmskih dana. U ležernom stilu, Mirković je publici tog magazina za žene otkrio da voli skijati, da prezire statusne simbole, i slične biografske detalje primjerene ljetnom novinskom štivu.
Međutim, na hipotetičko novinarsko pitanje što bi učinio da ima tri dana apsolutne vlasti, Igor Mirković se naglo uozbiljio i bez imalo oklijevanja uzvratio da bi mijenjao Vatikanski ugovor i uložio sav ušteđeni novac u obrazovanje. Obrazovanje je za Mirkovića jedino važno političko pitanje u ovoj zemlji. Ono je, kako kaže – naše biti ili ne biti. Budući da hrvatski vladajući političari slabo čitaju Gloriju, osim kad kroz taj časopis svoje posrnule političke dionice pokušavaju podizati fotografijama iz obiteljskih albuma, uglavnom u izborne svrhe, toplo im preporučujemo ovu Mirkovićevu izjavu.
Zanimljivo jest da bi taj redatelj sve dao za obrazovanje bez Vatikanskih ugovora, a oni koji imaju vlast i moć i kojima su hrvatski građani dali povjerenje da brinu i o tom temeljnom pitanju za svaki narod, prepustili su ga olako političkim opcijama gotovo bez ikakvog izbornog uporišta. A oni dobro znaju, uostalom kao i Mirković, važnost obrazovanja za budućnost svake zemlje. Nije slučajno kad nam je obrazovanje u takvim rukama da niti u jednom hrvatskom udžbeniku, primjerice, nema svjetski poznatog Ivana Vučetića, velikog izumitelja koji je prvi otkrio DNK metodu prepoznavanja po otiscima prstiju, a kojemu ovih dana Hvarani slave 160. godinu rođenja.
Vladajućim hadezeovcima koji su uzeli ove godine duge ljetne ferije treba preporučiti roman Michela Houellebecqa „Pokoravanje“ u kojem kaže da muslimani koji danas osvajaju Europu u središte političkog djelovanja ne stavljaju ekonomiju, već su za njih osnovne demografija i obrazovanje. Jer, tvrdi Houellebecq: „Onaj tko kontrolira djecu, kontrolira budućnost“. Sreća naša da hrvatska djeca danas više uče na vrijednostima Luke Modrića negoli Blaženke Divjak i Borisa Jokića.