Priopćenja
Nezacijeljena rana naroda
Da sam kojim sluÄajem bivÅ¡i rezervni oficir JNA, s pedigreom najboljeg pisca Å¡to ga je dala krepana Jugovina i ponosni vlasnik kante govana na svojoj glavi, vidjevÅ¡i predsjednicu u vojnoj uniformi s otkopÄanom koÅ¡uljom, a ispod nje majicu s natpisom „MAMA je IN“, vjerojatno bih napisao: „što to tjera naÅ¡u novu Vrhovnicu da po praÅ¡njavim cestama afganistanske divljine paradira u vojnoj uniformi, barata puÅ¡kama, vere se po tenkovima?
Kolinda – vrhovna zapovjednica i majka
Nije li to samo onaj divlji nagon koji su joj usadili njeni preci antifaÅ¡isti da voli municiju i miris baruta? S natpisom „MAMA je IN“ lažno Äestita svim majkama MajÄin dan, a potajno, zlokobno se cereći, Å¡alje poruku kako će i prvoroÄ‘eni sinovi tih istih majki ponovno navući vojniÄke Å¡injele i služiti Rvatsku vojsku. Ne, mi nemamo vrhovnu zapovjednicu, već militaristkinju u suknji.“ Na sreću, nisam opisani pisac, Äime izbjegavam rizik da će mi jednom kantica govana sletjeti na glavu. Ipak, u potezima predsjednice vidim državniÄke manire, brigu za Oružane snage i majÄinsku ljubav prema domovini. Isto tako vidim da je predsjednica iskrenim žalom odala poÄast svim žrtvama totalitarnih režima, ne sklanjajući kosti muÄenika s jedne strane pod tepih povijesti, a maÅ¡ući kostima druge strane. U tiÅ¡ini i molitvi, sama i decentno, predsjednica je pokazala kako se državniÄkim držanjem politiÄki poeni ne skupljaju na muÄiliÅ¡tima, već se dostojanstvenim obilježavanjem muÄenici ostavljaju zemlji koja ih je turobnih dana primila u svoj zagrljaj. Sve mi se viÅ¡e Äini da smo na izborima izabrali osobu koja je zrela prepoznati temeljne nedaće sadaÅ¡njosti i rjeÅ¡avati ih za budućnost. Kopanjem po kostima Äinimo dvije nepravde, ne dajemo mrtvima da u miru poÄivaju, a živima uskraćujemo da u miru žive.
Laburisti su se ipak „pokakili“
Sada je jasno zaÅ¡to su nezadovoljnici predvoÄ‘eni Brankom VukÅ¡ićem, Nikolom Vuljanićem i Mladenom Novakom odluÄili raskrstiti s Laburistima. Na to ih je natjerala netalentirana i samodostatna predsjednica stranke Nansi Tireli. JoÅ¡ mi je u glavi jedno „Otvoreno“ gdje se raspravljalo o budućnosti ljevice, u kojem je Tireli doslovno molila ministra Marasa da ju primi u koaliciju. Koliko me pamet služi, Laburisti su osnovani s ciljem da se zalažu za radniÅ¡tvo i socijalnu pravdu. Na izborima su dobili glasove ponajprije iz razloga Å¡to su bili ljeviji i od samog SDP-a. Govoreći u glas kako nema Å¡anse da u bilo kojoj varijanti budu SDP-ova lutkica na koncu, sada su si skoÄili u usta. Instaliranje nove predsjednice laburista Milanovićevo je djelo. On je od poÄetka znao, ukoliko izabere sebi lojalno vodstvo, koalicija je zagarantirana. Jer, budimo iskreni, SDP na sljedećim parlamentarnim izborima samo kokoÅ¡arskim metodama može izbjeći devastirajući poraz. LaburistiÄkih 2% taj poraz samo će ublažiti. Ako ovakvim potezom iÅ¡ta od tog postotka i ostane.
Banski dvori kao poligon za zbunjivanje naroda
Milanović nije samo vjeÅ¡t manipulator. Za danaÅ¡nju Hrvatsku on je iznimno opasan lik. I to je njegova najveća snaga. Nema stvari u kojoj lajavi premijer propusti priliku kako bi zamijenio teze, zbunio ionako, njegovom vladavinom, zbunjeni narod, pozivao na obraÄune. PoÄelo je s vojnim mimohodom kojim Milanović vidi oportuni bijeg s kninske proslave, na kojoj ga ponovno Äekaju zvižduci. No, nije to samo bijeg od zvižduka. Zamjenom teze kako se oslobodilaÄka akcija Oluja treba obilježiti mimohodom u glavnom gradu, ponovno se narod želi zbuniti dvojakim proslavama kako bi se zaboravio temeljni razlog zaÅ¡to se Dan pobjede i domovinske zahvalnosti obilježava upravo taj dan i upravo u Kninu. Kao da je narod toliko debilan pa se ne sjeća ponosnog zanosa iz 1995. kada je upravo na taj dan osloboÄ‘en Knin, kao centar velikosrpske pobune Äijim oslobaÄ‘anjem je ujedno zavrÅ¡ila ÄetverogodiÅ¡nja agonija hrvatskog naroda. Nadalje, Milanović u javnosti izaziva dojam kako je SDP demokratska stranka izbacivanjem tobožnjeg Fleginog manifesta koji bi od SDP-a trebao stvoriti demokratsku stranku. Pacificiranjem saborskih zastupnika koji mu, kao, nisu skloni, pokazuje kako, nemajući formalnu saborsku većinu, igra na kartu ljudske slabosti jer su i ti lažno oporbeni saborski zastupnici svjesni da im istekom mandata prestaje politiÄki život. Pa će se svim silama potruditi da Milanovića održe na vlasti do kraja ustavnog roka. Ako Milanović ne priznaje bleiburÅ¡ko polje kao komemoriranje komunistiÄkog terora nad hrvatskom vojskom i civilima, već kao komemoriranje propale države i ustaÅ¡kog pokreta, zaÅ¡to je onda otiÅ¡ao u Tezno baÅ¡ na dan koji se uzima kao poÄetak hrvatskog stradanja 1945.? Nije to žal za žrtvama, ako bi netko to pomislio. To je samo joÅ¡ jedan inat bahatog premijera koji je svojim Äinom želio preduhitriti službeno obilježavanje tragedije pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Tim Äinom premijer je pokazao kako ne razumije patnju naroda Äiji je predsjednik Vlade i „državnik“, kako sam sebi tepa. Oslobodi nas Bože takvih „državnika“!
Mesić povjesniÄar
U emisiji „VeÄe s Ivanom Ivanovićem“ na jednoj srpskoj televiziji, Stipe Mesić je izjavio kako je bio sve u životu, jedino nije bio biskup. Koliko znam, Mesić je pravnik. Ipak, u opetovanom promiÅ¡ljanju povijesti, Mesić pretendira biti povjesniÄarom. Možda bi mogao upisati neki kratki kurs povijesti kod svog istomiÅ¡ljenika Slavka Goldsteina. Koji isto nije povjesniÄar. Ali koji je rehabilitaciju Draže Mihailovića relativizirao opaskom kako je Äinjenica kako proces protiv Mihailovića nije bio demokratski (tiskano izdanje Jutarnjeg lista, 16.05.2015). Mesić je bojažljivo ustvrdio kako bi se sada mogli javiti „ustaÅ¡ofili“ koji bi tražili rehabilitaciju Ante Pavelića. MeÄ‘utim, to nije moguće, jer Paveliću nije niti suÄ‘eno. Ali mogla bi se recimo tražiti rehabilitacija Mile Budaka, hrvatskog književnika. Podsjetimo, Mile Budak je u NDH bio ministar prosvjete i bogoÅ¡tovlja, a prije rata jedan od najplodnijih hrvatskih književnika. Nakon Å¡to je uhvaćen, suÄ‘eno mu je pred revolucionarnim sudom koji ga je osudio na smrt. Presuda je izvrÅ¡ena 7. lipnja 1945. No, uz tu presudu postoji joÅ¡ jedan straviÄni detalj. Kod Å kofje Loke, gdje su pohvatani dužnosnici NDH i njihove obitelji, ubijena je Grozdana Budak, 20-ogodiÅ¡nja kćerka Mile Budaka. Nakon opetovanog silovanja, partizanski divljaci Grozdu su straviÄno muÄili i masakrirali i sve pomno fotografirali. Fotografiju s unakaženim tijelom njegove kćerke Budaku je prije egzekucije pokazao osobno dr. Gabrijel Divjanović, naÄelnik vojnog suda II armije. Ako je suÄ‘enje Draži bilo nedemokratsko, Å¡to je onda tek suÄ‘enje Budaku i neÄovjeÄno postupanje prema njegovoj kćerki? Mesić u svojim povijesnim stranputicama ide i korak dalje pa pobjedonosno izjavljuje kako se Äetnici i ustaÅ¡e nisu nikada sukobljavali, Pavelić je Äak i dao Äetnicima slobodni prijelaz preko NDH. ToÄno je da je takav prijelaz omogućen, ali posredstvom Nijemaca kojima su Äetnici Äuvali bokove prilikom izvlaÄenja Lohrove grupe armija iz GrÄke. Å to se tiÄe (ne)sukobljavanja ustaÅ¡a i Äetnika, Mesića demantira najblistavija operacija HOS-a, bitka na LijevÄa polju pod zapovjedniÅ¡tvom domobranskog generala Vladimira MetikoÅ¡a. U toj bitci, od 30. ožujka do 7. travnja 1945. hrvatske snage potpuno su porazile 20 tisuća Äetnika Pavla JuriÅ¡ića ne dozvoljavajući im prijelaz preko slobodnog teritorija Hrvatske. Toliko o Mesićevom (ne)poznavanju povijesti.
Gordan Maras – mister Hrvatske
Nakon putovanja po „Silikonskoj“ dolini, koje je hrvatske porezne obveznike stajalo 99 tisuća kuna, ministar Maras vratio se u hrvatsku zbilju. Ovaj filmski lik i producent (naime, na TV-u ga u njegovim reklamama gledamo viÅ¡e nego Stevena Segala) umjesto da se bavi poduzetniÅ¡tvom i obrtom, nesmiljeno tuÄe po HDZ-u i Tomislavu Karamarku. Toliko nesmiljeno da ga i sanja. Pa je ministar Maras usnuo ružan san kako je „mrski neprijatelj naroda“ Tomislav Karamarko premijer Hrvatske, a on, Maras, mister Hrvatske. Koliko god je Marasu noćna mora vidjeti Karamarka u ulozi hrvatskog premijera, toliko se Äitava Hrvatska s pravom gnuÅ¡a Äinjenice da bi Maras mogao biti mister Hrvatske. Fokusirajući se na HDZ i Karamarka, Maras pokazuje kako o svom poslu nema blage veze i kako je svjestan da je na izborima poraz njegove partije neizbježan. Zato i pribjegava živopisnim plaÅ¡enjem naroda Tomislavom Karamarkom. A Å¡to se tiÄe anketa koje Karamarka proglaÅ¡avaju najnepopularnijim politiÄarem, odgovor bi Marasu mogao dati Robert Bosak, direktor agencije 2×1 komunikacije koja je s nevjerojatnom toÄnošću pogodila sve rezultate izbora unazad 2 godine, nasuprot režimskoj agenciji Ipsos Puls. Jedno je sigurno. Prilikom objavljivanja budućih anketa, svi mediji će morati konzultirati agenciju 2×1 komunikacije. JoÅ¡ je neÅ¡to sigurnije. Tomislav Karamarko postat će novi hrvatski premijer. Gordan Maras mister Hrvatske nikada. Barem sudeći po ljepoti. Tako je to. Majka priroda i Trojedini Bog ponekad znaju biti nemilosrdni. U Marasovu sluÄaju osobito.
O 70. obljetnici bleiburškog masakra
Turoban je dan. KiÅ¡a neprestano pada i topi već natopljenu zemlju. Kapi koje rominjaju mijeÅ¡aju se sa suzama neisplakanim prije sedamdeset godina. Nedaleko od mene, na mokrom tlu, kleÄeći, plaÄe starica ljubeći zemlju. Prije 70 godina, upravo na ovom mjestu posljednji put je vidjela oca. Otrgnut iz njenog djetinjstva, ubijen je pred njezinim sedmogodiÅ¡njim oÄima. Na taj dan, prije 70 godina lijep svibanjski dan i sunce na obzoru, zamijenile su puÅ¡Äane cijevi. Cijela je mladost odvedena u smrt. Cijela jedna generacija uniÅ¡tena je barbarskim potezom povijesti. Žrtvama je napunjeno i to, i brojna druga polja, onako usput. Cijeli jedan narod morao je prijevarom postati robom novog režima. O tragediji se godinama govorilo u najvećoj tajnosti. I ova starica svog se oca morala sramiti. No, nikada ga nije potisnula iz sjećanja. JoÅ¡ uvijek pamti njegove ruke i oÄi Å¡to su oÄinskom ljubavlju gledale njezine plave oÄi. I danas, toliko godina kasnije, u njezinim oÄima, makar staraÄkim, oslikava se lik njezinog oca. Od svih njegovih rijeÄi i promiÅ¡ljanja, ostale su samo uspomene na njegovu ljubav prema njoj i domovini. I njegova slika koju u grÄevitoj boli stišće uz srce. Mnogo je ovakvih svjedoÄanstava. Gotovo nema obitelji u Hrvatskoj koja nije doÅ¡la u ovakvu situaciju. Nemilosrdne ubojice nisu samo oduzele ljudske živote, već su planski otrgnule narodu slobodu, a djeci i majkama njihove oÄeve i djecu. Upravo zbog toga, komemoracija na bleiburÅ¡kom polju nije nikakva nostalgija za propalom državom, već žal za svim nevinim žrtvama koje je uzeo pomahnitali zloÄinaÄki komunistiÄki režim. Ona je ujedno i opomena i podsjetnik hrvatskom narodu koliko je nevinih žrtava trebalo biti pokoÅ¡eno da bismo savjesno i svjesno mogli biti poÄašćeni Å¡to nakon svega ipak imamo svoju državu. ÄŒuvajući uspomenu na nevino umorene ljude tog dalekog svibnja 1945., Äuvamo i stišćemo k srcu, poput spomenute starice, sliku budućnosti naÅ¡e domovine. Koliko god nam je neki, Äak i danas, pokuÅ¡avali oduzeti.
„Majka Hrvata tuguje i plaÄe,
I bleiburško polje ovo
Gorka nam je uspomena
VjeÄnog mira domobrana
Ko i ratnog pobratima svoga.
U Äast i slavu poginuloj
Te u domovinu izruÄenoj i nestaloj
Hrvatskoj vojsci
U borbi za hrvatsku domovinu
Svibnja 1945.“
Tomislav Stipić