Nerečeno

Ovih dana nešto mi se i ne da pisati. Želim odmoriti. I od politike. Ali… Politika je toliko umočena u život da se ponekad čini da nema izlaza iz te zarobljenosti. A onda ipak stigne ljeto i političari donekle zaborave na vlastitu obvezu zabavljanja građanstva, ispričavam se, pučanstva ili kako se to nekad govorilo: širokih narodnih masa.

Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić

I tako dok se pomalo pokušavamo odmoriti od političara i od politike, i tražim način da ne brinem, ali nekako ne ide. Njezin utjecaj i inercijom dospijeva do svakog stola, svake obljetnice.

Glasovanje o izvješću Tužiteljstva ovih je dana ponovno potvrdilo da su branitelji (osobito oni koji i osobno osjećaju njegovu „nepristranost“) s pravom razočarani zastupanjem vlastitih interesa od strane hrvatskih političara u BiH. Raguž suzdržan po izvješću. Mario Karamatić jasno i nedvosmisleno protiv. No, na neki tajanstveni (i prostom puku neobjašnjivi) način za potvrdu izvješća glasovali su zastupnici najjače hrvatske stranke HDZBiH (Bariša Čolak, Zdenka Džambas i Ljilja Zovko). Za opravdavanje pred javnošću red je pao na inače iznimno simpatičnu gospođu Ljilju Zovku. U svemu što je ona u intervjuu tim povodom rekla zapravo se može iščitati samo potvrda nužnosti da se protiv izvješća bude. Naime, u svom obrazloženju ona navodi što je sve pitala Tužiteljstvo i na što sve traži dodatna pojašnjenja i ne navodi niti jedan valjan argument da se za izvješće bude. Ostaju i nakon njezina obrazloženja nejasni razlozi glasovanja i ujedno posve jasni razlozi zbog kojih se moralo glasovati protiv izvješća. Različitih kvalifikacija za pripadnike (ABiH i HVO-a), različitih zakona na temelju kojih se podižu optužnice i vrše suđenje (zakon iz 2003, koji retroaktivno zahvaća problematiku ratnog zločina i onoga iz SFRJ koji je vrijedio u trenutku počinjenja djela i koji je povoljniji za optuženike), a da ne govorim o kvalifikacijama udruženog zločinačkog pothvata, zločina protiv čovječnosti, široko postavljene zapovjedne odgovornosti te političkoj tendenciji da se kroz optužnice i sudske presude (sudova u BiH) Republika Hrvatska pravno potvrdi kao agresor na BiH. Unatoč svim svojim opravdanim pitanjima i obrazloženjima koja očekuje gospođa Zovko, nažalost, nije ponudila konkretan i jasan (nedvosmislen) odgovor zašto se uz dvoje već spomenutih odlučila za potvrdu izvješću. Je li i tko je to od nje tražio. I koji je konkretni razlog? Bi li, recimo, padom izvješća došlo do smjene u tužiteljstvu koja bi uništila nadu da bi se makar ubuduće njegov rad mogao popraviti i prigovori uvažiti. U politici, draga moja gospođo, nada je golub na grani. A jamstva vrijede ukoliko ih je dao uistinu vjerodostojan čovjek (u pozitivnim i rijetkim slučajevima) ili pak ucjenjiv (ili kupljen) čovjek (nažalost, češće i realnije).

No zašto sam uopće ovo uzeo u komentar, ako su o ovome već na odgovarajući način govorile udruge branitelja, republikanci i Mario Karamatić. Zato jer je u politici osim onoga o čemu se (i što se) govori iznimno je važno ono o čemu se šuti. A mene u ovom slučaju uistinu zanima koji je to viši interes (koji je ostao neizrečen) u ime kojega se dao glas za ono što po svakoj hrvatskoj političkoj logici taj glas ne zaslužuje.

U ovo užareno ljetno vrijeme vijest je i kad u novinama pročitate da je prop’o ručak pa zaključite da nije ni ÄŒoviću lako. Naime, Bakir je Izetbegović zaključio da nije vrijeme za Romancu, a onda je njegova sjena Fahrudin Radončić zaključio da nema smisla dolaziti ako Bakira nema (jer je on, navodno, trebao biti ključna figura razgovora na ručku), a onda su i Srbi zahvalili Draganu koji je tako ostao sam pripravan za dijalog koji neki drže suviÅ¡nim jer su i viÅ¡e nego zadovoljni s onim Å¡to imaju i kako se stvari razvijaju. Kad bude drukčije dolijetat će i sami da ih Dragan i ne pozove.

U Duvnu kao nekada počela Općinska (nogometna liga, suvišna obavijest) pa mi koji volimo nogomet imamo kamo otići. Igraju i veterani, i djeca i seniori (sastavine od kadeta, juniora, nešto mladića i veterana). Tu se uglavnom mogu susresti gotovo svi koje odavno nisi vidio. Ako nešto promakne da ih se uhvatiti negdje u hladu. A ako ih i tamo nema, možda se nađu kao hodočasnici sjećanja na poginule prijatelje.

Tako sam i ja s prijateljima ovih dana hodočastio u spomen na Pomen i Stipića livadu. Bilo je ljudi, čini mi se više nego ikada. Lijepi su, sunčani dani, a i propovjednici su bili nadahnuti na Pomenu gvardijan duvanjski fra Sreten Ćurčić, na Stipića livadi biskup Perić. I u okružju prijatelja, uspomena, prirode koja svojim mirom zaziva vječnost trenutka, mir među ljudima i između čovjeka i Boga divno je i kada poteku ljudske riječi koje oplemenjuju, čine nas više ljudima. Dodirnu srce, um i dušu i duh osjeti dah vječne istine o čovjeku i smislu postojanja.

Potaknut mislima koje su rečene i ja sam uronio u promišljanje o smislu žrtve naših poginulih prijatelja. I ustvrdio sam da on nije jednom zauvijek dan, da on ovisi o nama živima. Oni su postojali, djelovali, vjerovali i zaustavljeni u trenutku kada su još uvijek kao ljudi imali život ispred sebe: svoje planove, nakane, želje. Naše žrtve jesu poruka, no smisao poruke uspostavljamo mi živi, a strah me da nismo dostojni žrtve. Mi koji jesmo, koji djelujemo, vjerujemo, čuvamo i štitimo, branimo i uzdižemo vrijednosti u koje su vjerovali i ideale koji su ih pokretali uzdižemo njihovu žrtvu i dajemo joj vrijednost. Isti, mi koji sumnjamo, odustajemo, odlazimo, padamo i puzimo, plazimo svijetom bauljajući bez ideje o sebi i narodu ili pak još gore: isti mi koji zlorabimo njihovu žrtvu za osobne probitke i interese tu žrtvu obezvrjeđujemo. Hoće li naše žrtve imati smisao? Ovo pitanje je trajno. Ono ne će nestati. I neprestano traži naš odgovor.

I u Hrvatskoj se nešto događa. Iako se čini da je politički život odgođen za jesen. Ne odustajem od teze da se ministar obrane na trenutak objavio kao budući kandidat za predsjednika Republike. Ili je najavljivač Kolindina kraja. Što su mu rekli u Americi da se ljutnuo onako naglo i primakao u skute dragome Plenkyju. Vojnik bi trebao znati tko je vrhovni zapovjednik. Ako je sam budući kandidat to se radi posve drukčije, ako je glasnik nepoznatog nekog ovo zasigurno nije bio odgovarajući način. Dakle, niti u jednom niti u drugom slučaju ne radi se tako. Krivo. Inače od ministra kojega hvalim i zbog zdravih kontakata s Izraelcima i Amerima. Pa mi sve nešto krivo, jer mi se čini da je Kolinda (unatoč svim svojim manjkavostima) nakon dugo vremena državnik u Hrvata. Svijet jest čudan, ali, nadam se, ne u tolikoj mjeri. Naime, negdje između redaka, u eri kiselih krastavaca, ponovno se upiše ime alkara „uništa“ dojučerašnjeg predsjednika vlade. No da budem jasan i skratim priču: Zoka Milanović ili povratak koji nema smisao.

Stoga nije ni čudno da se u Hrvatskoj vaterpolo doživio, pa makar i na trenutak, kao održanje glave ponad vode. Kao da mi odnekud dopiru slike jedne Gotovčeve pjesme „Ljuljaju se naše glave“ u kojoj one se tek ljeskaju na valovlju mora dok odnekud dolijeću ptice. I ne znaš, je li utješno to što se uspijevamo održati na vodi jer ptice nadlijeću kako bi nam iskljucale oči. Lijepo je biti uspješan s uspješnima, lijepo je da još jednom šport uzdiže nacionalni ponos kojega čitavi čopori vukova napada već godinama.

Na Kupresu se sastaje tisuću Ivana, izgleda da ih je pristiglo više od dvije tisuće i još toliko znatiželjnika, netko, očito na Kupresu, ima smisao za marketing a nadam se da ni zabava nije loša. Sretno im bilo. I dok se ja bavim domaćim temama izgleda da je otpočelo zagrijavanje nad Korejom.