NEMA PRAVDE ZA HRVATSKE LOGORAŠE 24. godišnjica zatvaranja logora tzv. Armije BiH u Mostaru i Bugojnu

Tuga zbog izgubljenih prijatelja, osjećaj zapostavljenosti zbog činjenice da toliko godina nakon rata nema procesuiranih nalogodavaca niti pravičnog odnosa države prema njima-ovo su samo neki od osjećaja s kojima se hrvatski logoraši Domovinskog rata svakodnevno susreću, piše Hrvatski Medijski Servis.

Teško je bilo danas na 24. godišnjicu zatvaranja logora tzv. Armije BiH u Mostaru i Bugojnu prisjetiti se nehumanih uvjeta koji su vladali u ovom, ali i svim ostalim logorima, a nakon polaganja vijenaca pred spomenikom palim hrvatskim braniteljima ispred Hrvatskog doma herceg Stjepan Kosača u Mostaru predstavnici Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u razgovoru s novinarima prepričali su neka od svojih iskustava.

Željko Vladić, dopredsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u HNŽ-u osobno je proživljavao nehumane uvjete u zloglasnom logoru 4. Osnovna škola u Mostaru, podsjetivši kako je taj logor na samom početku imao 217 logoraša, onda je taj broj spao na 108 te je do kraja varirao do 127.

Vladić se s tugom prisjetio stradalih, kazavši kako je, kada je riječ o navedenom logoru, poginulo 17 hrvatskih logoraša, a ranjenih je bilo čak preko 50 posto. Ističe i veoma teške uvjete u kojima su boravili hrvatski logoraši, počevši od samog smještaja pa to tretiranja. Ono što posebno žalosti je i podatak kako su počinitelji iz ovog logora suđeni prema starom kaznenom zakonu, dok se primjerice novi zakon primjenjuje za Hrvate.

Stanislav Krezić, koji je bio u logoru u Potocima naglašava kako je ovo dan kada se treba prisjetiti svih poginulih i ubijenih hrvatskih logoraša, odnosno žrtve koju su podnijeli.

-Teško je bilo što reći nakon toliko vremena, nastavlja Krezić, te navodi kako se hrvatski logoraši nalaze u nezavidnoj poziciji, traže se i nestali, a i ukupan odnos prema njima je takav da mu se čini kako su ostali sami, jedni uz druge da se prisjećaju ovih datuma. Od politike očekuje da konačno pomakne stvari s mrtve točke te ističe kako se političari stalno sastaju i nešto pričaju, ali upozorava kako logoraša ima vrlo malo u tim pričama.

Treba podsjetiti kako je Hrvatski Medijski Servis nedavno pisao o problemima logoraša koji toliko godina nakon završetka rata i svih proživljenih strahota tijekom zatočeništva u logorima još uvijek nisu uspjeli izboriti za svoja prava, a prvenstveno zbog toga što ne postoji zakonsko rješenje koje bi im zaštitilo ljudska prava. Naime, u BiH još uvijek ne postoji zakon o zaštiti žrtava torture u kojem bi bila predviđena naknada za logoraše.

Sudske tužbe koje su hrvatski logoraši podnijeli protiv entiteta, tražeći svoje pravo na naknadu za sve pretrpljene strahote u logorima obje suparničke vojske mahom se obaraju pred Vrhovnim sudom-a obrazloženje je da je prošao rok od pet godina nakon rata kada su to trebali učiniti. Sama činjenica da ratni zločin nikada ne može zastarjeti, osim valjda u Bosni i Hercegovini bila je motiv logorašima da se obrate i Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, no isti taj sud im odgovara kako je BiH potpisala konvenciju o ljudskim pravima tek 2002. godine te kako nisu nadležni za njihov slučaj