Narod bez vođe je kao stado bez pastira
Prva tri predsjednika HDZ-a BiH, dr. Perinović, S. Klujić i pokojni dr. M. Brkić, su trajali ukupno manje od dvije godine jer su na čelo HDZ-a „postavljani“ na prijedlog sarajevskih vrhbosanskih i srebrno-bosanskih crkvenih krugova. Nakon njih su na čelu HDZ-a BiH su se smjenjivali, netko u težim netko u manje teškim vremenima, pokojni M. Boban, B. Rajić, D. Kordić i A. Jelavić. Svi oni su proglašavani „nacionalistima“ i nepopravljivim „radikalima“, te su manje-više morali otići s vrha HDZ-a BiH. (Za usporedbu, HDZ u RH je nakon smrti utemeljitelja dr. Franje Tuđmana, imao 1 predsjednicu i 3 predsjednika. S druge strane, bošnjačka SDA je kroz to vrijeme promijenila samo tri predsjednika, rahmetli S. Tihića i dva Izetbegovića).
Nakon kratkog predsjedanja B. Čolaka, na čelo HDZ-a BiH je 2005. godine izabran dr. Dragan Čović. Ministar financija i dopredsjednik Vlade Federacije BiH je bio od 1998. Do 2001., a hrvatski član Predsjedništva BiH od 2002. do 2005., kada je smijenjen voljom Visokog predstavnika. Svakako je za zapamtiti njegovu inicijativu ustavnih promjena iz 2005. godine, kada je s Dodikom i Tihićem pregovarao o ustavnim promjenama. Tzv. Prudski pregovori.
On osobno i njegova obitelj i uski krug prijatelja, ako nitko drugi, dugo će pamtiti i suđenja bez kraja u kojima su „padali“ međunarodni tužitelji koji nisu uspijevali konstruirati dokaze potrebne za presudu. Usprkos svemu, ponovno je izabran za hrvatskog člana P BiH, od 2014. do 2018. Na izborima 2018. godine je izbornim inježenjeringom, voljom većinskog bošnjačkog naroda u PBiH izabran Ž. Komšić.
Ovih samo par biografskih podataka pokazuju da neće biti jednostavno jednog dana napisati biografiju Dragana Čovića, pa ni njemu osobno neće biti lako odabrati najzanimljivije detalje za eventualne memoare.. Ušao je tijesnim putem u sam vrh hrvatske politike u BiH, a održao se, uz sve uspone i padove, duže od drugih. Ako se poslože neke međunarodne silnice i rasplet događaja u zemljama u okruženju, Dragan Čović ima priliku postati dio memorije svih budućih generacija Hrvata u BiH, kao onaj koji je kao ključni igrač uspio „ostati na terenu“ nego je doveo do kraja ili čak potpuno riješio za dugo vrijeme, nacionalno pitanje Hrvata u BiH, posljedično i opstanak BiH kao multietničke, višenacionalne, kompleksne ali ipak održive države u modernoj Europi jakih (više)nacionalnih država spremnih odustati od dijela vlastitog suvereniteta za opće dobro svih, gdje nikomu neće biti tijesno a gdje će opet svatko moći ostvariti svoje partikularne državne i nacionalne, zasebne interese.
Što nam nude „suverenisti“ koji napadaju Čovića?
Nisu u pravu samozvani „suverenisti“ iz RH, prije svih Hasanbegović, koji Čovićevu upućenost na Dodika kao vođu Srba u BiH uspoređuje s Plenkovićevim koaliranjem s Pupovcem. Jer pozicije jednostavno nisu iste. Srbi u BiH su narod, kao i Hrvati i Bošnjaci, a Srbi u RH su manjina, kao i Bošnjaci i Albanci i Česi i Mađari i Romi.
Nisu u pravu kada izjednačavaju izbor Emila Vlajkija za dopredsjednika RS-a s izborom Komšića za člana Predsjedništva BiH. Kada bi se u RS-u moglo glasovati i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i kada bi Dodik eventualno „višak“ glasova Srba usmjerio na kandidata koji bi bio protiv volje većinskog hrvatskog opredjeljenja, mogla bi se povlačiti nekakva paralela. A činjenica je da ni većina Srba s područja Federacije nije glasovala ni za jednog kandidata za člana PBiH, govori o tomu koliko je ograničena nekakva predizborna suradnja Čovića i Dodika. Postizborno Čović i Dodik, kao vođe dvaju konstitutivnih naroda, jednostavno moraju razgovarati i postaviti se kao politički „blok“ naspram bošnjačkih unitarista svih boja.
Svoditi problem neriješenog nacionalnog pitanja Hrvata u BiH na HDZ u Hrvatskoj i BiH je jednostavno pogrešno kako piše vrsni analitičar Marko Ljubić, suverenist (bez navodnih znakova) koji piše jasno, precizno i otvoreno: „Pozivati se i ukazivati na HDZ-ove slabosti u Hrvatskoj i BiH, a zanemarivati činjenicu da upravo bošnjačka politička agresija, sprječava promjene čak i u HDZ-u i u hrvatskim politikama u BiH a pri tome ne nuditi nikakva rješenja i ne imati jasne stavove izuzev uopćenih, o jedinstvenoj državi BiH, suverenosti tri naroda, zapravo je pokušaj svođenje golemih i strateških problema s kojima je suočen ukupan hrvatski narod, na dnevno-politički obrazac. U tom smislu stav Neovisnih za Hrvatsku da je za njih hrvatski narod u BiH i u Hrvatskoj jedinstven, da s istih pozicija gledaju na njegova prava i sudbinu, lijepo zvuči, ali u kontekstu svega navedenoga –opasna je zabluda. Jednostavno, ista rješenja se ne mogu primjenjivati na ostvarivanje statusa Hrvata u BiH i u Hrvatskoj. Kao ni u Republici Srpskoj i Federaciji.“
Politička budućnost Dragana Čovića
Ako je itko svjestan svoje trenutne situacije, onda je to zasigurno Dragan Čović. On sam najbolje zna da su i on i HDZ BiH posljednji put do naroda honorirani na izborima ne da bi se vratili „pobjednički“ u parlamentarne sjedalice u Federaciji i u Skupštini BiH, nego da bi dobili još jednu, posljednju šansu da, usprkos i unatoč svemu, riješe nacionalno pitanje Hrvata u BiH. Ukoliko, temeljem razgovora s relevantnim međunarodnim i domaćim političkim faktorima, zaključi da po tom pitanju ne može ništa učiniti – Dragan Čović će se sam povući s političke scene. Inače ga nikakvi politički liliputanci ne mogu obeshrabriti, niti zastrašiti nikakvim kaznenim procesima, i političkim ili medijskim podmetanjima.
Za očekivati je da će vlasti RH lagano uzmaknuti od dosadašnje čvrste i nepodijeljene potpore vladajućih i opozicije. Moguće je da, ovisno o procesu popune federalnog Doma naroda, a onda i Doma naroda Skupštine BiH, silom (ne)prilika poneki hrvatski zastupnik pokuša već viđenu igru (sjetimo se Platforme i Alijanse) davanja legitimiteta nekom novom većinskom bošnjačkom Savezu, ali je ovaj put takva mogućnost uistinu mala. Osim toga, za očekivati je promjenu retorike i pristupa formiranju vlasti i od strane Komšića i nazovi-građanskih lidera, kao i sa strane Izetbegovića i njegovih satelita. Tko će prvi početi slati signale popuštanja, najprije po pitanju korištenja popisa stanovnika iz 2013. umjesto onoga iz ’91., a onda posljedično i po pitanju konstituiranja domova naroda, znat ćemo već do kraja ove godine. Ukoliko vodeći bošnjački političari shvate da je to jedini način opstanka Federacije BiH i same BiH, te prihvate nakon toga razgovore o promjeni izbornog zakona, onda Čovićev daljnji angažman u politici svakako ima smisla, jer takve pregovore, uz dužno poštovanje svih, ne može voditi i uspješno končati ni jedan drugi trenutno aktivni hrvatski političar u BiH.
Najava Kolumne “Odlazim iz Politike jer u Njoj nikad nisam bio”
Mladen -Vajta Ljubić
