Mulica (17. nastavak)

Na iznenađenje mnogih, Petra nije bila široke ruke u ocjenjivanju.

Silno je volila književnost, a ovdašnji učenici kanda nisu za to marili “ka za lanjski snig”.

Srdila ju tolika pasivnost i ravnodušnost.

“A, ono – ne moraš volit ni Tina, ni Šimića, ali daj se malo potrudi! Alo!” jadala se svojima. “Ne volidu čitat, čudo jeno!”

Marija se “zakocenjivala o smija” kad bi ih, oponašala u svom duhovitom stilu.

“E-e. Ća god pitaš gledaju bilo ka… Ame, majko…! Kažen ja – aj, ća! Evo tebi keca, paš mi se malo potrudit! Ame, ma-ajko!”

Posebno je na oku imala polubrata trudeći se ucijepiti mu interes i ljubav za književnost.

“Imaš ti žice, imaš!”, ohrabrivala ga i poticala.

Želeći joj ugoditi, redovito je čitao lektire i malo po malo svidjelo mu se čitanje.

Cvjetala je neumorno ga bodreći.

Jedared ga zatekla u školskoj knjižnici i silno se obradovala.

– Pa ti stvarno čitaš, mladiću! – zacvrkuta iza njegovih leđa, izvijajući u čudu crne obrve.

Porumenio je i spustio glavu.

– Ti znaš…? – ispruž dlan prema njemu, u visini srca, pa vrhovima prstiju dotaknu svoje.

Kimnuo je oboriv pogled, kao kakav krivac.

Ona mu ovlaš razbaruši kosu, prijateljski namignu, te nestade.

Tijelom mu se razli val zadovoljstva, kao hladna voda u suho grlo za ljetnje žege.

Bijaše to prvi njihov susret nasamo i prve riječi nevezane za školsko gradivo.

Tih par riječi poškropiše mu dušu kao sveta vodica.

Od toga dana, ludo se zaljubio u nju, u školu, književnost, čitanje – sve što je ona – njegova divna polusestra – utjelovljivala.

“Što li se događa u toj glavici, Gospe moja!”, pitala se.

Nije puno znala, osim da su, poput većine ostalih, vrlo siromašni; da ima dvije godine mlađu sestru koju nisu kanili dalje školovati i da mu je otac (njegov i njen) odnedavno radio u Njemačkoj.

“Žali Bože troška!”, pisala mu majka za sinovu školu. “Najbolje bi bilo da ga ispišemo!”

Petra se izbezumila.

Luka joj osobno potvrdi glasine s nelagodom koja se razlila nježnim, mladenačkm obrazima.

Gledao je ustranu, mimo nje, nervozno grizući usne. Škola mu bijaše jedina radost, a sada…

– Gledaj me… – okrenu mu Petra dlanom glavu prema sebi – Želiš li Ti nastaviti školovanje?

Kimnuo je ne podižući pogleda.

– Slušaj..!

Videći koliko mu je nelagodno, zgrabi ga i čvrsto zagrli – kao prava sestra, pravoga brata.

– Obećajen ti da te neće ispisati! Obećajen! Razumiš! Neće!

On ju bojažljivo pogleda.

– Ne sekiraj! Viruj mi!

Zurio je u nju s nevjericom ne skrivajući nadu i udivljenje.

– Dolazi za Božić. – prozbori izostavljajući subjekt iz rečenice – iz obzira prema njoj, ili tek nesvjesno.

Nije joj promaklo.

– Tim bolje! Samo ti uči… I ništa se ne brini! Dogovoreno?!

Kimnuo je glavom.

Toliko je zavolio ovu svoju učiteljicu, razrezrednicu, sestru… da mu bijaše nelagodno razgovarati s njom kao sebi ravnoj.

Budući roditelji nisu odustajali od prijetnje, Petra je planula bijesom od kojeg se “bidni mali ustravija”.

– Koliko još sudbina kani uništit taj tovar o čovika! – vikala je ne hajući hoće li ju tko čuti. – Ka da su dica njegova imovina, s kojon more radit ća ga voja..!

Smeten ovom nenadanom jarošću, polubrat je šutio pogleda prikovana za vrhove prstiju. Biše mu više nego nelagodno.

Četrnaest mu je godina; Petri desetak više, a njemu se činilo da je među njima nemjerljiva razlika. Ta, ona je profesorica, a on…

– Nemere tako, tovare jedan! – grmila je da se sav stresao. – Ako su pare u pitanju, ja ću te financirati, tako da znadeš! – prijeteći podiže kažiprst.

Bio je preneražen ovom žestinom.

– Neće te ispisat, viruj mi! – zagrli ga svom snagom i izjuri ostavljajući ga smetenog i s mrvicom uskrsle nade.

“Ne zvala se ja Mulica, ako ti dopustim da i njega upropastiš, tovare o čovika!”, siktala je bezglasno, žureći da ostvari što je naumila.

Sreća pa nije mogao čuti te gnjevne povike.

Došavši u mali, unajmljeni stančić, Petra je još otpuhivala srdžbu.

Zgrabi list papira i bijesno napisa:

“Veleuvaženi gospodine…”

Isti tren zgužva i ljutito baci na pod, pa udahnuv duboko nekoliko puta, zapisa na novi list:

“Za početak – priznajem da ne znam kako vas osloviti, pa odmah prelazim na stvar.

Vjerojatno znate da sam razrednica vašeg sina….

Ono što ne znate, ili ne želite znati, jest da mi je, za razliku od vas, stalo do mu se ne miniraju mostovi na putu ka boljoj i svjetlijoj budućnosti.

Kao njegova profesorica, vidim u njemu potencijal koji vi, očito ne vidite, ili to ne želite. Svejedno.

Nije na meni da vas učim ulozi dobrog oca, ali jest da ponudim pomoć djetetu, koje mi je, vašom zaslugom, eto brat.

Voljna sam u potpunosti snositi sve troškove njegova školovanja, ukoliko je potrebno, pa ne vidim ni jednog opravdanog i razumnog razloga da bi ste mu uskratili daljnje školovanje.

Nadam se da nećete upropastiti sinove šanse da od života dobije više, kad mu se već pruža prilika.

U potpisu: Lukina razrednica

Da se ne bi slučajno predomislila, odluči odmah otpremiti pismo, pa što Bog da.

Čim je ubacila pismo, upalila joj se lampica zebnje, dotad zastrta žarom ljutnje.

“Šta ako ga krene vikat, grdit?! Ome majko!!!”

Skamenila se od te pomisli.

“Ma, ne da mu Bog! Oma mu iđen na vrata, ako triba!”, prijetila se uznemireno koračajući gore-dolje.

A, dane se odužili – nikako da prođu.

Srce joj bojažljivo zatreptalo kad je po nemirnu Lukinu pogledu shvatila da je pismo stiglo.

Nije slutilo na dobro.

(Nastavlja se)