Kultura
Molimo
Fra Leon Petrović i 65 subraće putuju prema službenom blaženstvu i priznanju svetosti od KatoliÄke Crkve, ali mi ne trebamo Äekati to proglaÅ¡enje da se uzdamo u njihov zagovor kao i u zagovor blaženog Alojzija Stepinca ili naÅ¡eg, narodom potvrÄ‘enog fra BariÅ¡e Drmića. Molimo za njihovo proglaÅ¡enje, za naÅ¡ narod i naÅ¡u budućnost.
Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić
U Hrvatskoj pritisnut nalazima državne revizije odlazi Hrvoje Hribar. Iskren moram biti i reći da mi to ime niÅ¡ta ne znaÄi. Nisam uopće znao tko je, pa Äak niti Å¡to je taj famozni HAVC. NeÅ¡to se dalo naslutiti nakon one priÄe oko Dvora na Uni. Propagandni uradak takozvane nepristrane vanjske produkcije sa srpskom istinom (a Srbi su apologeti laži) za hrvatske novce. I tada mi je bilo dovoljno; da je to uradio ne znam tko (nije me briga), da je uradio ne znam kako (iz neznanja, nenamjerno, ciljano, svjesno; nije važno…) – morao je otići. Bez suviÅ¡nih zaÅ¡to. Diljem svijeta odaslana laž o hrvatskoj borbi za nezavisnost i slobodu, kaljanje branitelja i podmetanje srpskog zloÄina hrvatskim braniteljima grijeh je koji svakog iskrenog domoljuba bi toliko pekao da nema dovoljno pepela kojim bi se mogao posuti. Ostala bi mu ispovijed i zahtjeva za praÅ¡tanje. A, ostavka?! Moralni imperativ! Umjesto toga Hribar nas je obavijestio tek da će novci biti vraćeni. Pametnom dosta. A Vjerodostojnom? I Obuljen!?
Tek nalaz državne revizije da je tamo bilo svega i svaÄega, a da se ne govori o regulativno dopuÅ¡tenom klijentelistiÄko-interesnom umrežavanju u hobotnicu ÄudoviÅ¡nih razmjera koja u potrebi samoodržanja sve hvali, sve odobrava pa Äak i ono Å¡to se nikako obraniti ne može. Ministrica Nina Obuljen kao da je iz kluba podupiratelja Hribara joÅ¡ uvijek drži da je sve bilo i viÅ¡e nego uredno (a te male sitnice koje je Državna revizija zamijetila posljedica su odreÄ‘enih nejasnoća i nesuradnje bivÅ¡eg ministra Hasanbegovića kojih bi, da je ministar suraÄ‘ivao kako je Hribar htio, navodno bilo manje). Hribar (koji je sama istina i pravda) za tog ministra će reći da je mrk, zatvoren i pun mržnje. Izgleda da su za njega svi takvi ako ne odobravaju ono Å¡to Hribar radi. I branitelji koji su prosvjedovali protiv krivotvorenja Äinjenica iz Domovinskog rata, i povijesna istina o tim dogaÄ‘ajima, sve je to njemu samo rezultat pobune nekih iz neznanih razloga potaknutih na osporavanje njegova rada i doprinosa istini, filmskoj industriji, hrvatskoj demokraciji i univerzalnim ljudskim vrijednostima. S takvim umovima je iznimno teÅ¡ko raspravljati – oni su uvijek u pravu Äak i kad se dokaže posve suprotno.
Ovih dana i naÅ¡ Duvnjak Jozo presvijetli RadoÅ¡ joÅ¡ se jednom pokazao. Kako je RadoÅ¡a u Duvnu puno, odmah me strah da se ne zamjerim. Ima Joza RadoÅ¡a barem tridesetak, sigurno. Ali, ovo je onaj politiÄar i bivÅ¡i ministar obrane, viÅ¡egodiÅ¡nji zastupnik u Hrvatskom državnom saboru i sada parlamentarac u Europi, samo da ne bude zabune. E taj Jozo, Jozo RadoÅ¡ neki dan doÄ‘e u Sarajevo. I odmah, niÄim izazvan dade izjavu. Mudro izusti da je federalizam za BiH rjeÅ¡enje (u skladu se europskom inicijativom) i tomu pridoda da su izjave o trećem entitetu neodgovorne (da se domaćinima dodvori). Naravno, ostade nejasno Å¡ta li bi od federalizma ako će BiH ostati kupusna kaca od Äetrnaest demokratskih vlasti s Visokim Predstavnikom prokuratorom Jozine pameti i ideja (u kojoj se ne zna tko pije a zna se, nažalost, tko plaća). Jao onome na kome se pokusi vrÅ¡e, demokrata i kvazi-demokrata. Jao onom koga Jozo brani. Ne znam je li Jozina namjera bila da nas obrani ili da nas iseli? Ne znam je li to europska ili ameriÄka ili Äija zamisao. Obrani li nas nisu. Iselili? Dobro. JoÅ¡ malo… I to je to!!! Ali, Å¡to da se Jozo brine, tako je uostalom i u Slavoniji gdje mu je ćaća otiÅ¡ao da naÄ‘e bolji život, ako ne za sebe, ono barem za djecu. Ali eto sad je i plodna Slavonija pusta. Ona je dokaz da i u politiÄki rijeÅ¡enom problemu (neovisnost i samostalnost Republike Hrvatske) ostaju neki problemi koje treba rjeÅ¡avati.
Jedan do problema o kojem se u Hrvatskoj (a onda ni u Herceg Bosni pogotovo ne govori) jest ponovno pronalaženje druÅ¡tvenog dogovora. Nikada na svijetu nisu svi vladali i svi jednako imali. Uvijek je manjina upravljala većinom. I uvijek su neki imali viÅ¡e a neki manje. No da bi stvari u druÅ¡tvu funkcionirali mora postojati prihvatljiv druÅ¡tveni dogovor. I o tome treba raspravljati. Oni koji vladaju i oni koji imaju viÅ¡e moraju se pripaziti bahatosti (i oholosti iz koje ona potjeÄe), a oni kojima se vlada i imaju manje moraju se paziti zavisti. Ako kontrolirate bahatost onda ste na visini zadatka i znate da nijedna vlast nije vjeÄna i znate da niÅ¡ta sa zemlje ne ćete ponijeti i da je bolje sam ne-imati nego sam imati (ako jedini nemaÅ¡ namaći ćeÅ¡, imaÅ¡ kod koga zaraditi a i drugi će pomoći, no ako sam imaÅ¡ i tebe će brzo raskućiti ili Å¡to je joÅ¡ gore moglo bi te i glave doći jer postajeÅ¡ meta onih koji ne drže do pravila i ne boje se ni Boga ni Äovjeka). Stoga je druÅ¡tveni dogovor nužnost. Nije moguće neprestano imati enormne profite. I svake godine namicati viÅ¡estruko. Treba se zadovoljiti i s neÅ¡to manje a da su zadovoljni oni koji za tebe (i za sebe) rade. Nije dobro biti zavidan na one koji imaju. Treba ih podupirati da imaju i viÅ¡e ako oni zapoÅ¡ljavaju i uredno plaćaju jer oni ne obogaćuju samo sebe nego i druÅ¡tvo u kojem žive. Nije dobro za trista maraka manju plaću uvoziti radnu snagu iz drugih krajeva dok tvoji susjedi odlaze u treće zemlje. I nije dobro radnika pretvarat u robove pa ima izmiÅ¡ljati i domiÅ¡ljati poslove (okopaj, oÄisti mi ženi cipele; nemojte misliti da i te poslove omalovažavam, ali ako su ti poslovi dio opisa radnog mjesta). Daklem, držim da svaki radni odnos mora ugovorno biti jasno definiran s pravima i obvezama. I nemoj ako radiÅ¡ osporavati pravo onoga za koga radiÅ¡ da zahtjeva ažurnost, marljivost, rad, disciplinu (i drugi će to, ma gdje otiÅ¡ao pa i na kraj svijeta, to od tebe tražiti). I nemoj osporavati da u sezonskim poslovima može biti i prekovremenog rada (on treba biti plaćen i unaprijed dogovoren; pa ako i nije ne odbijaj pojedinaÄni zahtjev, jer tvoj poslodavac zaslužuje tvoju zahvalnost, ako se prekovremeni rad ponavlja on mora biti dogovorno plaćen). Å to manje nejasnoća to bolje, ne kaže narod bez veze: Äist raÄun – duga ljubav!
Na koncu mi ostaje da neÅ¡to kažem i o takozvanom otvaranju arhiva i suoÄavanju s komunistiÄkim totalitarizmom. Uvijek se poÄne priÄati o udbi kao da je ona bila nadreÄ‘ena partiji – a nije. Ni u partiji nisu svi bili u Centralnom komitetu ili u IdeoloÅ¡koj komisiji CK-a. Ali tih pet stotinjak (ili neka je pet tisuća) stvarnih vladara Äiji su izvrÅ¡ni organi bili i udba (i milicija i vojska) ne mogu biti zaÅ¡tićeni od zloÄinaÄkog karaktera svoj vladavine. Neka se zna. Nije Älan partije u radniÄkom savjetu odluÄivao o velikim stvarima, on je imao privilegije i bilo mu je bolje, no nije od njega zavisio karakter pokreta (i njegova krivica, ako je uopće ima, nije ni miljama blizu onim istinskim vladarima i Äuvarima poretka).
Ovih dana trebalo bi poći stopama pobijenih fratara (fra Leo Petrović i 65 subraće) da na toj rani hrvatskoga naroda izgradimo iznova vjeru u Isusa Krista i Ljubav koja pobjeÄ‘uje. Ta StepinÄeva crkva zgažena, muÄena, ubijana, zatvarana, ranjavana iznova treba iznići iz pepela i povesti narod u bolje sutra. Izvesti ga iz beznaÄ‘a i ponuditi mu svjetlo. No Crkva (hijerarhijska crkva) se prije toga mora proÄistiti unutar sebe.
Vrijeme bi bilo da svi oni koji su poklekli iz ovih ili onih razloga u komunistiÄkom režimu maknu se iz njezina upravljanja. Znam, ovo je bolna tema i reći će te da nije moje da o tome piÅ¡em, ali…
Bilo je to vrijeme StepinÄeve crkve i nagodbenjaka u crkvi (možda zbog ucjene, možda i zbog preživljavanja zajednice), i komunisti su uÄili, njihovi zahtjevi u kasnijim vremenima nisu bili tako izriÄiti kao u StepinÄevo vrijeme, i glave nisu frcale i progona je bilo sve manje. Sve je to istina. Istina je da se poÄetkom osamdesetih Äinilo kao da će taj sustav joÅ¡ vjekovima trajati, ali… Istina je i da se potpisom sporazuma izmeÄ‘u Titove Jugoslavije i Vatikana otvarao put u upravljanju Crkvom onima koji su koketirali ili se nagodili s vlašću, ali zloduh je ostao isti… On se tek mijenjao. On Äak ni danas nije poražen. Otima se, transformira, preobražava, mijenja obliÄja no ne i ćud, vreba na svakom koraku i Äeka prigodu u kojoj će proglasiti vlastiti trijumf. U tim trenucima se i otkriva. Ogoljen. O tome ovih dana svjedoÄi pater Ike Mandurić koji pokuÅ¡ava i sam razumjeti Å¡to se dogodilo one noći kada je policija pokuÅ¡ala ući u Crkvu svetog Marka u Zagrebu i uhićivati branitelje navodno zbog zabrane prosvjeda na trgu. I kako pater Ike svjedoÄi te noći, kaže, susreo je Zloga. Vidio ga ogoljena. U manifestaciji moći. I nemoći.
On je nemoćan ukoliko ne Äuje odjek suradnje u ljudima, ukoliko ih ne uspije nagovoriti na zlo. I stoga je dobro ustati i moliti da mu se suprotstavimo, ali je joÅ¡ vrjednije da iziÄ‘emo iz njegove sjene (odrecimo se sotone i svih djela njegovih): ispovjedimo vlastite grijehe, oÄistimo se, zatražimo oproÅ¡tenje i izmireni s Bogom suoÄimo se sa istinom života da oni koji vjeruju ne mogu umrijeti. Oni žive vjeÄno. Službena crkva ima svoje postupke, no i vjerni narod. Neka nam fra Leon Petrović i 65 subraće putuju prema službenom blaženstvu i priznanju svetosti od KatoliÄke Crkve, ali mi ne trebamo Äekati to proglaÅ¡enje da se uzdamo u njihov zagovor kao i u zagovor blaženog Alojzija Stepinca ili naÅ¡eg, narodom potvrÄ‘enog fra BariÅ¡e Drmića. Molimo za njihovo proglaÅ¡enje, za naÅ¡ narod i naÅ¡u budućnost.