Miljenko Filipović – jedan od prvih zapovjednika specijalnih vojnih postrojbi Hrvatske vojske

O životu, vojnoj karijeri i ratnome putu našega sumještanina, duvanjskoga generala Miljenka Filipovića ovih dana pisao je kolega Tomislav Šulj za domoljubni portal CM crnemambe.hr. Riječ je o serijalu objavljenom u četiri dijela, a portal tomislavcity objavljuje ga u cijelosti uz dopuštenje Uredništva portala crnemambe.hr. na čemu mu srdačno zahvaljujemo!

Piše: Tomislav Šulj/ crnemambe.hr

Nakon preustroja unutar hrvatskih oružanih snaga Filipović postaje zapovjednik novoustrojenog 1. hrvatskog gardijskog zdruga, najelitnije postrojbe Hrvatske vojske.

Kao zapovjednik „Zrinskih“ i „Zdruga“ ostavio je duboki pečat jer te su postrojbe imale vrlo važnu ulogu u Domovinskom ratu.

No o prijeratnom putu Miljenka Filipovića, osim da je služio Legiju stranaca, vrlo se malo zna, a nažalost je dio određenih interesnih skupina putem nekih medija njegovu prijeratnu karijeru netočno i zlonamjerno prezentirao.

Kao i o drugim legionarima koji su naprasno prekinuli svoje vojne karijere u elitnoj postrojbi Francuske vojske neki mediji i o Filipoviću su pisali neistine ili poluistine, ali nisu primjerice isticali činjenicu da je on bio pripadnik najelitnije postrojbe padobranske pukovnije Legije stranaca, odnosno jedne od najelitnijih postrojbi za specijalne namjene na svijetu.

Miljenko Filipović rođen je 22. srpnja 1965. u selu Crvenice, općina Tomislavgrad. S obzirom da su roditelji radili u Njemačkoj obitelj je zbog školovanja djece 1971. preselila u Zaprešić. Još od malih nogu Filipoviću se sviđao vojni poziv, želio je postati vojni pilot pa se krajem osmog razreda osnovne škole prijavio za natječaj u Opću srednju vojnu školu “Ivo Lola Ribar”, smještenu u vojarnu na Črnomercu. Nakon fizičkih pregleda i testiranja izabrani kandidati upućeni su vlakom u Vazduhoplovni medicinski institut na Batajnici, kraj Beograda gdje se vršila zdravstvena selekcija, kako za buduće pitomce, tako i za pilote.

„Pokazalo se da svi mi koji smo došli na testiranje iz Zagreba imamo „šum na srcu“. Rekli su nam da je to normalna faza puberteta, nešto što će proći. No zapravo, iako je primala u svoje redove određeni postotak kandidata svih nacionalnosti, JNA ipak nije primala kandidate koji im nisu bili podobni. Naravno da ja po nijednom kriteriju nisam mogao proći. Nitko iz obitelji nije bio u Partiji, bili smo religiozni i uz to su se dva moja strica nalazila u emigraciji u Australiji, a jedan se zbog političkih razloga nije smio vratiti. Tada još nisam shvaćao, ali postupno sam počeo razumjeti neke stvari koje su uvjetovale život u Jugoslaviji. Stoga sam već krajem srednje škole odlučio da ću otići u Francusku i prijaviti se u Legiju stranaca. Htio sam se okušati kao profesionalan vojnik, a Legija me fascinirala još otkada sam na televiziji 1982. godine gledao reportažu o jednoj vojnoj intervenciji snaga Međunarodne zajednice u kojoj su legionari imali glavnu ulogu tijekom krize u Beirutu. Donio sam čvrstu odluku i nisam ju iznio roditeljima jer vjerojatno ju ne bi odobrili. Znao sam da ukoliko želim ostvariti cilj taj korak moram napraviti potpuno samostalno. Početkom 1984. sjeo sam u avion i otišao u Pariz. Otprilike tjedan dana turistički sam razgledao grad, sakupljao informacije. U jednom talijanskom restoranu sprijateljio sam se s Makedoncem koji je tamo radio, otkrio sam mu namjere, a on je ispunio moju želju i nazvao prihvatni centar Legije u Parizu. Uistinu, uskoro su došli po mene, odveli me u Fort Nogent i za mene je time započeo novi život“ prisjeća se Filipović.

Fort Nogent tvrđava je u istočnom dijelu Pariza koja je izgrađena kao jedna od 17 utvrda tijekom kriznih razdoblja revolucija 19. stoljeća, a krase ju zidovi debeli gotovo 20 metara. U povjesnici Legije stranaca ona ima posebno mjesto jer u njoj su bili zatočeni časnici i dočasnici 1. padobranske pukovnije Legije koji su 1961. sudjelovali u pobuni generala Francuske vojske protiv predsjednika Charlesa de Gaullea. Pukovnija je rasformirana, a većina njih je nakon suđenja preraspoređena u druge postrojbe Legije, te su utvrdu napustili pjevajući pjesmu Edith Piaf „Non, je ne regrette rien” („Ne žalim za ničim“), a što je pjesma koja je i danas nezaobilazna na svim svečanostima Legije stranaca. Već od slijedeće godine utvrda Fort Nogent pretvorena je u jedan od prihvatnih centara za mlade ljude koji žele pristupiti Legiji, a svoje prve korake u njoj je napravio i Filipović.

Odmah po dolasku bio je ošišan, obavio je osnovni liječnički pregled i prošao je određene testove. Neko vrijeme proveo je u toj pariškoj tvrđavi čekajući da se okupi dovoljan broj drugih kandidata, odnosno onih koji zadovoljavaju kriterije osnovne selekcije. Dok se ne okupi dovoljan broj mladića za koje se procijeni da zadovoljavaju uslove za polazak na daljnja testiranja za pristup Legiji kandidati koji su primljeni obavljaju uobičajene poslove; čiste vojarnu i objekte u tvrđavi ili pak pomažu u kuhinji. Potom kad se skupilo dovoljno kandidata, poslani su u Aubagne, u gradić blizu Marseillea gdje je smješteno zapovjedništvo Legije stranaca. Aubagne je baza Zapovjedništva, odnosno 1. pukovnije Legije (Le 1er régiment étranger – 1er RE), ali ujedno i administrativno-logistička baza Legije gdje kandidati prolaze niz selektivnih testova u kojima se ocjenjuje njihovo psihičko i fizičko, te zdravstveno stanje.

„Dok kandidati prolaze testiranja, Legija u međuvremenu sakuplja o njima sve dostupne podatke. Nemali broj prijavljenih u toj fazi je otpao. Nisu mogli proći oni koji su imali većih problema sa zakonom, odnosno koje je tražio Interpol, nisu prošli oni koji su koristili droge ili su imali psihičke probleme. Primjerice ako je kandidat nekoć pokušao izvršiti samoubojstvo ili slično samoozljeđivanje, a bilo je i takvih, ne bi ga primili. U toj fazi odabira kandidata vršili smo slične aktivnosti kao i u prihvatnom centru u Parizu. No obavljali smo i niz drugih aktivnosti, a dok smo čekali da se selekcija završi privikavali smo se na strogi red i rigoroznu disciplinu. Neki su već i u toj fazi na vlastitoj koži osjetili što znači željezna legionarska stega. Većina nas nije znala ni riječ francuskog jezika, ali na ispitivanjima i testiranjima uvijek je bio legionar koji je znao ili poznavao jezik kojim govorite. Kad su o meni prikupili sve informacije pozvan sam u ured gdje su mi rekli da zadovoljavam kriterije za pristup Legiji, ali da izađem i da razmislim još nekoliko minuta želim li se uistinu obavezati na služenje ovoj postrojbi u roku od minimalno pet godina. Kratko sam razmislio, ali nisam dvojio i došao sam s ciljem služiti ovu postrojbu“.

Prvi ugovor koji legionar potpisuje traje pet godina. U taj ugovor uračunato je koliko legionar mora odslužiti kako bi vratio uložena sredstva u obuku. Izabrani novaci potom odlaze u sjedište 4. pukovnije Legije (4e Régiment Étranger –4e RE), u Castelnaudry na jugu Francuske, gdje se u trajanju od četiri mjeseca provodi obuka prijavljenih kandidata. Novaci su smješteni u kompleks Quartier captain Danjou, potom u jedinicu koja broji 40-ak vojnika i dodjeljuje im se „binom“, legionar koji barata francuskim jezikom. Time započinje ubrzano usvajanje francuskoga, ali i prilagođavanje svrhovitosti sustava binoma, kao i povezivanje sa suborcima jer u Legiji individualizam jednostavno ne prolazi.

Obuka traje četiri mjeseca, a osim psihofizičkih napora, legionar mora usvajati osnove: rukovanja pješačkim oružjem, pješačke taktike, ponašanja u borbenom okršaju. Uz jezik, uči i vještine neizostavne za znanje legionara, primjerice pjevanje i stupanje, inače iznimno značajan dio obuke. Novaci uče zajednički pjevati pjesme Legije i stupati legionarski korak sve dok sinteza ritmičnosti ne dosegne savršenstvo. To je jedan od načina kojim ih se podučava kako da funkcioniraju kao cjelina jer će u suprotnom vježbati sve dok cijela skupina ne bude skladna. Ritmičnost intonacije nije nimalo lako uskladiti sa zahtjevnim stupanjem. Legija ima poseban korak, najsporije stupa (88 koraka u minuti) od svih postrojbi francuske vojske. Legionar tako prije nauči pjevati pjesme čak i prije no što usvoji francuski jezik. Inače, u bazi u Catelnaudryu smješten je i centar za obuku drugih vrsta specijalizacije iskusnih legionara, odnosno onih koji su svojim osobinama pokazali talent da ih se školuje da postanu instruktorima novim polaznicima Legije.

„Po dolasku dočekao nas je kompletan zapovjedni kadar tog centra. Zadužili smo opremu, a od nas koji smo došli sastavili su jedan vod. Unutar voda ustrojavaju se grupe, odnosno desetine, a unutar desetine radi se po sustavu binoma, odnosno dvojca. Njega čine dva vojnika, jedan je frankofon koji govori francuskim jezikom, a drugi je vojnik koji ne zna francuski te ga uz svojeg kolegu uči. Od tog trenutka do kraja obuke taj binom je nerazdvojan. Kad su se izdavale zapovijedi gledajući svog binoma radio sam sve što i on, ali s tim da smo obojica morali izvršiti zapovijed istovremeno. No zapovijedi su uvijek iste jer one se stalno ponavljaju pa se tako osnovne zapovijedi vrlo brzo usvajaju s razumijevanjem. Svaki legionar dobije svojeg binoma, zaduži opremu te počinju četiri mjeseca temeljne obuke. Već od početka se na obuci uče osnovne vojne vještine, rukovanje oružjem, sastavljanje i rastavljanje svih vrsta naoružanja. Uče se pjevati legionarske pjesme, a polako se uči i francuski jezik. Podučava se o tradiciji Legije, uči se čuveni Legijin marš; marširanje uz pjevanje. Svaka satnija odlazi u svoj kamp koji je smješten van grada, gdje prolazi tu napornu obuku. To su vojni poligoni, odnosno velike farme čija je namjena da se na tom izoliranom području može izvršiti cjelovita vojna obuka. Posebna se pozornost pridaje dizanju tjelesne spreme. Svaki dan započinje trčanjem već od najranijeg jutra. Trči se s punom opremom i svaki dan diže se potrebna norma, odnosno vaša fizička sprema, sve dok niste u stanju istrčati 10 ili 15 kilometara. Istovremeno počinju se provoditi dugotrajne i iscrpljujuće hodnje, kojima se u relativno brzom razdoblju legionar osposobljava da s punom opremom može prevaliti velike udaljenosti i hodati cijelu noć. Otprilike nakon mjesec dana obuka je ispunila svoju namjenu: mladi legionar dosegao je određenu fizičku razinu i usvojio je elementarne principe po kojima funkcionira Legija. Time se taj dio obuke na farmi završava i ona se nastavlja u vojarni. Naravno, izlasci na marševe i iscrpljujuće hodnje ili druge vrste obuke van vojarne i dalje su naša svakodnevnica… Dril je bio konstantan. Stalno smo nešto učili; od rukovanja oružjem do snalaženja u topografiji i uz to smo, ponavljam, svakog jutra i svakog dana imali fizičku obuku, ponajviše trčanje. Morali smo brzo biti sposobni istrčati padobranske norme. S odorom, čizmama, šljemom na glavi, puškom i opremom u ruksaku težine 10 kilograma morali smo istrčati kilometar i pol u točno određenom broju minuta. Naime, to je vrijeme koje je procijenjeno da je dovoljno za sigurnu evakuaciju s mjesta doskoka padobranom prije nego te neprijatelj može poklopiti topništvom. Na isti način, pod punom opremom morali smo 8 kilometara istrčati ispod sat vremena. Toliko je naime procijenjeno da je dovoljno za evakuaciju prije nego vas neprijatelj uspije okružiti nakon doskoka.

Naravno, takav tempo obuke eliminirao je još neke kandidate, iako ne u tolikom broju kao na početnim testiranjima u Aubagneu. Naime, već na tim ispitivanjima iskusni časnici i dočasnici Legije koji su zaduženi za primanje novaka uglavnom dosta dobro mogu procijeniti koliko koji kandidat može psihički i fizički izdržati mukotrpnu obuku. Napokon, kada obuka dođe kraju, opet slijede testovi. Sad trebate pokazati znanje i fizičku spremu koju ste dosegli tijekom obuke. Uz polaganje fizičkih testova i testiranja kako se snalazite u realnim borbenim uvjetima, morate položiti niz pismenih testova. Sve to se ocjenjuje i uz opažanje o vašem dotadašnjem ponašanju i rezultatima daje se na uvid visokom časniku Legije koji dolazi iz Aubagnea kako bi rasporedio mlade legionare u borbene pukovnije gdje će dalje nastaviti s obukom i specijalizacijom. Svaka pukovnija prima određen broj mladih legionara, otprilike po desetak kandidata za sve pukovnije. Bitno je što na razgovor kod tog časnika dolazite po redu, odnosno po bodovima koliko ste ih prikupili na testiranju. Najbolji biraju gdje žele i normalno da se prvo popuni padobranska pukovnija što je san uglavnom svih mladih legionara. Bio sam jedan od kandidata s najboljim rezultatima pa sam mogao birati padobransku pukovniju, a istovremeno su me ostavili s nekoliko drugih najboljih vojnika da odmah odradimo tečaj za razvodnika „kaplara“… Naravno, osim htijenja i psiho-fizičkih sposobnosti u prvom razdoblju vojne karijere u Legiji potrebno je imati sreće i snalažljivosti. Ja sam imao veliku sreću što je u mojem vodu nadređeni kaplar bio pokojni Aldo Lučev. On mi je puno pomogao u tom prvom razdoblju. Rekao mi je da se javim uvijek kada nadređeni pitaju: „Tko želi biti volonter?“, odnosno kad traže dragovoljca za neku zadaću. Uistinu, ja sam se stalno javljao i oni su me stalno uzimali za zadatke. Ali kasnije, kad su me upamtili, više me nisu uzimali već su naprotiv izabirali one koji se uopće nisu javljali. Ti i slični savjeti pokojnog Lučeva mnogo su mi pomogli. Bio je za mene to jedan novi svijet. Bio sam tek navršio 18 godina, nisam imao vojnog iskustva, praktično sam iz obiteljskog okruženja postao potpuno ovisan sam o sebi, a uz njegovu pomoć sam se i bolje snašao, ali su me i nadređeni po dobrom zapamtili“.

Kao i svi drugi legionari, Filipović je osim jezika morao naučiti kodeks legionarskog ponašanja Code d´Honneur du Légionare. Najsretniji dan za polaznika novačke obuke jest svečanost dodjeljivanja legionarske kape (képi blanc) koju završavaju recitiranjem naučenog Kodeksa te pjevanjem legionarske himne Le Bouidin.

Nakon svečanosti i kratkog odmora slijedi nova, još teža obuka

Svi legionari mogu izraziti želju za specijalizaciju, ali samo najbolji mogu računati da će ih uistinu primiti među padobrance što je san većine, a što je Filipović zalaganjem i ostvario.

Nakon položene obuke Filipović se napokon javio pismom obitelji, a njegova legionarska karijera nastavlja se na sjeverozapadu Francuske. Kao jedan od najboljih u klasi početkom 1986. pristupio je 2. padobranskoj pukovniji 2e Régiment Étranger de Parachutistes, 2e REP koja je smještena u vojarni Rafalli, kod grada Calvija, na Korzici.

Ova postrojba, ponos Legije stranaca, bila je podijeljena na šest satnija, što je u zadnjem desetljeću naraslo na devet satnija, s otprilike 1150 ljudi. Od toga su četiri satnije: zapovjedno-logistička, administrativna, rezervna i satnija za održavanje, a ostalih pet su borbene. Logističko-zapovjedna satnija 2e REP, najbrojnija je i čine ju uglavnom padobranci-veterani, čija je zadaća opskrba udarnih satnija, ali koji mogu biti i vrlo upotrebljivi u borbenim djelovanjima. Ostale satnije, pored završene obuke na vrhunskoj razini, dodatno su specijalizirane za točno određena posebna djelovanja.

U prošlom stoljeću dijelile su se na satniju za izviđanje i diverzije, satniju za djelovanje u planinama, satniju pomorskih diverzanata, satniju snajperskih specijalista, satniju za protuoklopnu borbu i satniju za borbu u gradovima. Satnije se dijele na pet vodova od kojih je jedan zapovjedni vod i jedan vod za potporu, naoružan protuoklopnim sredstvima, lakim minobacačima i protuoklopnim sustavom Milan, a obučeni su da u svim uvjetima mogu iskočiti s cjelokupnom svojom opremom i pripadajućim terenskim vozilima, te se smjesta uključiti u borbu. 2e REP elitna je postrojba Francuske vojske, ne samo Legije stranaca, te se u mnogim raščlambama smatra najboljom takvom postrojbom na svijetu. Ne postoji natjecanje kojim se to može utvrditi, no određeni parametri (broj izvršenih operacija, uspješnost u istima, rekordi u brzini iskakanja, težina obuke, itd.) daju naslutiti kako takva tvrdnja zasigurno nije daleko od istine.

„Padobranska obuka prvo se vrši na zemlji, uče nas kako ovladati tehnikama doskoka i ostalim potrebnim tehnikama. Velik dio te obuke izvodi se na tornju koji simulira uvjete skoka, odnosno doskok padobranom na zemlju. I dalje dižemo fizičku formu, najviše trčanjem, ali i dalje izvršavamo vojničke obaveze. Po završetku tog dijela obuke koja traje nekih mjesec dana dolazi avion, odnosno slijedi prvi skok. Legija stranaca jedina je postrojba Francuske vojske koja ima privilegij da je zona skoka u krugu vojarne, stoga vojni avion dolazi u Calvi. U tom tjednu cijela pukovnija skače padobranima, pa tako i mi novi imamo svoj prvi skok koji se izvodi s visine od 400 metara. Nakon teoretske obuke i simulacija leta i doskoka za taj skok bio sam potpuno spreman, ali u praksi, odnosno u avionu vladaju drugačiji uvjeti. U avion Transal C-160 ulazi se pozadi, velika je gužva u avionu jer skače mnogo legionara i velika je buka pa je i veliki je pritisak. Naravno, svaki normalan čovjek osjeća nervozu, nije spokojan u takvim okolnostima. Svaki normalan čovjek ima osjećaj straha, no to i jest zadaća vrhunske vojne obuke da vojnika nauči kako nadvladati taj osjećaj. Mene zapravo i nije bilo toliko strah prvi puta koliko kod drugog i trećeg skoka. Po 10 ljudi stane na svaka vrata, priprema se i iskače automatski u nizu. Gotovo da ništa nisam vidio taj prvi put, padobran se otvorio i sve je bilo u redu. Iskočite iz jedne velike buke i čim se padobran otvori nastane tišina. Taj tjedan napravi se desetak skokova i kad se sve završilo dobili smo značku padobranca. Broj moje značke bio je numeriran na 498 103, što znači da je do tada u Francuskoj vojsci toliki broj vojnika završio padobransku obuku…Nakon završetka obuke postajemo ravnopravni svim padobrancima u pukovniji i onda opet slijedi raspoređivanje u novu postrojbu. Mene su rasporedili u 4. satniju padobranske pukovnije, postrojbu koja je bila specijalizirana za rukovanje snajperima i za sve oblike rukovanja eksplozivima. Tamo sam se izvrsno osjećao jer zapovjednik je bio stariji dočasnik adjutant, Nijemac koji je inzistirao na poštivanju discipline i bio pošten zapovjednik. Za mene je opet počela nova obuka, ovaj put na još višoj razini. Uz dizanje fizičke spreme vojnička obuka na ovoj razini već obuhvaća školovanje o taktici, o doktrini ratovanja, topografiju, itd.“

Nakon završene specijalističke obuke Filipovićeva jedinica ubrzo je poslana na obavljanje prve prekooceanske zadaće, u Srednjoafričku Republiku, odnosno u Čad.

Srednjoafrička Republika bila je potpuno financijski uništena nakon razdoblja kolonizacije, potom vladavine ekscentrika, Jean-Bédel Bokasse, koji se čak proglasio carem. Francuzi su tolerirali i financirali njegovu diktatorsku vladavinu u zamjenu za uran i druge sirovine. No kako je Bokassa počeo previše surađivati s libijskim diktatorom Muammar al-Gaddafijem, a carski je položaj snažio sve brutalnijom vladavinom i masovnim zločinima, Francuzi su ga jednostavno odstranili s vlasti i nadalje osiguravali kakvu-takvu normalizaciju stanja u zemlji. Stoga je donekle uveden red i ta država nije bila poprištem oružanih kriza kao zemlje koje ju okružuju. Ona na zapadu graniči s Kamerunom, na sjeveru s Čadom, na istoku sa Sudanom i Južnim Sudanom te na jugu s DR Kongom i Republikom Kongo (odnosno Zairom).

Francuska vojska upravo je u susjednom Čadu imala niz intervencija jer od stjecanja neovisnosti 1960., povijest te države protkana je oružanim sukobima u kojima je, pod krinkom saveznika, no zapravo kao aspirant na dijelove teritorija, neizostavno sudjelovala Libija, pod vodstvom Muammar al-Gaddafija. Nakon sporazuma Francuske i čadskog predsjednika Hissène Habréa, dogovoreno je kako će Francuska pružiti vojnu pomoć Čadu jer u novim sukobima koji su počeli 1983. Libija se svrstala na stranu čadskih pobunjenika želeći prisvojiti pogranični teritorij.

Legija je u Operaciji Manta djelovala kao dio francuskih snaga, iznova vrlo uspješno. Libijska vojska potisnuta je na granicu, a između Libije i Francuske dogovoreno je primirje. Gadaffi je pričekao neko vrijeme te je 1986. ponovno inicirao sukob u Čadu, navodno potpomažući pobunjenike, a zapravo u želji da anektira dio te zemlje. Ovoga je puta Gadaffi žestoko kažnjen jer je francuska vlada u Operaciji Épervier (Operaciji Kobac) upotrijebila strategiju adekvatnu samom nazivu. Nije angažirala pješačke postrojbe za direktan obračun, već je u zračnim napadima nanosila poraze Libijcima. Potom je dovršila posao tako što je dojučerašnje Gadaffijeve marionete, čadske pobunjenike, okrenula protiv donatora te ih zrakoplovima opskrbila materijalnom i oružanom pomoći. Uskoro su lovci postali lovinom i Libijci su doživjeli čitav niz velikih vojnih poraza u Čadu.

Upravo u tom kriznom razdoblju, Miljenko Filipović otišao je u svibnju 1986. prvi puta odslužiti zadaću na afričkom kontinentu.

„Isprva dolazimo u glavni grad Bangui, potom u Bouar gdje se nalazi još jedna baza Francuske vojske. Srednjoafrička Republika jedna je velika prašuma. Specifična je klima s puno kiše koja u svojim sezonama može padati tjednima bez prestanka. Kiše stvaraju veliku koncentraciju vlage, a sve to uvjetuje i posebne uvjete za život. Prije odlaska svi legionari prolaze detaljan zdravstveni pregled, a napose se pazi na higijenu zuba. Morate se cijepiti protiv malarije, a po dolasku svaki dan u vrijeme ručka pije se Nivakin, tablete protiv malarije. Zadužili smo zaštitnu masku protiv muha nalik na onu pčelarsku, kao i niz drugih zaštitnih sredstava. Navečer se konstrukcija sa zaštitnom mrežom navuče na krevet, a također se navečer obavezno izlazi u odjeći dugih rukava. U Srednjoafričkoj Republici tada je bilo dosta vojske, kako Francuske vojske, tako i domicilnih postrojbi. Jedna satnija odlazi u Čad, a moja satnija ostaje vršiti dužnosti. Nakon određenog vremena mi odlazimo zamijeniti postrojbu kojoj smo dotad bili osiguranje. U Čadu pak vlada potpuno drugačija klima. To je prostor pustinja, vladaju visoke vrućine i suh je zrak. Smješteni smo kod glavnog grada N’Djamena, u vojarni, zajedno s pripadnicima Čadske vojske i spavali smo u klimatiziranim sobama. Čad u je u to vrijeme još uvijek bio vrlo krizno područje zbog sukoba s Libijom. S obzirom na konstantan sukob, u zemlji je bilo mnogo Francuske vojske, oružja i oružanih sustava. Mi smo osiguravali raketne sustave zemlja-zrak. Držanje straže je prilično dosadan posao, ali i uz to smo imali stalno neke aktivnosti, najčešće izviđanje. Primjerice, imali smo jednu satniju smještenu na kriznom graničnom području ka Libiji pa smo im jedan dan vozili cisternu goriva, hranu i streljivo. Morali smo to obaviti vozeći se u borbenom rasporedu jer u to vrijeme na tom prostoru ništa nije bilo sigurno. Obavili smo zadaću, prespavali kod te satnije i tamo sam upoznao brata od generala Ante Rose, Ivana… Iako na tom prostoru vlada veliko siromaštvo život legionara nije nimalo dosadan i četiri mjeseca brzo proleti. Nakon povratka u Calvi, dobili smo 20 dana odmora, a ja sam otišao kod brata u Frankfurt i prvi puta vidio roditelje nakon skoro dvije godine“.

Tijekom specijalizacije i boravka u Africi, Filipović se iznova pokazao kao jedan od najboljih vojnika u klasi te je doživio priznanje koje za svoje karijere dožive samo vrlo rijetki pripadnici padobranske pukovnije Legije. Naime, izabran je da prođe testiranje za najelitniju postrojbu Francuske vojske, takozvanih „operativnih skakača“. Oni čine posebnu cjelinu, vod izabranih padobranaca Legije stranaca i vod izabranih padobranaca Francuske vojske.

„Zapovjednik Nijemac predložio me da uđem u elitni sastav padobranske postrojbe. Tako da sam još u Africi prošao određene testove uglavnom fizičkog karaktera. Po povratku sam opet s drugima kandidatima prošao rigorozne testove fizičke spreme, pisao testove, itd. No najvažniji od svega bio je liječnički pregled gdje su nam stvarno temeljito pregledali cijelo tijelo, a ponajprije kičmu. Potom su opet slijedili testovi fizičke izdržljivosti. Trčali smo kilometar i pol, potom osam kilometara ispod sat vremena i morali smo 30 kilometara pod punom ratnom spremom istrčati za tri i po sata, odnosno za puni sat vremena brže od svih drugih pripadnika padobranskih postrojbi Francuske vojske. Svi smo došli ispod tog vremena, no moram priznati da sam bio strašno iscrpljen taj prvi puta istrčati takvu normu. Ja sam došao ispod tri sata. Bez stajanja, osim što u hodu odnosno trčanju popiješ gutljaj vode ili pojedeš čokoladicu da obnoviš energiju. Još kako nisam skinuo onaj trokut pozadi na ruksaku, on mi je izderao svu kožu na donjem dijelu leđa. Boljelo je, peklo, ali sredili su me u ambulanti… Kada sam konačno pristupio „skakačima“ započela je potpuno nova vrsta obuke. Postrojba do savršenstva objedinjava sve specijalnosti koje druge postrojbe unutar padobranske postrojbe zasebno specijaliziraju. S nepunih dvadeset i jednom godinom života ostvario sam cilj kojeg većina pripadnika Legije stranaca može samo sanjati, postao sam pripadnik najelitnije postrojbe unutar elitne padobranske postroje Legije stranaca“ prisjeća se Filipović najvećeg uspjeha kojeg je dosegao kao mladi legionar.

Tijekom specijalizacije i boravka u Africi, Miljenko Filipović iznova se pokazao kao jedan od najboljih vojnika u klasi te je doživio priznanje koje tijekom karijere mogu doživjeti samo vrlo rijetki pripadnici padobranske pukovnije Legije. Naime, izabran je da prođe testiranje za najelitniju postrojbu Francuske vojske, takozvanih „operativnih skakača“.

Operativni skakači čine posebnu cjelinu, vod izabranih padobranaca Legije stranaca i vod izabranih padobranaca Francuske vojske. Nekoć se postrojba zvala CRAP (Commandos de Recherche et d’Action dans la profondeur), danas nosi kraći naziv GCP (Groupement de commandos parachutistes), a godišnje joj uspije pristupiti tek jedan ili dva pripadnika iz cijele pukovnije. Ti komandosi obučeni su za svaku vrstu borbe, a specijalnost im je, zbog kojeg i nose naziv „skakači“, da mogu izvoditi skok u slobodnom padu sa velikih visina u kojem tek u zadnjih 500 metara otvaraju padobrane i kao takvi su praktično nevidljivi protivnicima.

Iako većina legionara može samo sanjati o pristupanju ovoj postrojbi, valja istaknuti kako Filipović nije jedini hrvatski legionar koji je ostvario tu čast; primjerice prije njega je pripadnik ove postrojbe bio i Ante Gotovina. Procijenjeno je da zbog zahtjevnosti i iznimnog fizičkog napora radni vijek komandosa-padobranaca može trajati oko 4 do 5 godina nakon čega dolazi do zamora i slijedi logična prerasporedba u novu postrojbu.

Ipak, neki padobranci zbog fizičkih predispozicija mogu izdržati i dulji vijek služenja postrojbi, a jedan od takvih bio je Filipović. Štoviše, iskazao se po ostvarenim rezultatima kao jedan od najboljih u postrojbi te je izabran za školovanje za zapovjednika grupe komandosa. Obuka za komandosa-padobranca vrši se u gradiću Poux, graničnom području sa Španjolskom i Andorom jer u njemu je smještena pukovnija francuskih komandosa-padobranaca i tamo sve padobranske postrojbe, osim Legije, vrše padobransku obuku. Obuka za komandosa-padobranca traje tri mjeseca. Naravno, skakanje s velikih visina predstavlja najznačajniji dio obuke:

„Skokovi se počinju izvoditi na visinama od 1500 metara pa se visine dižu do 4000 metara u slobodnom padu. Prvi noćni skok s 1500 metara nije bio idealno izveden, ali sam ga na kraju snalažljivo odradio. Imaš na ruci i nozi svjetiljku da se možeš vidjeti, kao i narančaste oznake koje ne vidiš noću. Okretao sam se u tom skoku malo previše, ali sam se brzo stabilizirao. Moj padobran se otvorio, ja promatram uokolo, ali vidim da kolege padobranci lete u suprotnom smjeru. Okrenuo sam se i ustanovio da letim paralelno s njima. Nisam se u tom noćnom skoku uopće mogao orijentirati da vidim gdje je zona skoka jer bio je siječanj. I vidim da nešto ispred svjetluca. Odlučio sam tamo doskočiti i tek 10 metara iznad shvatio sam da skačem u jezero. I to u sredinu jezera tako da više nisam imao nikakvu mogućnost za manevar. Srećom, voda u tom jezeru bila je do visine brade. Otkačio sam opremu, dovukao se do obale i dovukao do zone doskoka. Bio sam skroz mokar, sve se cijedilo i dimilo iz mene jer skok smo izvodili po najvećoj zimi. Zapovjednik se našalio na moj račun, poslao me u kamion da se presvučem i ugrijem… Na kraju obuke uslijedilo je veliko priznanje. Dobili smo nove padobranske značke, ovaj puta s pet plavih zvijezda. Moj broj bio je 1274, to su svi padobranci koji su do od početka ove specijalne padobranske obuke Francuske vojske, dakle do 1987. godine, prošli tu obuku za „operativnog skakača“…Naravno, na toj obuci najviše se skače, ali se izvodi i sva druga obuka koja je zapravo slična dotadašnjoj, ali na daleko, daleko višoj razini. Primjerice, mi moramo istrčati punih 30 kilometara pod punom spremom jer mi smo postrojba koja je namijenjena za izvršavanje operativnih akcija duboko u neprijateljskoj pozadini. Uz ovakvu obuku i fizičku spremu nas kad uspješno obavimo diverzantsku zadaću više nema, mi smo već 30-40 kilometara udaljeni od mjesta djelovanja. Ovo školovanje specijaliziralo je u toj klasi nas četvero iz Legije, ostalih nekoliko bili su pripadnici drugih padobranskih postrojbi Francuske vojske. Potom slijedi povratak na Calvi i opet iznova obuka. U međuvremenu sam još završio tečaj za osobu koja brine i kontrolira o sigurnosti padobranaca, kako na tlu tako i prilikom pripreme za skok i za vrijeme izvođenja skoka. Naime, svakog padobranca uoči ulaska u avion pregleda specijalizirani legionar, a isto tako i u avionu za to osposobljen dvojac legionara to čini prije samog skoka…Tako nekako, uz napredovanje u karijeri i stalnu obuku i školovanje, istekao mi je profesionalni ugovor pa sam nakon prvih pet potpisao ugovor na još tri godine služenja. Legija to dosta dobro posloži tako da je legionar pri kraju ugovora još ovisan o daljnjim školovanjima, a s druge strane i legionar nakon prvog ugovora ima nekih svojih privilegija, primjerice taj što može dogovarati vremenski okvir novog ugovora“.

Nakon potpisivanja ugovora nastavlja se i Filipovićeva dočasnička karijera. Uz još trojicu padobranaca-komandosa odabran je da bude upućen na školovanje za dočasnika serganta (zapovjednika voda). Filipović s kolegama polazi na specijalizaciju u pukovniju u kojoj je i počeo njegov legionarski put, u 4. pukovniju Legije, u Castelnaudry. Nakon godinu dana specijalizacije i ovo školovanje završio je kao prvi u klasi:

„Iz naše elitne postrojbe izabrali su četvoricu padobranaca za tu školu. To je sad pak potpuno nova, daleko teža razina vojne obuke. Uče nas zapovijedati postrojbom, na ovoj razini s vodom. Uče nas raznim novim znanjima i moramo položiti niz predmeta: matematiku, francuski jezik, povijest, itd.. Također, u vojnu obuku ulazi i obuka o topografiji, naoružanju, vojnoj taktici i strategiji. Primjerice, morali smo naučiti rukovati svim naoružanjem koje se koristilo u Francuskoj vojsci. Morali smo znati baratati i naoružanjem drugih vojski, a u to vrijeme, iako je Hladni rat okončao, morali smo sve znati o oružju koje se proizvodilo u takozvanom „istočnom bloku“. Jest, bio sam se pokazao jako dobrim na školovanju. Zbog toga su mi ponudili da se nastavim školovati za časnika, no ja sam to odbio. Možda sam tu pogriješio, ali ja mislim da nisam. Izabrao sam taj put i ne žalim. A na školovanje za časnika nisam htio ići ne samo zato što bih četiri godine morao pohađati časničku školu nego najviše stoga što si onda u potpunosti ovisan o odlukama vojne birokracije. Kad napreduješ kao časnik Legije, ti više ne biraš postrojbu ili specijalnost koju preferiraš nego te šalju tamo gdje je najpotrebniji određeni profil časnika. Meni je bilo dobro kao padobrancu 2. pukovnije Legije stranaca, odnosno kao pripadniku najelitnije postrojbe unutar elitne postrojbe Legije. Bio sam u punoj snazi i osjećao se zadovoljno u tom sustavu gdje sam stalno imao priliku napredovati ovladavajući novim vještinama. Naime, osim što sam završio obuku za šefa grupe komandosa, završio sam obuku za ronioca, zahtjevnu alpinističku obuku, a također sam se specijalizirao kao instruktor vojnih borilačkih vještina,sve to kao pripadnik najbolje postrojbe cijele Legije stranaca. Unutar te naše postrojbe svi smo uglavnom bili dočasnici i svi smo radili sve bez obzira na čin“.

Krajem 1988. Filipović je s postrojbom poslan u Džibuti na misiju u trajanju od četiri mjeseca. Tada je u toj afričkoj državi bilo smješteno sjedište 13. Polu-brigade legije – 13e DBLE (13e Demi-Brigade de Légion Étrangère). Džibuti je nekoć, za vrijeme francuske kolonizacije bio tzv. Teritorij (naroda) Afara i Isa, koji 1958. odbijaju pridruživanje Somaliji (većinsko pleme Isa su Somalci), a 1977. godine proglašavaju neovisnost. No, zbog međuplemenskih netrpeljivosti i utjecaja susjednih država francuske snage ostale su prisutne kako bi održale sigurnost novonastale države. Istodobno su štitile francuske interese zbog vrlo povoljnog strateškog položaja s obzirom da je Džibuti usječen u Ardenski zaljev koji ulazi u Crveno more, sponu Sredozemlja i Indijskog oceana. Ta je država slabo naseljena, vlada vrlo veliko siromaštvo, a od 750 000 stanovnika, većina ih živi u glavnom gradu Djiboutiu.

„Džibuti je zemlja s prekrasnim morem i vrlo čudnom klimom. Ujutro je hladno, ovisno o sezoni i svi smo obučeni, ali potom se diže sunce, temperature postaju nesnosno visoke i sva se odjeća skida. Džibuti je zapravo velika kamena pustinja. Svaki drugi dan kada bi bili na terenu dolazio bi helikopter sa svježom hranom i ledom. Donio bi nam i padobrane, jer nas je tamo bilo 20-ak iz elitne postrojbe. Popeli bi se, na par tisuća metara, izveli bi skok, smotali padobrane i vratili padobrane nazad u helikopter, te nastavili izvršavati zadaće. Pamtim tu zemlju po velikom siromaštvu, i po zanimljivom glavnom gradu u kojem je sve prljavo, a koji je opet načičkan s hrpom francuskih restorana. Zanimljivo, upravo u Džibutiju ostvario sam i svoj rekordni skok s najveće visine od 7000 metara. Bilo je to za Novu 1989. godinu. Mi padobranci iz Legije i padobranci Francuske vojske odlučili smo na taj poseban način proslaviti dolazak Nove godine“.

Nakon Džibutija, Filipovićeva postrojba vraća se u bazu i uobičajeno provodi obuku i trenira skokove. Tijekom 1990. iznova po zadaći odlaze 1990. u Srednjoafričku Republiku na misiju u trajanju od četiri mjeseca, ali ovaj puta morali su obaviti i interventnu zadaću u Ruandi:

„Bili su to sami počeci sukoba u Ruandi. Naša intervencija trajala je mjesec dana sve dok se nije smirila situacija. Došli smo, zauzeli aerodrom i osigurali ga. Zapravo, osigurali smo francusku ambasadu i sve francuske institucije. Mi iz elitne postrojbe bili smo zaduženi za osiguranje ambasade, ambasadora i vojnog atašea. Počeli smo potom izvlačiti francuske državljane i Europljane. Iz Francuske je došlo još postrojba Legije kao pojačanje, došli su još Belgijanci i Kanađani. No, to je još uvijek bilo razdoblje uoči otpočinjanja krvavog sukoba…Nakon mjesec dana došla nam je smjena, a mi smo se vratili u Srednjoafričku Republiku. Zanimljivo, uskoro su počeli neredi u Čadu. Načelnik Glavnog stožera njihove vojske pobunio se protiv predsjednika države. Situacija nije bila lagana pa iako je tamo stacionirana postrojba Legije i mi iz elitne postrojbe otišli smo prevenirati krizu. U glavnom gradu N’Djameni počeli su neredi i pljačke, a u tim neredima nastradali su i neki francuski državljani pa smo dobili zadaću da jednog ranog jutra izađemo iz baze i stavimo grad pod kontrolu. Sudionike pobune trebalo je razoružati i zauzeti sve objekte od vitalne važnosti, napose vojna skladišta. Do podne smo grad stavili pod kontrolu, razoružali sve na koje smo naišli s oružjem. Nije bilo stradalih jer domicilno stanovništvo ima respekt pa i strah spram pripadnika i oružane moći Francuske vojske. Aktualni predsjednik bježao je u brda, u svoj kraj, a Francuzi se nisu htjeli miješati u njihove unutarnje probleme nego su se povukli u vojarne nakon smirivanja krize u N’Djameni…U tom razdoblju došlo je i do razmjene zarobljenika između Čada i Libije. Bila je to neobična razmjena ratnih zarobljenika jer ti ljudi su bili tko zna koliko obostrano zatočeni sve dok se nisu uspostavili neki odnosi između dviju država. Po njih je došao avion iz Libije, a kako Francuska vojska nije imala informacija o procesu razmjene s dva borbena aviona pratili su taj avion sve dok nije dobio odobrenje da sleti. Također, blizu N’Djamene bio je smješten tajni kamp u kojem su se obučavali libijski opozicionari. Amerikanci su obučavali Libijce za borbu protiv Gadafija. U dva navrata mi iz elitne postrojbe dobili smo zadaću da ih ispratimo do aerodroma. Po njih je došao i pokupio ih američki vojni zrakoplov, a u kojem ih je smjeru odveo to ne znam“.

Boravak u Africi bila je zadnja prekooceanska misija, zapravo i zadnja zadaća koju je za Legiju stranaca izvršio Miljenko Filipović. U Jugoslaviji se sve spremalo za početak rata, a on je bio dosta dobro informiran i čvrsto je naumio da svojoj domovini Hrvatskoj ponudi stečeno vojno znanje za obranu od nadolazeće velikosrpske agresije.

„11. prosinca 1990. vratio sam se u Calvi. U Legiji se Božić mora zajedno proslaviti, cijela pukovnija, svi zapovjednici i vojnici, to je sveta tradicija. Još dok sam bio u Africi bratu sam poslao staru putovnicu da ju produži. Uspio je u tome i prvi puta nakon više od šest godina došao sam u Hrvatsku, negdje između Božića i Nove Godine. U Ministarstvu unutarnjih poslova s Joškom Morićem dogovorio sam sve za moj trajni povratak. Vratio sam se u Calvi, pokupio stvari i početkom siječnja napustio Legiju i vratio se u Domovinu, te postao instruktor u ATJ Lučko. Legiju sam napustio na takav način jer imao sam još dvije godine ugovora. Nema šanse da bi me pustili jer ne bi olako pustili bilo kojeg legionara, kamoli pripadnika najelitnije postrojbe već bi zasigurno odugovlačili s birokracijom i rješavanjem mojeg statusa. Eto, tada je bila aktualna kriza u Iraku i moji su uskoro otišli na misiju od nekoliko mjeseci i prošla bi mi tako godina. Ja sam pak čvrsto odlučio odmah se staviti na raspolaganje Hrvatskoj. Kasnije sam svoj legionarski status regulirao, a Legija me naknadno amnestirala. Uostalom i sve moje kolege i zapovjednici rekli su da bi napravili isto. Štoviše, kada sam poklonio monografiju 1. Hrvatskog gardijskog zdruga prijateljima iz Legije, oni su bili impresionirani fotografijama i rekli su da je to što vide na fotografijama u potpunosti identično razini koju baštini Legija…Zbog velikosrpske agresije bez razmišljanja sam se stavio na raspolaganje Domovini i time je moj legionarski put i profesionalno napredovanje unutar Legije stranaca automatski bilo okončano. Mogao sam još napredovati, ali za ničim ne žalim. Ostvario sam karijeru, bio pripadnikom najelitnije postrojbe unutar elitne postrojbe Legije stranaca. No obrana Hrvatske bila mi je kao domoljubu i vojniku prioritet. Smatrao sam da sa svojim znanjima mogu pomoći. Uistinu, nakon što sam u ATJ Lučko bio instruktor i s kolegama sudjelovao u nekoliko vrućih intervencija; od Karlovca do „Krvavog Uskrsa“ na Plitvicama, upoznao sam i Gojka Šuška. Upravo on bio je izuzetno naklon ideji stvaranja specijalne postrojbe unutar Glavnog stožera i MORH-a. Odmah smo angažirali i Antu Rosu kojeg sam u Legiji upoznao tijekom školovanja za kaplara. Roso je bio uspješan dočasnik i predavao je jedan od predmeta te je imao velikog znanja, prijeko potrebnog za ustrojavanje specijalnih postrojbi. Roso i ja potom smo došli u bazu specijalne policije u Kumrovec i strogom selekcijom odabrali smo ljude sposobne da služe u elitnoj Bojni „Zrinski“. Bilo je to vrlo teško vrijeme. Morali smo stvarati vojsku iz ničega, morali smo ju obučavati po najvišim standardima, i morali smo braniti zemlju. Dakle, ili smo ratovali, svejedno na koji dio bojišnice bi nas interventno poslali, ili smo provodili obuku po najstrožim legionarskim standardima. Rezultati „Zrinskih“, a kasnije 1. Hrvatskog gardijskog zdruga pokazali su koliko smo u tome bili uspješni“.

U svibnju 1991. ustrojena je postrojba za specijalne namjene koja ime baštini na impresivnoj ratničkoj tradiciji plemićke obitelji Zrinski.

Od 300 pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca za postrojbu strogom selekcijom odabrano je 27 kandidata kojima su priključena još dva pripadnika iz Antiterorističke jedinice MUP-a iz Lučkog.

Postrojba je bila smještena u objektima bivše političke škole u Kumrovcu. Prvi zapovjednik „Zrinskih“ bio je pukovnik Ante Zorislav Roso, a njegovim zamjenikom imenovan je bojnik Miljenko Filipović koji je kasnije preuzeo zapovijedanje postrojbom.

Bojna „Zrinski“ ustrojena je s namjenom samostalnog djelovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske te za izvođenje diverzantskih akcija u dubinu neprijateljskog teritorija u obliku manjih borbenih skupina.

Ustrojena na legionarskim standardima Bojna „Zrinski“ djelovala je na svim hrvatskim bojišnicama; u zadarskom zaleđu, Hrvatskoj Kostajnici, Gospiću, Metkoviću, Kupresu, dubrovačkom zaleđu, a ratni put „Zrinskih“ završen je oslobodilačkom operacijom „Maslenica“. Time ratna priča „Zrinskih“, odnosno njihovog zapovjednika Miljenka Filipovića ne završava, nego naprotiv dobiva novu dimenziju.

Predsjednik Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog zbora unutar kojeg je ustrojena najelitnija postrojba Hrvatske vojske, 1. hrvatski gardijski zdrug. „Zdrug“ je osmišljen kao specijalna vojna postrojba Oružanih snaga (razine brigade) za obavljanje posebnih i najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima. U sastav „Zdruga“, osim pripadnika Bojne “Zrinski” koja je činila osnovu nove postrojbe, ušla je 8. Lako jurišna brigada Vojne policije i Specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojna “Matija Vlačić”.

Zapovjednik „Zdruga“, general Miljenko Filipović, obuku je organizirao za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja izvođenog s kopna, vode i iz zraka.

Unutar „Zdruga“, osim pješaštva, djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere. Budući da je dio zapovjedništva vojnička znanja stekao u francuskoj Legiji stranaca, u obuci „Zdruga“ korištene su metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim ratnim iskustvima stečenim tijekom Domovinskog rata, ponajprije na Commando tečajevima.

Istodobno, „Zdrug“ je imao vrlo važnu napadačku ulogu u oslobodilačkim operacijama: Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez od kojih su neke izvodili u ekstremno teškim klimatskim uvjetima, boraveći i boreći se u planinskim predjelima. Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila izvoditi specijalističke obuke, a visoki časnici zapadnih vojski bili su impresionirani viđenim tijekom brojnih posjeta.
Ipak, 1. hrvatski gardijski zdrug neočekivano je ugašen u ožujku 2000. odlukom predsjednika Stjepana Mesića. U javnosti su prikazivani kao „Tuđmanovi pretorijanci“, opasna postrojba spremna izvršiti vojni udar na legalno izabranu vlast, čime je na neobičan, odnosno proziran način obrazložena nimalo mudra odluka o gašenju najelitnije postrojbe Hrvatske vojske.

Miljenko Filipović, zapovjednik „Zrinskih“ i „Zdruga“ sudjelovao je u svim akcijama koje je izvodila postrojba kojom je zapovijedao, stoga ne čudi što je tijekom borbi na Južnom bojištu dva puta bio ranjen (1992. i 1995.). U čin general-bojnika Hrvatske vojske promaknut je 14. rujna 1995. godine.

Završio je Ratnu školu „Ban Josip Jelačić“, a u razdoblju od 1995. do 2000. godine završio je više američkih seminara iz područja menadžmenta, organizacijskog planiranja i upravljanja. Za izniman doprinos tijekom Domovinskog rata više puta je pohvaljen i nagrađen od strane predsjednika Republike Hrvatske, ministra obrane i načelnika Glavnog stožera HV.

Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog križa, Redom hrvatskog trolista, spomenicama Domovinskog rata i domovinske zahvalnosti, medaljama: Bljesak, Ljeto 95, Oluja i Medaljom za iznimne pothvate u održavanju ustavno-pravnog poretka Republike hrvatske, te zaštiti građana i imovine.

Kao i djelovanje najelitnije postrojbe Hrvatske vojske, 1. Hrvatskog gardijskog zdruga, i vojna karijera zapovjednika te postrojbe, generala Miljenka Filipovića, naprasno je ugašena političkom odlukom državnog vrha 2000. godine.

Naime, Filipović je bio jedan od potpisnika otvorenog pisma kojime je 12 generala Hrvatske vojske u rujnu 2000. godine hrvatsku javnost željelo upozoriti na svjesni i planski pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata. Sedmorica aktivnih generala umirovljeno je od strane predsjednika Stjepana Mesića koji je uz pomoć medijskog aparata apel generala okarakterizirao kao pokušaj provođenja državnog udara.

Ipak, da su generali bili u pravu, odnosno da su jasno ukazivali da se nepravedno kriminalizira povjesnica i smisao Domovinskog rata, najbolje potvrđuju riječi suca Haaškog suda Teodora Merona koji je u obrazloženju oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču upotrijebio upravo neke od formulacija izrečenih u otvorenom pismu dvanaestorice generala.

Kao što ne žali zbog odluke o napuštanju Legije stranaca, Filipović i danas ne žali što je potpisao to pismo i na taj način svjesno dopustio da ga se eliminira iz najvišeg vojnog vrha, odnosno da se naprasno prekine njegova vojna karijera. Uz to, Miljenko Filipović više je od desetljeća, u razdoblju od 2000. do oslobađajućih presuda Žalbenog vijeća Haaškog suda u studenom 2012., bio predmetom medijskog progona određenih medija i novinara.

Hrvatskoj javnosti uporno, bez ijednog dokaza nametane su insinuacije o navodnom kriminalu hrvatskih legionara koji su 1991. napustili elitnu postrojbu Francuske vojske da pomognu obrani Hrvatske. Naravno, oslobađanjem generala Gotovine i Markača ta su podmetanja odmah prekinuta, a oni koji zarađuju novac kriminaliziranjem Domovinskog rata usmjerili su se ka pronalaženju novih meta.

Filipović je i ovaj dio životnog puta stoički podnio kao i nepravedno uništavanje vojne karijere.

Uz rigoroznu obuku svaki legionar mora uvojiti osjećaj časti, postati skroman i biti spreman podnositi bol što daje odgovor na pitanje zašto Filipović, kao uostalom i svi drugi prozivani legionari, nije sebi dopustio da bude uvučen u prljavu medijsku igru onih koji iz interesa pokušavaju kriminalizirati Domovinski rat.

Legija stranaca zasebna je vojna cjelina u kojoj legionar kao stranac samo najtežom mukom može zauzeti bilo kakvo časničko mjesto, a samo vrlo rijetki poput Miljenka Filipovića mogu ostvariti vrhunsku karijeru „operativnih skakača“ unutar elitne padobranske pukovnije francuske Legije stranaca.

crnemambe.hr

Foto: DPCM/T.Šulj