Miljenka Koštro 17. siječnja · Podijeljeno s publikom Vaši prijatelji ULOMAK IZ ROMANA TRI TAJNE. RADNJA SE DOGAĐA U DRUGOJ POLOVINI PROŠLOG STOLJEĆA

 Kad se dijete rodi, obično se u selu govorilo da je pljunuti ćaća. Pa, taman da i ne sliči na oca, to je uvijek bilo najprikladnije reći, ali, u ovom slučaju, tu uobičajenu frazu nije bilo moguće primijeniti, pa je bilo najzgodnije kazati da je na dida Gobana. Istina, maleni je i sličio na njega. Jedva je čekala da prohoda, da mu vidi prvi korak, a tek prvi zubić, pa da progovori prvu riječ.

Stigla je zima i duže noći, a maleni se razboli. Tada je imao desetak mjeseci. Povraćao je, odbijao hranu i imao visoku tjelesnu temperaturu. Cijelu noć je cvilio. Ivka mu je na čelo stavljala hladne obloge, a baka je na tanke ploške narezala nekoliko sirovih krumpira i stavljala mu ih na stopala, ali temperatura se nije spuštala. Majka bi ga upitala: Di te boli? Kaži mami. Maleni bi kažiprstom desne ruke pokazivao u čelo, pa kosu ili nos, onda bi dirao lice uz riječi: Ode boji, ode boji… Kuda je on upirao prstom, tu ga je majka ljubila. Nije bilo druge nego ga nositi liječniku. Ujutro, Ivka je ustala umorna od nespavanja, spremila dijete i na rukama ga nosila do ambulante, a Zorka je taj dan umjesto nje išla u čobanluk. Bura je mlatila kao luda pa je sebe i dijete slojevito obukla, a malenoga još umotala i u dekicu. Ambulanta je daleko pa su joj ruke bile hladne i trnule. Malenog je premještala malo na desnu, pa na lijevu stranu. Poslije dva-tri kilometra pješačenja, ispod jednog suhozida su se zaklonili od vjetra i malo odmorili. Opet su krenuli, a bura je Ivku udarala pravo u lice te je teže disala. Na pola puta stigao ih je jedan bračni par koji je išao u grad, pa su joj pomogli nositi malenoga kako bi malo odmorila ruke. Zaplakao je, ali ga je majka umirila. Stigavši u ambulantu hladnih ruku i crvena nosa, unutra su se malo stoplili, i ona i dijete. Ušli su liječniku koji ga je pregledao i zaključio da se ne radi o upali, nego samo o prehladi. Propisao mu je nekakav sirup, tri puta dnevno, po malu žlicu i rekao da pije puno tekućine, ali da ga češće ponudi hranom kako bi se brže oporavio. Poslije pregleda sjela je na bijelu stolicu u ambulanti, malo se zaklonila dekicom i dijete metnula na sisu kako bi se nadojilo. Nije bio raspoložen za dojenje, ali je bila uporna, pa je ipak kratko sisao. Ona je iz ćilimarice izvadila krpu u kojoj je sir i kruh. Pojela je komadić kruha i grumenčić sira, onda izvadila bocunčić s vodom i pola je popila. Trebala je s djetetom krenuti nazad, kući. Ćilimarku je objesila oko vrata i zabacila na leđa, a dijete na ruke i opet istim putom krenula prema selu. Ruke su je boljele, jer dijete je imalo lijepo kilograma, ali je trpjela i išla kako bi prije stigli. Po povratku vjetar joj je udarao u leđa, a malenog je čvrsto držala u krilu i od snažne bure zaklanjala mu glavu koju je naslanjao na njezino rame. Tepala mu je kako ne bi plakao. Srećom, negdje oko tri kilometra do kuće naišao je jedan čovjek iz njihova sela s kolima u koja su bila upregnuta dva konja. Nekomu je gonio drva, pa se vraćao. Zaustavio se da sjednu u kola. Sjela je i u naručju držala dijete. Omotala ga je dekicom da ga zaštiti od bure koja je u valovima nalijetala. Treskali su se po kamenitom makadamu. Ipak, bolje je i tako nego pješice. Maleni je zeru zaspao, pa se trgnuo kada su kola naišla na veći kamen i zatresla se. Zahvalili su se čovjeku i krenuli tih stotinjak metara do svoje kuće. Kod kuće ih je dočekao zabrinuti djed Goban. Ponavljao je: Vala Bogu, vala Bogu… U šporetu na drva plamtjela je vatra pa su se brzo zgrijali. Nenadu je redovito davala sirup, i bilo mu je bolje. Strahovala je da se povišena temperatura ne vrati pa ga je češće hranila.

Otkako je rodila sina, rijetko je izlazila u društvo s mlađarijom, a od ostale seoske čeljadi najviše je besjedila s kumom Kaćušom koja ju je pokušala razumjeti i, kao iskusna žena, savjetovala bi je i hrabrila. Poznavala je jednog rođaka svoga pokojnog muža Ike, koji je bio stariji momak, od rođenja šepav. Ime mu je Frano, ali u ovom dijelu Hercegovine svi su govorili Vrano. Rođen je s jednom kraćom nogom. Bio je vrijedan i pošten, poznat u Debelom Brigu i šire kao vješt kamenoklesar. Imao je svoju kuću u kojoj je bilo nekoliko prostorija za stanovanje, te prostorija za alat. Nije imao braće ni sestara s kojima bi je dijelio. Roditelji su mu umrli, majka prije godinu, a otac prije tri. Takav, kakav je, cure ga nisu nešto vrlo begenisale, a i Ivka je bila u nezgodnoj situaciji pa joj se izbor suzio. Kaćuša je činila sve da ih spoji. Pozvala bi u svoju kuću i jedno i drugo, a sve je govorila kao da se to slučajno dogodilo. Na primjer, Vranu bi pozvala, kao, eto, treba joj namjestiti baglame na vratima i slično, a Ivku, ko naime, kako bi joj pokazala pulover koji je isplela. Skuhala bi kavu i započela temu, a onda bi razgovor prepustila njima. Iznenada bi rekla da joj je nešto uznemirilo kokoši.

-Možda je ćuko… – kazala bi.

– Sidite vi, brzo ću ja natrag!- ode i zadrži se bar petnaestak minuta kako bi im dala priliku da nasamo razgovaraju. Smijali su se kao djeca i jedno drugomu nešto šaputali. Ivkino srce je treperilo kao lišće na ugodnom povjetarcu. Osjećala je neki novi dah sudbine koji je nježno dotiče. Vranina ruka odmah bi se našla oko njezina struka.

Zagledao se Vrano u Ivku, kršna je i bila, a i njoj se svidjela njegova nenametljivost, staloženost, razboritost i zrelost u razgovoru. Ispočetka nisu izlazili na vidljiva mjesta. Nakon nekog vremena počeo je dolaziti i u Gobanovu kuću. I ona je dobila veseliji izraz lica. Kosu više nije splićala u pletenice nego ju je puštala da pada niz leđa i ramena. A, kada bi išla u crkvu, sredila bi se. Obula bi staru obuću, onda, dvjestotinjak metara od crkve, preobula se u noviju, a staru gurnula u grabov bus, ili iza suhozida, pa poslije sv. mise, do kuće, opet bi je obula. To su radile i druge djevojke, jer se do crkve duže pješačilo pa bi tako misnu obuću sačuvale od prljanja i oštećenja. U cure se gledalo te su u svakoj prilici morale izgledati uredno. Po selu su govorili kako je i Vrano imao djevojku kojoj je pola godine dolazio na sijelo, ali je veza pukla i ona se poslije udala za gostioničareva sina, jedinca. Navodno, Vrano je patio za starom ljubavi i osamio se, a kako je upoznao Ivku, promijenio se i počeo više izlaziti na mjesta gdje se okupljaju ljudi.

– Roga ti, Zorka! Šta se ovi šepavac mota oko naše Ivke? Malo mi jedan belaj.

-Meščinji da se on vrlo zagleja u našu Ivku. – po izrazu njezina lica dalo bi se zaključiti da joj nije mrsko.

-Šta će njoj on, roga ti? Zeru mlađi od mene!

-Bolan, pusti…Sudbina.

– Kakva sudbina, roga ti.

– Brak nije mrak, nego svitlo ako budnu pametni, a i Ivka je sad zrila cura. Vrano joj je otvorijo srce, a i ona svoje njemu. Ta neće cili život tavorit ovde s nami.

-Eee, da je meni tvoju ćivericu, pa da me ništa ne briga…Priživijo sam i rat i glad i svašta drugo, ali, ako ovo priživim, dočekaću stotu. Roga ti, al mi je malo kentre!… Ne znaš kakav je isan ni kad š njim pojideš žaku soli, a kamo li…

-Nije da me ne sekira, ali bolje bi bilo da se uda, da ne ostane sama i nezaštićena. Vrano je dobar i pošten čovik, a o Nenadu, moremo se mi brinit.

-Krene li išta po zlu, ti si kriva!…Iđen do mraka ziđat prizidu u Strani da manje mislin o tomu. – kao i obično, gonio je po svome. U podizanje prizida i suhozida uziđao bi svu svoju nevolju koja ga snašla, i malo vedriji se vratio kući.

     – Belaj ti odnijo balek… Bolan, nemoj se sikirat!… Bog će providit! Ajde, prisvuci drugu košulju. Ta ti je zgrišpana i na rukavu vali puce.

Kada Goban stavi kapu na glavu, i ipak ode u onoj košulji koja se zatekla na njemu, samo je ugura u hlače da ne visi okolo, Zorka je na kavu pozvala dvije susjede. Imala je ručni mlin na koji je mljela kavu koju je pržila na šporetu. Izgubila je onaj vedri izraz lica, ali je imala potrebu razgovarati uz tople gutljaje kave. Svaka bi sa sobom donijela i koju novu informaciju. Uz razgovor ispijale su toplu kavu koja je širila svoj miris. Otvarale su razne teme. Poslije bi izvrnule šoljice i gatale. Sve je ovisilo o crnom talogu koji se razlijevao po glatkoj unutrašnjosti šalice. U Zorkinoj se, kako joj reče susjeda, oslikala dva prstena što je trebalo značiti skoro vjenčanje. Tvrdila je da je to od sitno mljevene kave. I susjede su pohvalile kavu. Jedna se požalila na svoj mlin koji kavu melje na krupno pa joj se talog ne razlije tako lijepo. Za svaki slučaj, susjedama ništa nije kazivala o Ivki i Vrani. Čekala je da se bar zaruče