Svijet voli pobjednike. Ovu životnu istinu svojedobno je u nas opjevala grupa Colonia. I doista je tako.
Ivo Josipović osniva novu stranku, a nitko ga neće
NajfriÅ¡kiji gubitnik na hrvatskoj politiÄkoj sceni, Ivo Josipović ovih dana je u medijskoj ofenzivi kako bi predstavio ideju osnivanja nove socijaldemokratske stranke. Otvoreno oponira Milanoviću i njegovoj socijaldemokraciji i na ovaj naÄin otvara ideoloÅ¡ki front na ljevici za koji sam mislio da nikada do njega neće doći. Navikao sam da se predsjednici pravaÅ¡kih stranaka meÄ‘usobno optužuju Äija je Stranka prava Äistija, Äija „pravija“. Ali, rat na socijaldemokratskom frontu, to nisam mogao predvidjeti. Do onog trenutka kad je bivÅ¡i predsjednik izgubio izbore. Ivo Josipović je politiÄki kameleon.
Kad je RaÄan stvarao svoju socijaldemokraciju, Josipović ga je minirao otvoreno se suprotstavljajući RaÄanovom poimanju iste. Već je tada pokazao da je „lupus politicus“, a ne „homo politicus“. Prijevod s latinskog bio bi politiÄki vuk, a narodski prevedeno: politiÄka lopina. Josipović profesorski docira kako SDP nije prava socijaldemokracija pri tom zaboravljajući kako je on iznikao iz takve socijaldemokracije, a tri duge godine Å¡utio na nesocijaldemokratske poteze socijaldemokratske vlasti. Pa Å¡to nam to novo Josipović nudi? NiÅ¡ta spektakularno. Navabio je medije da ga propitkuju, a oni su se za njega zalijepili kao dijete za lizalicu. Otkrio im je samo kako joÅ¡ ne zna kako će se stranka zvati, ali da će biti puna mladih i afirmiranih ljudi. Priznajem da ću s pozornošću pratiti koji će to ljudi doći u Josipovićevu stranku. Najbliži suradnici iz kampanje već su mu dali koÅ¡aricu, Željka Antunović, Mladenka Å arić, Vuk Vuković samo su neki u plejadi bivÅ¡ih suradnika kojima se ne mili ići u kombinacije s gubitnikom Ivom. Mladi i perspektivan kadar mogli bi biti Ivan Fumić i Juraj Hrženjak.
Tako će nova socijaldemokratska stranka dobiti i titoistiÄki habitus. Budući da u Hrvatskoj joÅ¡ 70 tisuća partizana (prosjeÄno su u vrijeme Drugog svjetskog rata pojedinaÄno imali 5 godina) prima boraÄke penzije, Josipović već sad može raÄunati na stabilno biraÄko tijelo. Samo da izbori budu Äim prije. Jer, vjerovali ili ne, Äak je i partizanima životni vijek ograniÄen. PolitiÄki oÄito nije.
Pomirenje (?) nogometnog sjevera i juga
Taman kad sam htio pisati o zatopljenju odnosa na nogometnoj relaciji Zagreb – Split, doÅ¡ao je hladni tuÅ¡ iz UEFA-e. Hrvatska nogometna reprezentacija drastiÄno je kažnjena, a hrvatski navijaÄi postali su taoci jednog Äovjeka, Zorana Stevanovića. TeÅ¡ko se otrgnuti dojmu kako je Stevanović imao dobre namjere.
Već je odavno poznato kako ima oÄi Å¡irom otvorene kad su u pitanju nacionalni simboli i reprezentacija, odnosno njegova ćoravost kad treba vidjeti rasistiÄko ponaÅ¡anje s one strane Drine. Ali to ne Äudi. Problem nije samo u tome Å¡to Stevanović Å¡iri teror nad kompletnom hrvatskom javnosti, već je ovom svojom prijavom dodatno pogorÅ¡ao odnose u hrvatskom nogometu. Već i vrapci na granama znaju da HNS nije, najblaže reÄeno, transparentan i pravedan. Dokaz tome je i samo jedna utakmica reprezentacije na Poljudu u posljednjih 18 godina. No, za svaÄ‘u je uvijek potrebno dvoje. Predstavnici Hajduka u svemu vide teoriju zavjere i za sve loÅ¡e u njihovom klubu krivi su im Mamić i HNS. Ni Mamić ni HNS nisu anÄ‘eli, ali teÅ¡ko je povjerovati da je za loÅ¡e voÄ‘enje Hajduka kriv uvijek i iskljuÄivo netko drugi. Prvi korak ka sukobljavanju argumenata, ne taÅ¡tina, napravljen je od strane HNS-a kada je iduće dvije kvalifikacijske utakmice odluÄio prepustiti Splitu, meÄ‘u njima i najvažniju utakmicu kvalifikacija, onu s Italijom. Ali idila nije drugo trajala.
Odlukom UEFA-e, Splitu je zagarantirano domaćinstvo, ali bez gledatelja. Znao sam da će nogometni dužnosnici Hajduka i dalmatinska javnost odmah opaliti po Å ukeru koji je, prema njima znao za kaznu, pa je zato domaćinstvo dodijelio Splitu. Ne vjerujem u takvu teoriju zavjere. Ponajprije zato Å¡to je Å ukeru osobito stalo, sada kada je europski nogometni dužnosnik, da poÄisti u svom dvoriÅ¡tu i pokaže Platiniju da može voditi Savez. Nije to neka posebna ljubav prema Splitu, već Äista Å ukerova pragmatiÄnost. Ali i s tom pragmatiÄnošću, pokazuje da je spreman prijeći preko osobne taÅ¡tine.
Plod Stevanovićeve inicijative nije tako samo prokazivanje navodno faÅ¡istiÄkog karaktera hrvatskog nogometa, već permanentni nogometni sukob sjevera i juga kako bi kult reprezentacije okopnio, a Liga postala joÅ¡ nekvalitetnija. Isti je to onaj obrazac ponaÅ¡anja Stevanovićevog pokrovitelja Željka Jovanovića koji je pokuÅ¡avajući isuÅ¡iti moÄvaru, od nje pobjegao glavom bez obzira.
Novinarsko silovanje odnosa Grabar Kitarović i Milanovića
Kada novinari ne znaju o Äemu bi pisali, uhvate se pera i piÅ¡u svaÅ¡ta, samo da se proda. Već dugo je u hrvatskim medijima prisutna velika koliÄina senzacionalizma. Oni koji bi se i trudili pisati objektivno, ili padnu u nemilost svojih urednika ili se te vijesti ne prodaju. Prodaje se samo žutilo, golotinja i pregrÅ¡t neimenovanih izvora.
Od kada je stupila na mjesto predsjednice, mediji ne prestaju ganjati Kolindu Grabar Kitarović da im malo viÅ¡e kaže o svom odnosu s premijerom. Kad im ona odgovori kako se zalaže za suradnju, novinari nisu zadovoljni. Umjesto da ganjaju Milanovića koji se ponaÅ¡a poput uvrijeÄ‘enog deÄkića, novinari nastave voditi svoju misiju pomirenja izvjeÅ¡tavajući Å¡to je netko od njih dvoje rekao. To me pak jako podsjeća na simpatiÄni film Woodya Allena „Rimu s ljubavlju“ gdje Allen upravo tematizira odnos novinarske struke prema interesu javnosti. U tom filmu glavna vijest je kad maestralni Roberto Benigni izjavi kako je to jutro doruÄkovao tost s pekmezom. I novinari se odmah raspamete. Takva je slika i hrvatskog novinarstva, ako ne i gora. JoÅ¡ ako tome dodamo i izvjeÅ¡tavanje HRT-ove Tatjane Munižabe kako će se Å¡ef oporbe i Å¡ef pozicije sastati s „HDZ-ovom predsjednicom“, sve je jasno.
Samo Å¡to se ne sjećam da je Munižaba u Josipovićevom mandatu ikada njega nazvala „SDP-ovim predsjednikom“. Dovoljno za zakljuÄiti kako se ljevica i njezini sateliti i kvazinovinari na HRT-u joÅ¡ nisu oporavili od gubitka predsjedniÄkih izbora.
Cirkusko pravosuđe
Sapunica oko Milana Bandića joÅ¡ nije gotova. JoÅ¡ se viÅ¡e zapjenila. Politika povuci-potegni hrvatskog pravosuÄ‘a i istražnih organa samo je ogledni primjer stanja druÅ¡tva u kojem smo prisiljeni živjeti. Ako je netko mislio da će se najmoćniji hrvatski odvjetnik Marijan Hanžeković odreći svojih 15 milijuna kuna, grdno se prevario. Problem u sluÄaju Milana Bandića nije u tome Å¡to se nad njim provodi istraga, nego kako se ista provodi. Ta istraga ima sve elemente politiÄkog progona s neistomiÅ¡ljenicima.
Glavni progonitelj Milana Bandića dojuÄeraÅ¡nji je njegov partijski kolega Milanović. Pritiskajući USKOK i DORH, premijer u velikom luku zaobilazi transparentno bavljenje politikom i pri tom zaboravlja kako je većina kaznenih prijava protiv Milana Bandića nastala u vrijeme dok je on bio Älanom SDP-a. Upada u oÄi kako su predmeti istrage pak samo sluÄajevi kada Milan Bandić viÅ¡e nije bio Älan Partije na vlasti. Koliko god većina vjeruje da Milan Bandić ima svoje prste umoÄene u razna pogodovanja, politiÄko procesuiranje kakvog se ne bi posramio ni Staljin, uzelo je maha upravo na Bandiću.
I to u vrijeme dok SDP-ovi ministri putuju na predizborne skupove državnim autima, peglaju kartice s državnim novcem, dok SDP-ovi gradonaÄelnici i županica javni novac koriste za svoj džep. Socijaldemokracija s potpisom!
Karamarko – vođa kojeg slušaju i oponenti
Bez obzira na to Å¡to su u sluÄaju izmjena registarskih ploÄica svoj glas digli svi slobodarski mediji, meÄ‘u kojima i naÅ¡, i većina intelektualaca, tek nakon Karamarkova upozorenja, izbacivanje hrvatskog grba s ploÄica doÅ¡lo je na naslovnice mainstream medija. Karamarko je rekao samo ono Å¡to je i zdravoj pameti bilo jasno. No bilo je potrebno da to on kaže. To govori dvije stvari.
Prvo, Karamarko sluÅ¡a raspoloženje naroda i govori sve ono Å¡to narod tiÅ¡ti, Å¡to je u suÅ¡toj suprotnosti s režimskim anketama koje ga redovno proglaÅ¡avaju najnepopularnijim politiÄarem u zemlji. Drugo, Karamarko pokazuje karakteristike voÄ‘e kojega sluÅ¡aju Äak i najveći oponenti. Nadalje, njegovo inzistiranje na ekonomskim temama i vjeÅ¡to izbjegavanje Milanovićevih smicalica, demantiraju novinarsko baljezganje o tome da Å¡ef oporbe priÄa samo o Jugoslavenima i proÅ¡losti. Govoriti o ekonomiji na afirmativan naÄin, suprotno od premijerovih jeziÄnih akrobacija, daje nadu da Karamarko ipak ima viziju kako zemlju izvući iz krize. PolitiÄar koji se ne boji posluÅ¡ati savjet pametnijih od sebe ima kapacitet državnika.
Ono Å¡to razlikuje politiÄara od državnika je to Å¡to politiÄar misli od danas do sutra, ili od izbora do izbora. Državnik pak gleda cijelo razdoblje unaprijed. Sa zadnjim potezom rezultat bi bio: Karamarko 1 : Milanović 0. Do izbora bi mogla pasti i „petarda“.
Pupovac nikad ne spava
Pupovac je u Intervjuu tjedna Hrvatskog radija ponovno opleo po legitimno izabranoj predsjednici i Å¡efu oporbe. OÄito Pupovcu fale beskiÄmenjaci u HDZ-u poput ratnog profitera Sanadera i zapisniÄarke Kosor koji su Pupovcu dali legitimitet da bude država u državi. U tom intervjuu Pupovac uvjetuje svoju nazoÄnost na proslavi Oluje izjavom da bi Oluja trebala prerasti u svenarodno slavlje gdje bi se trebale komemorirati i srpske žrtve.
Prvo, ideja o Oluji nije bila da se 20 godina kasnije ponovno slavi neko bratstvo i jedinstvo, već da se oslobodi od ÄetniÄkih terorista meÄ‘unarodno priznati hrvatski teritorij. Uostalom, tko je Pupovac da bismo trebali biti poÄašćeni njegovom nazoÄnošću? Engleska kraljica možda? Nitko Pupovcu ne spori komemoriranje srpskim žrtvama. To je uostalom i civilizacijsko pitanje. No ono Å¡to mu treba sporiti je izvrtanje teza i Äinjenica. Niti je Hrvatska htjela rat, niti je odlazak Srba posljedica Oluje. Njihov odlazak i kolateralne ratne žrtve posljedica su srbijanske politike prema Hrvatskoj kada hrvatski Srbi nisu htjeli prihvatiti mirno rjeÅ¡enje. A uzroke treba tražiti u 1991. kada su hrvatski Srbi, zadojeni MiloÅ¡evićevim velikosrpskim projektom, izveli oružanu pobunu protiv zemlje u kojoj su živjeli 5 stoljeća.
Prema tome, Pupovac bi trebao biti zahvalan na tome Å¡to mu kompletan hrvatski narod svojim doprinosima daje veliku saborsku plaću. Ako mu se ne sviÄ‘a, vjerujem da bi ga u Beogradu doÄekali raÅ¡irenih ruku.
Tomislav Stipić
