Mila Stanković “ulomak iz romana ‘Sjeta tišine’

Bila sam u kavani, do suvenirnice, preko puta recepcije hotela u Neumu. Čekala sam kolegu Pavu da popijemo kavu i nastavimo pratiti poslijepodnevni dio sadržaja drugoga dana održavanja Međunarodnoga znanstvenog simpozija. Nakon ručka i odmora, desetak minuta prije dogovorene kave s Pavom, došla sam u kavanu.

Opet, kao ni u proteklih dvadeset četiri sata nakon razgovora s Markom, nisam bacala pretjerano poglede po kavani i ostalome dijelu hotela. Jednostavno sam se bojala ponovnoga susreta s Ivanom, ili pak Grgurom, njihovim dvojnicima, jaknom…. I nisam. Uhvatila sam se splitskih dnevnih novina. Bio je to drugi dan kako nisam zavirila što ima u toj tiskovini. Prelistala sam na brzaka. Tek toliko da ne gubim običaj.

Došao je kolega Pavo.

Vrijeme uz kavu brzo je prošlo. Bila je to prva kava s Pavom nakon one u Sarajevu u Koševskoj, prije više od mjesec i pol. U biti, to je bio čaj u okupiranome gradu na minus četrnaest stupnjeva Celzija. A sarajevska ratna kava u Koševskoj bila je dan nakon čaja, u istome kafiću, s Larisom.

Prisjetila sam se, i pomislila da je možda upravo na toj kavi vrag odnija šalu. Tada sam u Larisinoj brošuri na dvije fotke vidjela njezinoga kolegu humanitaca Grgura. Mislila sam da je to Ivan. I logično zaključila kako Ivan ima dvojnika. A,  potom se ta trakavica došetala, i ne samo na fotki, nego i uživo, prvi put u Mostaru i jučer u Neumu, te me dobrano prodrmala. I još traje. I tada kad sam razmišljala o njoj. I danas, povremeno, nakon gotovo dva i pol desetljeća. Neprekidno. Pa što je onda doli trakavica?!

Sarajevska ratna kava bila je prije gotovo dva mjeseca….

Odmah sam ovu kavu u Neumu nazvala prvom proljetnom. Nije bila s Larisom. Bila je s kolegom Pavom. A meni je mirisala i na nagovještaj mirnijih vremena.

Pavo je uvijek bio smiren i optimističan. Gušt je družiti se s njime. Sretali smo se na brojnim terenima između Sarajeva i Neuma, ali nije bilo prigode za sjesti uz kavu i popričati. S Pavom je razgovor većinom bio o politici, poslu. Uvijek bi on saslušao moja promišljanja i stavove, i podrazumijeva se, ja njegove. Nekada se nismo ni slagali u nekim mišljenjima. Ali nikada to nije bio razlog za predbacivanje, za možda površno zaključivanje i stav o nekoj temi i povisivanje tona s bilo čije strane. Uglavnom su ti naši stavovi bili dosta slični, a ukoliko su i bili povremeno i dijametralno suprotni, tolerancija i uvažavanje bili su jači od svega.

Nismo imali puno vremena do početka tribine koju smo pratili za svoje agencije. Prisjetili smo se povratka iz Sarajeva kada smo Josip, Milan, Tomislav i ja pokupili Pavu u Jablanici, a on nas je na nemalo iznenađenje zabavljao na putu do Mostara.

Imala sam nekoliko pitanjaca za, nadopuniti radoznalost, degutantnu pričicu, koju nam je Pavo pričao na dijelu puta po povratku iz okupiranoga Sarajeva. Smijali smo se, a Pavo se opet pomalo otkačio i dao mi još detaljčića. – Ovako kad razmislim, čovjek bi pomislio da smo ogovarali – rekao je Pavo kroz smijeh. Ni u kojem slučaju. Nismo bili od tih prljavih posala.

Na Pavino iznenađenje, a nije ga mogao prikriti, upitala sam mogu li s njime nešto kratko podijeliti, i ukoliko želi, mogu i čuti njegovo mišljenje o toj temi? A bilo bi mi to drago. Uozbiljio se i rekao: – Zašto ne? Što se dogodilo? Izustio je bez imalo smiješka zaostaloga od prethodne teme o kojoj smo razgovarali.

Odmah sam skužila da sam u biti krivac, jer sam to jako ozbiljno upitala, i to odmah nakon što smo završili s rekonstrukcijom Pavine vesele pričice od prije više od mjesec i pol. Rekla sam: – Oprosti nije ništa strašno, baš sam i sebi zvučala zabrinjavajuće. Te dodala: – Nije strašno u ovoj fazi. A, ne znam na što će izići sve to. Na to smo se, nas dvoje, baš nasmijali.

A onda sam kratko rekla: – Prije tri dana u deset na večer ispred Agencije u Mostaru vidjela sam prijatelja, nije me vidio, premda je pogledavao prema meni, pozvala sam ga, okrenuo se i pogledao me, te nastavio ubrzavši korak. Jučer sam ga vidjela ponovno ovdje u holu, išla sam za njim, ušao je u suvenirnicu, nije mi se javio, izišla sam ispred hotela. Izbacila sam kratko u jednome dahu.

Pavo se zamislio i prije nego je bilo što rekao, preduhitrila sam ga i postavila upit: – Što misliš Pavo, je li to bio moj prijatelj ili njegov dvojnik, i zašto mi ni jedan od njih nije ništa rekao? Tajac. Pa smijeh…. Ovo je bilo baš tipično u mome stilu. Već smo se smijući grohotom ustali od stola u hotelskoj kavani i krenuli na tribinu. Nikada si nismo dopustili kašnjenje kada je posao u pitanju.

Pavo je kad smo upali k’o pomalo suludi u kongresnu dvoranu, rekao da će razmisliti do sljedeće kave i dati mi odgovor na moj čudni upit. Ma i nije bio toliko čudan…. Pavo je već navikao na slične situacije koje su se meni počešće događale, a i na moj nemalo čudan stil priopćavanja događanja izvan posla. Sreća da je tako. Ne bi bilo dobro da su mi i novinska izvješća u sličnome stilu….