….Nisam morala zaobilaziti i vagati, kad smo završile priču o Slavenu, odmah sam Larisu pitala, kako rekoh, je li vidjela kolegu Grgura iz Zagreba kad je bio u Sarajevu početkom travnja? Dodala sam da sam se sjetila da mi je pričala kako je ostavio poruku za nju, da dolazi poslom u Sarajevo.
Larisa je malo zastala, kao da se prisjećala što je bilo prije više od četiri mjeseca, nije me pitala kako mi je to palo na pamet, a i da je pitala, što ima veze, pomislila sam. Jer nismo se poslije toga vidjele, sve do sada, tako da je to zadnje što mi je priopćila za prošloga susreta. Ali Larisa je, kako sam tada već znala, bila zaokupljena Slavenom, što mi je bilo drago.
Tako da je očito to bilo u nekome, tamo dalekome pretincu pospremljeno.
Na sreću.
Rekla je: – Vidjela sam Grgura i sjedili smo u holu Holliday Inna, ne dugo, jer smo imali sastanak organizacije humanitaraca. Grgur je inzistirao, budući da je i sljedeći dan ostao u Sarajevu, da se vidimo i toga dana, ali imala sam drugih obveza.
– Na svu sreću – promrmljala sam tiho za sebe.
Mislila sam da je to kraj priče o humanitarcu….
Dodala je Larisa kako joj je Grgur ispričao svoju životnu priču, koja ju je, kako kaže, skoro rasplakala. Ne’š ti.
Ne znam zašto ali ostala sam i na to totalno mirna i nezainteresirana za pokazati osjećaje. Inače, kad čujem da se netko skoro rasplakao, ja već uvelike plačem. To je tada tako bilo. Dogodi mi se i danas da pustim suzu zbog nepravde nanesene bilo kome, i nad sudbinom čovjeka kojega uopće ne poznajem, ali sam znatno čvršća. Što ‘no se kaže, ćerale me bure i oluje.
A, tada sam se sjetila i zapitala: – Tko je taj, tko to otvara dušu nekome koga vidi drugi put u život?. Rekla sam to naglas, pa se Larisa nasmijala i dodala, kako imam pravo.
Nastavila je priču rekavši kako joj je Grgur pričao o svojoj ljubavi.
– Eto ti ga vraže, ovo je baš zanimljivo – pomislih i dometnuh: – Da, jako zanimljivo, onda ti se počeo nabacivati?!
– Od kuda znaš? – vrisnula je Larisa kroz smijeh. Naravno, zezala se.
To je inače u to vrijeme bila jedina maštovita fora onih koji su već u braku ili se uskoro žene. Vjerojatno je i danas tako. Ili pak slično. Svejedno….
Citirala ga je Larisa da joj je rekao: – Čim sam te vidio u Banja Luci jako si mi se svidjela, a sljedeći put u Mostaru već sam se zaljubio. A, to sam spoznao tek kada sam se vratio u Zagreb, pa sam ti stoga ostavio poruku kod tajnice da dolazim u Sarajevo.
– Za ne povjerovati – dodala je Larisa.
A mene je zanimalo kako je jadničak izdržao četiri mjeseca da ju ponovno vidi.
Ovo je bilo toliko jadno i nadasve providno, da se nismo mogle u prvi mah ni smijati, samo smo odmahivale rukama, a onda ipak prasnule u glasan smijeh.
Sad kad mi je to rekla, asocijacija na Ivanov drugi posao bila je očita. Salijetanje Larise nije uspjelo, i to mi je bilo jedino bitno.
A sad me baš zanimala ta njegova ljubavna žalopojka.
Nisam htjela inzistirati na toj priči, pustila sam Larisu da kaže ako želi, ako ne, možda još bolje, da ne slušam tu sapunjaru. A i asocijacija na slučaj mi je sve više mirisala. Kako stotinjak puta ponovih, uvijek mi je bilo mučno, a sad me ni najmanje nije zanimalo, budući da Larisa tada nije bila u opasnosti.
A, Grgurova ljubavna žalopojka je bila toliko klasična da je i Larisi bilo mučno prepričavati. Uglavnom dugogodišnja ljubav Grgura iz Zagreba i njegove cure također iz Zagreba se koncem godine treba okruniti brakom. A, problem je u tome što Grgur svoju izabranicu ne voli već dvije godine, tako je doslovce rekao Larisi. Ne’š ti šupljaka.
Pa, slijedi još šupljiji nastavak.
Ali on to njoj nije mogao reći, da je ne voli, jer ona njega jako voli, pa bi to nju povrijedilo, bla bla….
I stoga što on nju ne voli, on će nju odvesti pred oltar koncem godine.
A zašto? Pa, pogađamo svi, jer je ona trudna.
Gledale smo se nas dvije u čudu. A onda sam rekla Larisi da zašto ga nije pitala, zašto joj, ničim izazvan, vrijeđa inteligenciju?
A, nismo znale hoćemo li plakati ili se smijati.
I naravno da smo se smijale.
A, onako rasterećeno sam pomislila: – Bio je to slučaj na zadatku broj dva.
A što se mojoj dragoj Larisi dogodilo nakon deset godina….
Ništa i svašta, kako se u narodu kaže, ljubav nije pura.
Osjećajima se ne može upravljati.
A, nikada mi neće biti jasno, kako i zašto takvi ljudi, ne znam može li ih se uopće tako i nazvati, mogu sjediti na toliko stolica, i toliko zla nanositi nedužnima.
Rekla sam tada Larisi, dobro da si ga odmah skužila i nastavila svojim putem. Dodala je da imam pravo, ali i da je Grgur pravi šarmer i šaner. Što će reći da ga je i tada već bila prokužila, a to što joj se poslije dogodilo, je strašno, ali kako ga se riješiti, traje to i danas i izbija iz Tišine Sjeta. A nitko ga ne spominje.
A, da, zamalo zaboravih.
Kad smo se dobro našalile, s Grgurovom lovačkom pričom da će ženiti curu koju ne voli. Larisa je rekla da je tada pitala Grgura: – Jesi li rođeni Zagrepčanin?
– Zanosi mi pomalo na Dalmoša – rekla je i dodala kako joj je odgovorio da u Zagreb došao iz Dalmacije, ne preciziravši iz kojega mjesta, živjeti nakon srednje škole. Dodala je Larisa kako mu je također rekla da joj je malo čudno da za desetljeće i pol nije poprimio ni malo kajkavštine, a na što je on odgovorio: – Takvi smo ti mi Dalmatinci.
– Eto ti ga vraže – to je sve što sam imala na glas reći o onome što mi je Larisa ispričala.
A, misli su mi navirale i onako na prvu sam pomislila kako mi Ivan i Grgur nikada nisu bili bliže. Ali o tome jednostavno više nisam htjela ni razmišljati.
Takve misli iz dana u dan, iz sata u sat, čini mi se, nakon toga razgovora s Larisom, sve sam uspješnije uspijevala rastjerivati u tilome časku.
Pričala sam Larisi kako mi je bilo u Splitu kod novoga poslodavca. Da sam bila s Markom na ručku. I da sam mu prenijela njezine pozdrave. I da je on nju pozdravio. I da sam se naguštala sjedeći na rivi dok sam čekala Marka. I nabrojala joj sve butike u koje sam zavirila.
Guštala je i Larisa kad sam joj to pričala.
A, onda sam ukratko još rekla da ću joj posebno pričati o nedavnome dolasku Markove sestre Anite i stare nove cure Mirne u Mostar.
Objasnila sam joj za staru novu curu. Nisam spomenula ni u tome kontekstu Ivana kao i Mirninu sestru Luciju, koju Ivan ženi koncem godine. Da se ne bi kojim slučajem Larisa prisjetila sarajevske ratne kave, kad sam rekla za Grgura da je to moj prijatelj Ivan, a onda se prisjetila da bi mu mogao biti jedino dvojnik.
A, koje li slučajnosti i jedan i drugi žene se koncem godine. Ali jedan u Zagrebu, drugi u Splitu….
Larisa je rekla kako joj je drago da je Marko sretan, a onda je u kafić ušao moj kolega Pavo i kolegica Karla. Išli su s nekoga terena, i svratili na kavu.
Pozvala sam ih za naš stol i ne pitavši Larisu odgovara li joj, jer to se podrazumijevalo, ona je cijenila moje, i ja njezine prijatelje.
A, onda smo svih četvero izišli na terasu jer je već bilo zašlo sunce i baš smo se napričali i lijepo družili.
Larisa je prva rekla da treba poći jer se dogovorila sa Slavenom, a on je bio kod tetke koja živi u Mostaru, dok smo nas dvije bile na kavi.
Pričali smo o poslu, Pavo i Karla rekli su da će mi svratiti u dopisništvo. Bili su već jednom, pa sam ih prekorila zašto češće ne navrate.
A, onda je Pavo pitao smije li pitati, i počeo se smijati.
Rekla sam je li za duha?!
– Da, je li bio na zadatku? – dodao je Pavo.
Dometnula sam da nije bio duh, ali ima dva posla.
– Pametnome dosta – rekao je Pavo.
A onda nam se pridružilo još kolega i malo smo zaružili to večer i dogovorili se da sutra odemo popratiti uz ostalo i seminar humanitaraca
