Maturantica iz Vukovara autorica je najbolje priče o Domovinskom ratu – ‘Dio mene’

Stella Ristović, maturantica Gimnazije Vukovar, autorica je kratke priče „Dio mene“ koja je na natječaju Ministarstva branitelja, među 208 prijavljenih priča, proglašena najboljom.

“Pobjednička priča Dio mene progovara o silovanju u ratu. Tako teška tema i za ‘ozbiljne’ književnike našla je svoj glas u jednoj vukovarskoj maturantici. Traumatična priča, ispričana u prvom licu, donosi pred čitatelja snažne i bolne slike, izmiješane s nevjericom da se to doista događa. Novi život na kraju priče donosi nadu, mir i, ipak, život”,navedeno je u obrazloženju stručnog žirija.

“Profesorica Nujić mi je predložila da pišem o ženama u Domovinskom ratu. Najgora je bila priprema pisanja. Dugo sam razmišljala kako to napisati, koja će biti tema i kako sve to oblikovati. Nisam imala nimalo inspiracije. Dva dana prije predaje rada sam sjela za laptop i tu je tema samo pala na pamet, a pisanje je počelo samo od sebe. Priča nije temeljena na određenom stvarnom događaju nego potaknuta događajima iz rata”, ispričala je Stella Ristović.

U nastavku pročitajte nagrađenu priči Dio mene, autorice Stelle Ristović:

DIO MENE

Ležim na prljavom podu. Hladno je. Ispred sebe vidim mutne siluete bradatih vojnika. Soba je ispunjena mirisom alkohola i dimom cigareta. Osjetim udarac u trbuh. Grohotno smijanje prigušeno je zvonjavom u mojim ušima. Jedan od vojnika zgrabio me i smjestio u sjedeći položaj uza zid. Osjećam bolove po cijelom tijelu. Oči mi se opet sklapaju i tonem u san, ali me ubrzo budi još jedan snažni udarac. Ovoga puta to je bio šamar. Smijanje se nastavlja.

Na maloj stolici nedaleko od mene nalazio se radio iz kojeg je glasno drečala muzika. U sobu su uveli još nekoliko djevojaka mojih godina. U suzama, uplašeno su drhtale. Ne znam koliko je prošlo od toga dana ni kako smo se našli u ovom autobusu, ali znam da ne idemo prema dobrom cilju. Majko? Gdje si sada, majko moja? P

risjećam se one mirne nedjelje kada smo na trijemu pile čaj. Kako smo mogle slutiti da će se jednoga dana ovako završiti? Miris njenih finih kolača. Obožavala ih je praviti. Njezin blagi osmijeh, pregača bijela od brašna i mekane ruke koje prolaze kroz tijesto. Kuća u kojoj je uvijek vladala toplina i miris ukusnih jela. Gdje si sada, majčice moja? Jesi li dobro? Čuvaš li bracu i tatu? Jeste li na sigurnome?

Ništa više nije bilo u mojim mislima, osim njih troje na okupu, koji zajedno sjede i pričaju za obiteljskim stolom. Ni miris znoja u autobusu, grbave ceste, prljavi ljudi, namrgođeni vojnici i moje ispucane, zemljom prekrivene ruke, ništa od toga nije bilo bitno kao pomisao na moju obitelj i njihovu sigurnost.

Moji bezbrižni dani mladosti završili su onoga dana kada sam zakoračila u tu bezosjećajnu prostoriju s hladnim zidovima – logor. Stajali smo posloženi u vrstu i čekali naredbe vojnika. Svatko je bio smješten na svoje mjesto, klečeći i šuteći. U zraku se osjećao strah, a vojnici su se time hranili. Pogled mi se susreo s jednom poznatom djevojkom, mojom starom kolegicom s posla, Marijom. Nikad se nismo slagale, ali u ovom trenutku sve je to bilo manje bitno.

Pogledi su nam razmjenjivali strah, ali i blagi osjećaj olakšanja znajući da smo tu jedna pored druge. Razmotrila sam pogledom i primijetila kako mi zapravo nitko nije poznat osim nje. Dani u logoru prolazili su sporo. Ljudi su bili sve slabiji. Odustajali su od sebe i svoga života. Pa tko ne bi?

Svakodnevno smo gledali, a i trpjeli zlostavljanje vojnika za koje se ne može ni reći da su vojnici, već obični ljudski šljam. Žene su često bile zlostavljane, što sam i sama iskusila više puta. Snažni dodiri i hrapave, prljave ruke po mojem tijelu. Ustajali miris cigara u gustoj raščupanoj bradi i zadah alkohola koji je isparavao iz usta.

Marija i ja držale smo se zajedno. Tješile smo jedna drugu. Ona je bila u puno gorem stanju od mene, i psihičkom i fizičkom. Svakim danom trudila sam se ostati jaka, nadajući se da ću se jednoga dana vratiti zagrljaju svoje majke i da ove noćne more više neće biti.
Moju nadu jednoga je dana ubila spoznaja da se u mojoj utrobi stvara novi život. Moje tijelo postajalo je umornije, a volja za životom sve manja. Imala sam puno pitanja na koje nisam znala odgovor. Tko još želi dijete silovatelja? Na ovakav način? Razmišljala sam kako prostorija u kojoj nas drže postaje sve veća. Ili je ljudi bilo sve manje?

Neki su fizički klonuli i predali se smrti, a neki su odvedeni u nepoznato. Svakim ulaskom bilo je pitanje tko je sljedeći i što će se dogoditi. U čestim trenutcima slabosti poželjela sam da ja budem sljedeća, ali moja draga Marija kao da bi svaki put osjetila to i dala mi snagu da ipak ne odustanem. Mrzila sam sebe, a još više to nešto u sebi.

Kako mogu to zvati djetetom ako je plod nečijeg iživljavanja? Čak i kada bih željela to dijete, što bih mu rekla jednoga dana? Kako mu objasniti da nije dijete ljubavi već nečega strašnog? I mogu li živjeti s tom spoznajom da mu dajem toliki teret?

Željela sam smrt, ne zato što više nisam mogla trpjeti iživljavanja, već zato da ne moram donijeti odluku o onome u meni. Spašavanje i oslobođenje iz logora sada mi se činilo strašno jer sam znala da ću djelić toga logora ponijeti u svojoj utrobi. Nisam željela živjeti s time. Željela sam kraj, i za sebe i za svaku vezu s ovim mjestom. Jednostavno kraj i završetak svega.

Moje misli prekinulo je snažno zaustavljanje autobusa. Marija me čvrsto stišće za ruku. U pozadini se čuje žamor i uzbuđeno šaputanje ljudi. Pokušava mi nešto reći, ali od straha ne ispušta glas. Gdje nas sada vode? Hoće li ikada biti kraj ovom mučenju? Opet ta vika vojnika i izlazak iz autobusa koji tjera strah u kosti jer ne znaš što te čeka vani.

Na putu prema vratima vidim postrojene vojnike, ali me zbunjuje boja uniforme i sreća na njihovim licima. Svijetlost i sunce imaju drugačiji sjaj. U odsjaju sunca vidim lice majke. Moje majčice. Shvaćam da je ovo kraj noćne more te zatvaram oči kako bih se prepustila.

Glasan pljesak trgnuo me iz mojih prisjećanja i razmišljanje, a suze su se nakupile u očima čim sam ga ugledala kako mi se stidljivo smješka iz grupe prvašića koji ponosno nose svoje školske torbe. Taj nevini osmijeh uvijek će biti moja snaga. Iz nečega nehumanoga rodilo se nešto nevino i voljeno.

Nikad se neću pokajati što sam ga ipak na kraju zadržala, koliko god to teško bilo. Odlučila sam prihvatiti stvarnost i svoju situaciju. Nisam imala snage ubiti nešto nevino, nešto što nije bilo krivo za svoj nastanak i svoje postojanje. Nisam ni slutila koliko će ga biti lako voljeti te koliko će mi sjećanja i rane lakše zarastati uz njega.

Dokle god dišem, neću zaboraviti svoju noćnu moru, najgori dio moga života, ali shvatila sam da agresija nije odgovor na agresiju. Sada imam njega koji mi je dao smisao životu i utješio me kada mi je to bilo najpotrebnije.

Spašavanjem njegovoga života, spasila sam i svoj.