Magazin
Markova priÄa iz Mostara ili priÄa iz svakog naÅ¡eg mjesta
Sve Äešće zanijemim u posljednje vrijeme. Nije da fali rijeÄi, nego uz rijeÄ svaku, po jedna suza ide. A kad suza sklizne niz lice, hajde opravdaj se, da plaÄeÅ¡ zbog bure, kad joÅ¡ zapuhalo nije
. Bila su nekada Äetiri odjeljenja. A, b, c i d. I sva Äetiri dupke puna. Po Äetrdeset uÄenika u jednom. Bile su torbe Marko i Slavko, na oba ramena Å¡to se nose, a kasnije smo se folirali sa Sebastian taÅ¡nama na jedno rame. Za užinu smo jeli sendviÄ sa kruhom i hljebom, sa tirolskom salamom ili sirom trapistom. Å ta ko viÅ¡e voli. Bili su leksikoni i spomenici… na pola prevrnuti listovi gdje pisali su „Odgovori“, na pitanje „Ime simpatije?“. Bio je smijeh kad neko pokuÅ¡a preskoÄiti kozlić, pa ostane na pola, ni tamo ni ‘vamo.
I Marko je trebao imati istu priÄu. Već godinu dana, radovao se prvom razredu, i uÄitelju Å¡to uÄio je njegovu stariju sestru. Znao je i u kojoj će uÄionici sjediti, jer sestra starija mu je rekla da su prvaÄići uvijek u prizemlju, u onoj uÄionici Äiji prozori su ukraÅ¡eni Å¡arenim cvjetovima od stiropora. To je uÄionica, odmah uz Å¡kolsko dvoriÅ¡te gdje nalazi se koÅ¡ za koÅ¡arku i novi golovi. A Marko obožava igrati nogomet… i ko zna, možda se Å¡koli najviÅ¡e i radovao, zbog novih golova u Å¡kolskom dvoriÅ¡tu. Već je znao s kim će i sjediti u razredu. Požurit će prvi dan da zauzme mjesto u prvoj klupi s prijateljem najboljim iz vrtića, Å¡to zove se Luka.
Ovo je trebala biti Markova priÄa. Ali… ne zanimaju velike ni okrutne, Markove priÄe. Oni kroje tuÄ‘e života, kao usputna odijela, koja kad im prestanu služiti, jednostavno ih odbace. Oni bacaju tuÄ‘e živote na sve strane svijeta, kao list na buri naÅ¡oj, odnese te gdje vjetar života te baci.
Nakon osam mjeseci bez plaće, i zadnja tri neplaćena raÄuna od struje, bez ijedne rijeÄi njemaÄkog jezika, život je bacio Markovog oca na graÄ‘evinu u jedan mali grad na sjeveru NjemaÄke. Nakon rada od zvijezde do zvijezde, i tri uredne platne liste, smilovao se stariji braÄni par Nijemaca, i iznajmio mu stanÄić u prizemlju svoje kuće, u koji prije petnaest dana doselio se Marko sa majkom i starijom sestrom.
I poÄela je neki dan… u malom gradiću na sjeveru NjemaÄke, Markova priÄa. Nije potrÄao prvi u uÄionicu da zauzme mjesto u prvoj klupi za najboljeg prijatelja Luku iz vrtića i za sebe, već je bojažljivo stisnuo majÄinu ruku dok nasmijeÅ¡ena uÄiteljica neÅ¡to je govorila ostaloj djeci, na jeziku koji Marko ne razumije. Sjeli su ga u treću klupu s tamnoputim djeÄakom, koji je kao izbjeglica doÅ¡ao u NjemaÄku. Prozori su bili lijepi, ukraÅ¡eni sa slovima u raznim bojama… ali Marku su nedostajali Å¡areni cvjetovi od stiropora na njegovoj nesuÄ‘enoj Å¡koli u Mostaru. Nedostajali su mu i novi golovi u Å¡kolskom dvoriÅ¡tu, i stari dobri uÄitelj Å¡to uÄio je njegovu stariju sestru.
UÄiteljica je osjetila tugu u djeÄijim oÄima, i za užinu umjesto jedne, Marko je dobio dvije u celofan upakovane napolitanke. Jednu je pojeo odmah, a drugu ostavio za Luku, da podijele jednom kad vrati se kući, u svoju Å¡kolu, u prvu klupu Å¡to Luka je za njih dvojicu zauzeo. Jednom kad vrati se kući…
A tamo u Mostaru… Luka nije trebao trÄati da zauzme mjesto u prvoj klupi, za njih dvojicu. Razred je na pola prazan. Na jednu stolicu je sjeo, a na drugu stavio torbu, na Markovo mjesto… da neko ne zauzme, dok se on ne vrati. ÄŒuo je, ali nije baÅ¡ razumio uÄiteljicu kad je drugoj rekla: „I ove ih je godine sve manje… nema Å¡estero od upisanih, otiÅ¡li u NjemaÄku.“
On će Äuvati mjesto za Marka… a Marko za njega onu drugu napolitanku…, da podijele je zajedno, u Å¡kolskom dvoriÅ¡tu, kod novih golova.
Sve Äešće zanijemim u posljednje vrijeme…
Nije da fali rijeÄi… ali uz svaku rijeÄ, po jedna suza ide…
