Marko Tokić o knjizi vukovarske djevojčice u plavom kaputu

Iako smo o promociji zbirke pjesama vukovarske pjesnikinje Željke Mitrović Jurić već pisali, ovom prigodom objavljujemo i govor dr. Marka Tokića i našega kolumnista, koji je bio u ulozi promotora spomenute knjige.

Za tropolje.info piše: Marko Tokić 

MOJA RIJEKA SUZA

ŽELJKA MITROVIĆ-JURIĆ

Vukovar…

Antoine de Saint-Exupery u svojoj knjizi Mali princ, na jednom mjestu kaže: Čovjek ispravno vidi srcem; ono što je bitno oku je nevidljivo.

Vukovar.

Vukovar…

Vukowar!!!

Ako imate hrvatsko srce, na samo ovo ime ono, će zaigrati. Ako imate hrvatsko srce, na samo ovo ime, ono će zajecati.

Ako imate hrvatsko srce…

Ako budete čitali Moju rijeku suza Željke Mitrović-Jurić i ako ne budete plakali zamislite se nad sobom i upitajte se: što sa mnom nije uredu? Imam li hrvatsko srce? Imam li srce, uopće?

A, sad ćete se upitati, zašto nam udara na srce? A na što ću drugo?!

Što s tim pjesmama? Što s njima nije uredu, kada se njihov predstavljač poziva samo na srce? I to onaj predstavljač koji bi koju trebao reći o formalnoj razini pjesništva, o onome kako su pjesme građene, kakav je odnos forme i sadržaja i na koncu kao kritičar pronaći dlake u jajetu. Formalnih nedostataka ima, često su to zapisi na granici pitanja – jesu li uopće poezija?

Ovo je intimni viÅ¡egodiÅ¡nji dnevnik objavljen u obliku pjesama. Ovo je pjesniÅ¡tvo uistinu prepuno formalnih manjkavosti. Ovo nisu riječi sluge riječi, niti su riječi stihotvorca. One ne zavode pjesnika i ne odvode ga u nepoznato. One ne sluÅ¡aju pjesnika do razine njegove vjeÅ¡tine koja bi opajala zvukom (ali ječale prazninom). Ovo nisu pjesme pjesnika koji je ovladao vjeÅ¡tinom i tajnom zanata. Ovaj pjesnik joÅ¡ uvijek traži svoje riječi, ali ovaj pjesnik ima… Ali ovaj pjesnik ima ono Å¡to tako fali mnogima koji su ovladali vjeÅ¡tinom. Ali ovaj pjesnik ima jednu duboku osjećajnost koje ga nije strah i koju stavlja kao suzu na dlan iz koje izniče čežnja za slobodom, pravdom, istinom, ljepotom i dobrotom slivenu u jednu jedinu riječ: Hrvatska!

Vlatko Pavletić u svojoj knjizi Kako razumjeti poeziju navodi: „Za Coleridgea poezija uopće nije ‘vrsta književnosti’ nego ‘tkivo od kojega je sazdan naÅ¡ život’. I ‘sve Å¡to vrijedi zapamtiti u životu u stvari je njegova poezija. Strah je poezija, nadanje je poezija, ljubav je poezija, mržnja je poezija; prezir, ljubomora, grižnja savjesti, divljenje, čuÄ‘enje, samilost, očaj, ludilo – sve je to poezija. Poezija je ona fina čestica u nama koja Å¡iri, razrjeÄ‘uje, prečišćuje, uzdiže cijelo naÅ¡e biće…’“

I upravo je u tome tajna, u tom uzdizanju, u tom letu od podzemlja i vukovarskih podruma u ratu, od granata i gelera, pa i od prizemlja i krasnih dječjih suza koje će obići svijet (djevojčice u plavom kaputiću), izgona i progona i neizvjesne sudbine s tragičnim sjećanjima na ljudsku dobrotu, nadu i vjeru i zvjersku mržnju ljudi koji su zgazili u sebi svaki trag ljudskosti: ubijajući, razarajući, uništavajući sve što je sveto, istinito i lijepo. I sad i opet treba se izdići iznad te jame bezdanke iz tog blata i kaljuže i te slike ljepote uzdići i onaj istinski duh boraca za slobodu očuvati i sačuvati za vječnost otimajući ih mržnji i zaboravu.

Kroz mene je prošao neki nemir, strepnja

Srce mi je govorilo da ću čuti tvoje ime

I zaista novinar je pročitao: Aleksandar Laba.

Bože moj, srce je zakucalo!

Našla sam svoga Acu!

Osjetila sam mir, steglo me u grlu.

Nisam mogla plakati.

…

Nisam vjerovala kad su mi rekli

da se zločinac vraća na

mjesto zločina, ali je istina.

Ja sam ga srela.

Gledali smo se oči u oči.

On mi se cinično smijao

Kao i onog dana kada je

Tebe ubio i meni maknuo osmijeh s lica

I u srce stavio veliku bol…

I sad mi doÄ‘e, da stanem…

i da Å¡utim.

Å to može čovjek uopće reći kada naiÄ‘e na ove riječi? I znaÅ¡… da su istina. To nije pjesma. To je svjedočanstvo.

Kao Å¡to je svjedočanstvo i ovo da smo desetog travnja devedeset druge kum Mara i ja igrali bilijara u Å uici kada je u gostionicu uÅ¡ao čovjek, vojnik kakvog se rijetko viÄ‘a, u crnoj uniformi s zelenom beretkom na glavi i rekao: Ja sam Ante Brkan iz Vukovara na prvim linijama se gine tko ima puÅ¡ku neka ide sa mnom…

Bio je tu s kamionom i ljudi su se dizali i krenuli kada je čuo da smo mi na topovima, mene i kuma je poslao odmah da gađamo benzinsku crpku na Kupresu (a izgleda da je već bilo kasno).

I svi koji su taj dan otišli s njim nisu se više vratili. Ni on se nije vratio, a bio je momak, vojnik kakav se rijetko viđa, možda ponekad tako vojnički po stavu znao je izgledati general Ante Zorislav Roso. I vidio sam mu oca kada smo na Kupresu podizali spomenik Vukovarcima i rekao sam mu: Vidio sam ti sina, taj zadnji dan, taj zadnji tren njegova života i ostala mi je slika vojnika – hrvatskog vojnika kakva se jednom u životu viđa.

Ali, draga moja Željka i dragi moji prijatelji (moji Duvnjaci), mi moramo znati postoji i ona druga Hrvatska – bešćutna, gramziva, pohlepna, koja ne preza ni od čega, kojoj se cijeli svijet sveo i svodi na IMT (ima li mene tu). Oni će tvoju poeziju i ovo moje govorenje držati patetikom. Oni će naše živote i naša nastojanja omalovažiti na sve moguće načine, ako nikako drugačije onda pohvalom.

Da, da… Pohvalom.

Tad smo mi, Željka, upamti dobro: romantičari.

A ti, kao nitko, govoriš istinu i samo istinu. I to realnu, gorku, stvarnu do bola, do bola kostiju, do tuge u srcu i bola u duši. I taj tvoj realizam (odraz stvarnog života) za njih je patetika, a ako je estetika… Onda, eto, neka bude, ali, brate, šta je da je: čista romantika. A stvarnost tvojih pjesma, taj tvoj književni svijet, odraz je tek stvarnog svijeta oslikanog u tvojoj duši.

Pa iako u tvojim pjesmama ima formalnih nedostataka, oni se premošćuju srcem (možda ih to podsjeća na romantiku), oni se otklanjaju čežnjom da ono što je u njima bude istina i jedino istina. Ona tvoja, duboka proživljena, intimna i samo tvoja.

Ali ovim pjesmama ona postaje i naša i zato ti zahvaljujem na hrabrosti da svjedočiš. I da i nama omogućiš okus vukovarske kalvarije.

Ne mogu proći kroz svoje dvorište

Moram kroz srpsko

Ulazim u kuću

Nešto me steglo oko srca

I krenemi suza

Zagrlim snažno majku

I rekoh joj

Mama došla sam svojoj kući

Majka mi kaže

Smiri se

Idemo malo van

Mama ja to ne želim

To je moja kuća

I majka zajeca od plača…

Ako je netko znao objašnjavati poeziju onda je to pokojni drugi predsjednik Hrvatske Vlatko Pavletić i on na jednom mjestu, već spominjane knjige, kaže: „Poeziju možemo očekivati svugdje gdje intelektivno-logički diskurz biva zamijenjen afektivno-emotivnim, uvijek kada uz denotaciju, ili neovisno o njoj, jako sugestivno dođe do izražaja – konotacija.“

Kada misaono i logičko, kada ono što želimo reći poklekne pod bujicom emocije, naplavinom one unutarnje boje, koju skrivamo u duši, i kada ona, ta boja našeg bića, vodoskocima srca zažubori u riječi… Niče, javlja se i svjedoči – pjesmom!

Stoga, draga Željka, želim ta da joÅ¡ piÅ¡eÅ¡. JoÅ¡. I joÅ¡… I kad ti se čini da to pisanje gubi svoj smisao i da nemaÅ¡ svoje čitatelje i oni koji te razumiju, ti opet sjedni i piÅ¡i.

A ja te uvjeravam da postoji i živi i da će još dugo živjeti i ona tvoja i svih nas: Vukovarska Hrvatska.

Ovdje ću ipak pridodati još neka zapažanja, neovisno o ovoj tvojoj knjizi pišući o poeziji nekim drugim povodom napisao sam sljedeće: „Možda je važno zamijetiti kako se u hrvatskom jeziku može osjećati dodir, miris; ali i ljubav, mržnju, zanos; da je osjetilno (ono što se doživljava osjetom) i osjećajno (ono što se proživljava emocionalno) u hrvatskom i jezično iznimno blisko.“

I taj dodir riječi, taj osjet i osjećaj kojega dijeliš s nama ima ljekovito, terapeutsko svojstvo. Ove su riječi najbolji mogući lijek protiv bešćutnosti. Jer kako sam, također, jednom davno rekao: „Razumijevanje književnosti zasnovano je, od samih početaka, na uočenom učinku na konzumente (gledatelje antičkog teatra ili čitatelje književnih djela) i objavljeno kao pročišćavanje emocija, kojemu će se kasnije pridodavati različita razumijevanja pojma katarze (najpoznatije ono Freudovo kao oslobađanje od potisnutoga onoga koji piše i posvješćivanje potisnutoga kod onoga koji čita koje također rezultira sličnim učinkom). Stoga se književnost, a i njezino razumijevanje, ne može i ne smije odreći te svoje dimenzije.“

Pun autobus uplakanih lica

Krenuli smo u nepoznato

A ona maleno dijete

Ne zna što se oko nje događa

I tko je oko nje

Dignu dva prsta i zapjeva: HDZ

Mama joj viče: Šuti Josipa

No ona ponovno

Dignu dva prsta i zapjeva: HDZ

Kuma kaže: Uštipni je

Da zaplače jer će nas ubiti.

Mama je uštipne, a ona

Je pita: Šta me šćipaš!

Ako budete plakali kada budete čitali Moju rijeku suza Željke Mitorvić-Jurić, nemojte se stidjeti, to je dobro, to je ljekovito…

Ako vam i ne bude jasno zašto plačete prisjetite se što sam rekao na početku, ono šta je rekao onaj  pisac Maloga princa Antoine de Saint-Exupery: Čovjek ispravno vidi srcem; ono što je bitno oku je nevidljivo.

Željka dobro nam došla u Tomislavgrad, ovdje si kod kuće, ovdje živi i živjet će zauvijek, tvoj i naš, Vukovar.

tropolje.info