Uncategorized
Marko Tokić o knjizi vukovarske djevojÄice u plavom kaputu
Iako smo o promociji zbirke pjesama vukovarske pjesnikinje Željke Mitrović Jurić već pisali, ovom prigodom objavljujemo i govor dr. Marka Tokića i našega kolumnista, koji je bio u ulozi promotora spomenute knjige.
Za tropolje.info piše: Marko Tokić 
MOJA RIJEKA SUZA
ŽELJKA MITROVIĆ-JURIĆ
Vukovar…
Antoine de Saint-Exupery u svojoj knjizi Mali princ, na jednom mjestu kaže: Čovjek ispravno vidi srcem; ono što je bitno oku je nevidljivo.
Vukovar.
Vukovar…
Vukowar!!!
Ako imate hrvatsko srce, na samo ovo ime ono, će zaigrati. Ako imate hrvatsko srce, na samo ovo ime, ono će zajecati.
Ako imate hrvatsko srce…
Ako budete Äitali Moju rijeku suza Željke Mitrović-Jurić i ako ne budete plakali zamislite se nad sobom i upitajte se: Å¡to sa mnom nije uredu? Imam li hrvatsko srce? Imam li srce, uopće?
A, sad ćete se upitati, zašto nam udara na srce? A na što ću drugo?!
Å to s tim pjesmama? Å to s njima nije uredu, kada se njihov predstavljaÄ poziva samo na srce? I to onaj predstavljaÄ koji bi koju trebao reći o formalnoj razini pjesniÅ¡tva, o onome kako su pjesme graÄ‘ene, kakav je odnos forme i sadržaja i na koncu kao kritiÄar pronaći dlake u jajetu. Formalnih nedostataka ima, Äesto su to zapisi na granici pitanja – jesu li uopće poezija?
Ovo je intimni viÅ¡egodiÅ¡nji dnevnik objavljen u obliku pjesama. Ovo je pjesniÅ¡tvo uistinu prepuno formalnih manjkavosti. Ovo nisu rijeÄi sluge rijeÄi, niti su rijeÄi stihotvorca. One ne zavode pjesnika i ne odvode ga u nepoznato. One ne sluÅ¡aju pjesnika do razine njegove vjeÅ¡tine koja bi opajala zvukom (ali jeÄale prazninom). Ovo nisu pjesme pjesnika koji je ovladao vjeÅ¡tinom i tajnom zanata. Ovaj pjesnik joÅ¡ uvijek traži svoje rijeÄi, ali ovaj pjesnik ima… Ali ovaj pjesnik ima ono Å¡to tako fali mnogima koji su ovladali vjeÅ¡tinom. Ali ovaj pjesnik ima jednu duboku osjećajnost koje ga nije strah i koju stavlja kao suzu na dlan iz koje izniÄe Äežnja za slobodom, pravdom, istinom, ljepotom i dobrotom slivenu u jednu jedinu rijeÄ: Hrvatska!
Vlatko Pavletić u svojoj knjizi Kako razumjeti poeziju navodi: „Za Coleridgea poezija uopće nije ‘vrsta književnosti’ nego ‘tkivo od kojega je sazdan naÅ¡ život’. I ‘sve Å¡to vrijedi zapamtiti u životu u stvari je njegova poezija. Strah je poezija, nadanje je poezija, ljubav je poezija, mržnja je poezija; prezir, ljubomora, grižnja savjesti, divljenje, ÄuÄ‘enje, samilost, oÄaj, ludilo – sve je to poezija. Poezija je ona fina Äestica u nama koja Å¡iri, razrjeÄ‘uje, preÄišćuje, uzdiže cijelo naÅ¡e biće…’“
I upravo je u tome tajna, u tom uzdizanju, u tom letu od podzemlja i vukovarskih podruma u ratu, od granata i gelera, pa i od prizemlja i krasnih djeÄjih suza koje će obići svijet (djevojÄice u plavom kaputiću), izgona i progona i neizvjesne sudbine s tragiÄnim sjećanjima na ljudsku dobrotu, nadu i vjeru i zvjersku mržnju ljudi koji su zgazili u sebi svaki trag ljudskosti: ubijajući, razarajući, uniÅ¡tavajući sve Å¡to je sveto, istinito i lijepo. I sad i opet treba se izdići iznad te jame bezdanke iz tog blata i kaljuže i te slike ljepote uzdići i onaj istinski duh boraca za slobodu oÄuvati i saÄuvati za vjeÄnost otimajući ih mržnji i zaboravu.
Kroz mene je prošao neki nemir, strepnja
Srce mi je govorilo da ću Äuti tvoje ime
I zaista novinar je proÄitao: Aleksandar Laba.
Bože moj, srce je zakucalo!
Našla sam svoga Acu!
Osjetila sam mir, steglo me u grlu.
Nisam mogla plakati.
…
Nisam vjerovala kad su mi rekli
da se zloÄinac vraća na
mjesto zloÄina, ali je istina.
Ja sam ga srela.
Gledali smo se oÄi u oÄi.
On mi se ciniÄno smijao
Kao i onog dana kada je
Tebe ubio i meni maknuo osmijeh s lica
I u srce stavio veliku bol…
I sad mi doÄ‘e, da stanem…
i da Å¡utim.
Å to može Äovjek uopće reći kada naiÄ‘e na ove rijeÄi? I znaÅ¡… da su istina. To nije pjesma. To je svjedoÄanstvo.
Kao Å¡to je svjedoÄanstvo i ovo da smo desetog travnja devedeset druge kum Mara i ja igrali bilijara u Å uici kada je u gostionicu uÅ¡ao Äovjek, vojnik kakvog se rijetko viÄ‘a, u crnoj uniformi s zelenom beretkom na glavi i rekao: Ja sam Ante Brkan iz Vukovara na prvim linijama se gine tko ima puÅ¡ku neka ide sa mnom…
Bio je tu s kamionom i ljudi su se dizali i krenuli kada je Äuo da smo mi na topovima, mene i kuma je poslao odmah da gaÄ‘amo benzinsku crpku na Kupresu (a izgleda da je već bilo kasno).
I svi koji su taj dan otiÅ¡li s njim nisu se viÅ¡e vratili. Ni on se nije vratio, a bio je momak, vojnik kakav se rijetko viÄ‘a, možda ponekad tako vojniÄki po stavu znao je izgledati general Ante Zorislav Roso. I vidio sam mu oca kada smo na Kupresu podizali spomenik Vukovarcima i rekao sam mu: Vidio sam ti sina, taj zadnji dan, taj zadnji tren njegova života i ostala mi je slika vojnika – hrvatskog vojnika kakva se jednom u životu viÄ‘a.
Ali, draga moja Željka i dragi moji prijatelji (moji Duvnjaci), mi moramo znati postoji i ona druga Hrvatska – bešćutna, gramziva, pohlepna, koja ne preza ni od Äega, kojoj se cijeli svijet sveo i svodi na IMT (ima li mene tu). Oni će tvoju poeziju i ovo moje govorenje držati patetikom. Oni će naÅ¡e živote i naÅ¡a nastojanja omalovažiti na sve moguće naÄine, ako nikako drugaÄije onda pohvalom.
Da, da… Pohvalom.
Tad smo mi, Željka, upamti dobro: romantiÄari.
A ti, kao nitko, govoriÅ¡ istinu i samo istinu. I to realnu, gorku, stvarnu do bola, do bola kostiju, do tuge u srcu i bola u duÅ¡i. I taj tvoj realizam (odraz stvarnog života) za njih je patetika, a ako je estetika… Onda, eto, neka bude, ali, brate, Å¡ta je da je: Äista romantika. A stvarnost tvojih pjesma, taj tvoj književni svijet, odraz je tek stvarnog svijeta oslikanog u tvojoj duÅ¡i.
Pa iako u tvojim pjesmama ima formalnih nedostataka, oni se premošćuju srcem (možda ih to podsjeća na romantiku), oni se otklanjaju Äežnjom da ono Å¡to je u njima bude istina i jedino istina. Ona tvoja, duboka proživljena, intimna i samo tvoja.
Ali ovim pjesmama ona postaje i naÅ¡a i zato ti zahvaljujem na hrabrosti da svjedoÄiÅ¡. I da i nama omogućiÅ¡ okus vukovarske kalvarije.
Ne mogu proći kroz svoje dvorište
Moram kroz srpsko
Ulazim u kuću
Nešto me steglo oko srca
I krenemi suza
Zagrlim snažno majku
I rekoh joj
Mama došla sam svojoj kući
Majka mi kaže
Smiri se
Idemo malo van
Mama ja to ne želim
To je moja kuća
I majka zajeca od plaÄa…
Ako je netko znao objaÅ¡njavati poeziju onda je to pokojni drugi predsjednik Hrvatske Vlatko Pavletić i on na jednom mjestu, već spominjane knjige, kaže: „Poeziju možemo oÄekivati svugdje gdje intelektivno-logiÄki diskurz biva zamijenjen afektivno-emotivnim, uvijek kada uz denotaciju, ili neovisno o njoj, jako sugestivno doÄ‘e do izražaja – konotacija.“
Kada misaono i logiÄko, kada ono Å¡to želimo reći poklekne pod bujicom emocije, naplavinom one unutarnje boje, koju skrivamo u duÅ¡i, i kada ona, ta boja naÅ¡eg bića, vodoskocima srca zažubori u rijeÄi… NiÄe, javlja se i svjedoÄi – pjesmom!
Stoga, draga Željka, želim ta da joÅ¡ piÅ¡eÅ¡. JoÅ¡. I joÅ¡… I kad ti se Äini da to pisanje gubi svoj smisao i da nemaÅ¡ svoje Äitatelje i oni koji te razumiju, ti opet sjedni i piÅ¡i.
A ja te uvjeravam da postoji i živi i da će još dugo živjeti i ona tvoja i svih nas: Vukovarska Hrvatska.
Ovdje ću ipak pridodati joÅ¡ neka zapažanja, neovisno o ovoj tvojoj knjizi piÅ¡ući o poeziji nekim drugim povodom napisao sam sljedeće: „Možda je važno zamijetiti kako se u hrvatskom jeziku može osjećati dodir, miris; ali i ljubav, mržnju, zanos; da je osjetilno (ono Å¡to se doživljava osjetom) i osjećajno (ono Å¡to se proživljava emocionalno) u hrvatskom i jeziÄno iznimno blisko.“
I taj dodir rijeÄi, taj osjet i osjećaj kojega dijeliÅ¡ s nama ima ljekovito, terapeutsko svojstvo. Ove su rijeÄi najbolji mogući lijek protiv bešćutnosti. Jer kako sam, takoÄ‘er, jednom davno rekao: „Razumijevanje književnosti zasnovano je, od samih poÄetaka, na uoÄenom uÄinku na konzumente (gledatelje antiÄkog teatra ili Äitatelje književnih djela) i objavljeno kao proÄišćavanje emocija, kojemu će se kasnije pridodavati razliÄita razumijevanja pojma katarze (najpoznatije ono Freudovo kao oslobaÄ‘anje od potisnutoga onoga koji piÅ¡e i posvješćivanje potisnutoga kod onoga koji Äita koje takoÄ‘er rezultira sliÄnim uÄinkom). Stoga se književnost, a i njezino razumijevanje, ne može i ne smije odreći te svoje dimenzije.“
Pun autobus uplakanih lica
Krenuli smo u nepoznato
A ona maleno dijete
Ne zna što se oko nje događa
I tko je oko nje
Dignu dva prsta i zapjeva: HDZ
Mama joj viÄe: Å uti Josipa
No ona ponovno
Dignu dva prsta i zapjeva: HDZ
Kuma kaže: Uštipni je
Da zaplaÄe jer će nas ubiti.
Mama je uštipne, a ona
Je pita: Šta me šćipaš!
Ako budete plakali kada budete Äitali Moju rijeku suza Željke Mitorvić-Jurić, nemojte se stidjeti, to je dobro, to je ljekovito…
Ako vam i ne bude jasno zaÅ¡to plaÄete prisjetite se Å¡to sam rekao na poÄetku, ono Å¡ta je rekao onaj  pisac Maloga princa Antoine de Saint-Exupery: ÄŒovjek ispravno vidi srcem; ono Å¡to je bitno oku je nevidljivo.
Željka dobro nam došla u Tomislavgrad, ovdje si kod kuće, ovdje živi i živjet će zauvijek, tvoj i naš, Vukovar.
tropolje.info
