Ne pišem ovo zbog sebe, nego zbog mladih kojima lažima o krasnoj prošlosti otimaju njihovo vrijeme i njihovu mladost.
U posljednje vrijeme, malo pa negdje, proÄitam o tome kako je Mostar podijeljen grad. Naravno, takve tvrdnje uvijek su praćene žalom za jedinstvom i navodnom nekadaÅ¡njom nepodijeljenošću i ljepotom. A mene iskustvo uÄi da je malo gradova na svijetu koji nisu „umjetno podijeljeni†na fetive i vlaje, purgere i doÅ¡lje, raju i papke… da se prisjetim samo nekih omiljenih podjela.
Za tomislavcity piše: Marko Tokić
Mostar je kao grad podijeljen ratom. SuoÄen s nemogućnošću Hrvata i BoÅ¡njaka da se dogovore o karakteru BiH. Hrvati kao malobrojniji Äitavo su vrijeme težili nekoj vrsti kantonizacije ili republiÄkog ustrojstva (Äitaj federalizacije) i Muslimani kao većina nekoj vrsti unitarizacije. Ta se napetost oÄitovala Äitavo vrijeme demokratske (i ratne) BiH. I Muslimani (BoÅ¡njaci) koji su u Mostaru (zasad) malobrojniji svim se silama trude saÄuvati zaÅ¡titne mehanizme nacionalne participacije u vlasti i suodluÄivanja (isto ono Å¡to svim silama pokuÅ¡avaju osporiti Hrvatima na viÅ¡im razinama). I dok bi Äovjek mogao pomisliti da će takav gradski status uputiti ih na razumijevanje hrvatskih zahtjeva, velika većina ih, po automatizmu, podržava politiku da je njihov nacionalni interes da Hrvati nemaju u BiH pravo na televiziju na svom jeziku, da je Treći najveći mogući grijeh (i tako dalje, i tako dalje…). I da je njihov Velež isti onaj koji je trajao do rata i da je normalno Å¡to je Zrinjski zabranjen neke tamo godine i prema tome nema pravo ni postojati, da su neki osloboÄ‘eni isti dan kada je sedam fratara baÄeno u Neretvu samo zato jer su bili Hrvati (katolici i svećenici). Ali, u općoj kakafoniji zvukova, Äak se i ne Äuju takvi komentari, ma da i njih ponekad ima; nego se oglaÅ¡avaju ljubitelji bratstvojedinstvujućeg bivanja i s ove strane svijeta (koja navodno takvih glasova nema) kojima je sve bilo lijepo i divno dok se slavio osmi mart i nudili karanfili.
E, a da sad malo popriÄamo o jedinstvu grada o kojem pjevaju dok o tome zbore. Zaboravljaju kako tada i oni s Panjevine, naravno, nisu bili „roÄ‘eniâ€, a da ne govorimo o seljacima iz Ilića i Cima…
Å to reći i danas o onima s Goranaca, Vrda i RaÅ¡ke Gore i kakvi ih sve epiteti i danas prate. O Å percima i Å kutorima da ne priÄam… O onima kojima sunce ide u oÄi i ujutro i naveÄer i svaki Božji dan. O onima koji su Å¡ljegli odavde ili odande (najÄešće s brda). O onima koji nisu mogli ni sanjati da dobiju „druÅ¡tveni†stan, jer su kao ubogi nacionalisti, klerofaÅ¡isti i isti zaglupljeni odlascima na vjeronauk, priÄesti i mise pa nisu fina gradska gospoda koja s partijskom knjižicom u džepu odreÄ‘uje Å¡to tko može, i kako može, i koliko može. Nije lijepo danas, naravno, da oni Å¡to su Å¡ljegli zauzimaju ova ili ona mjesta, a oni kojih se pitalo smije li kiÅ¡a po Mostaru, evo se danas niÅ¡ta ne pita.
Na stranu da nam je svima bilo lijepo, jer smo bili mlaÄ‘i makar tridesetak godina, pa evo bih i ja mogao, možda ne o Mostaru, ali o Zadru u kojem su igrali KreÅ¡i i Pino i u kojem je jedan nepoznati malac, neki PerinÄić, Ignisu iz Varesea zabio Äeterdeset Äetri koÅ¡a ili o Zagrebu baÅ¡ kad je Johny svirao na stepenicama ispred Filozofskog fakulteta… Ne ćete vjerovati, ali i mi smo nacionalisti i isti, takoÄ‘er bili mladi i zaljubljeni… I nama je bilo dobro, možda ne baÅ¡ kao vama, ali i mi smo s vijetnamkama i trapericama (Li, sa dva e) koje su nam ćaće donosile iz NjemaÄke (otkupljujući tako barem malo vrijeme koje nam nisu mogli darovati i ljubav za koju smo bili uskraćeni) prkosili vremenu i usudu te uÄili, radili, voljeli, živjeli. I za nas je bilo mjesta u Mostaru, najÄešće u Ćelovini makar dva mjeseca jer smo rekli neÅ¡to protiv božanskoga Tite ili „zapivaliâ€, ne daj Bože, hrvatsku himnu; Marjane, Marjane, i tko zna kakve su nam sve subverzivne i druge gluposti mogle pasti na pamet u najboljem od svih mogućih svjetova.
A taj svijet je bio toliko dobar, kao i onaj u Jugoslaviji prije nje, da smo se na koncu obje balade doslovno i metaforiÄki poklali.
Zazivati iznova jedinstvo kojega nikada nije bilo i bratstvo od kojega smo svi oboljeli nije niÅ¡ta drugo nego obnavljati preduvjete treće tragedije, jer se povijest nažalost ne ponavlja kao farsa: ona uvijek i iznova iz istih uvjeta raÄ‘a istim tragiÄnim plodovima.
Stoga, ma koliko podijeljeni grad, bio bolan (i podijeljena zemlja), uvijek je pametnije poÅ¡tovati razlike i uvažavati ih, a ne zatirati ih i kod zdravih oÄiju praviti se da ne postoje. Mnogi govore da je bogatstvo u razlikama, ne usudim se isto tvrditi, ali duboko vjerujem ako se meÄ‘usobno poÅ¡tuju (da s time mogu živjeti). Uvažavanje, poÅ¡tivanje i ukljuÄivanje uvijek je bolje od lažnog jedinstva i joÅ¡ lažnijeg bratstva.
Uostalom, ako bi me pitali, mogu vam reći: uvijek mi je bilo draže biti papak (pa i papÄina) od pripadnika raji koja je uljuljana u laž svoga znaÄaja, i samom pripadnošću mislila da zaslužuje i ovo i ono (i trebe i privilegije, i lovu i posao, i nagradu i slavu). Za sve sam se uvijek volio izboriti sam. Ja, nitko i niÅ¡ta – pa ipak, i unatoÄ svemu, netko i neÅ¡to.
No, ne pišem ovo zbog sebe, nego zbog mladih kojima lažima o krasnoj prošlosti otimaju njihovo vrijeme i njihovu mladost. Život nije nigdje drugdje, on je tu, i Vi ste u njemu: iskoristite svaki dan i svoje vrijeme. Dišite punim plućima. Ne ćete vjerovati, ali ovo je najbolji od svih mogućih svjetova jer je jedini kojega imamo (makar dok smo ovdje na zemlji).
A Mostar je i nadalje lijep, jedno od ljepÅ¡ih mjesta na svijetu, prepuno svjetla, neponovljivog svjetla koje izbija iz svakog kamena, iz asfalta, iz stakala… I gori do dugo u noć… U njemu, u Mostaru, kao nigdje bura ti probija kosti i Äisti sve u tebi i oko tebe, jeÄi životom i zaziva sjećanja… I kiÅ¡a, slavna mostarska kiÅ¡a, doziva, kao i uvijek, neke ljubavi… Ali i sada, tebi govorim mladiću, ako pod kiÅ¡obranom ugledaÅ¡ neku Mostarku kao iz snova, umilnu i lijepu (Å¡to te sprjeÄava?!) kreni za njom i sigurno ne ćeÅ¡ pogrijeÅ¡iti.