Marko Ljubić: Tko ne proslavi Muku, ne dočeka Uskrsnuće

Cvjetnica je. Isus ulazi u Jeruzalem. Gotovo dvije tisuće godina poslije Isusova ulaska u Jeruzalem, iz godine u godinu mijenjalo se puno toga, mijenjao se i Jeruzalem, a Isus je uvijek imao kamo i kome doći.

Uvijek bi dolazio ovjenčan slavom i nadom, nekada židovske mase od oko pola milijuna ljudi okupljenih radi proslave izlaska židovskog naroda s Mojsijem iz egipatskog ropstva, kasnije, kroz stoljeća, s nadom i klicanjem milijarde ljudi, naroda koji su u Njemu tražili svijetlo. Danas je Jeruzalem svatko od nas koji vjerujemo.

U tom našem Jeruzalemu, u meni, tebi, stanuju i Isusa čekaju i Kajfa, i Pilat, i mase ljudi čije ime i uspomene baštinimo, čak i kada ih ne vidimo u daljini, u našem Jeruzalemu je i palmina grančica, i ljubičica koju smo stavljali u lavore pri jutarnjem umivanju, i snažan glas Ive Pancirova što pjeva Muku Isusovu, u našem Jeruzalemu je stalna žestoka borba između odanosti i izdaje, vjere i defetizma.

Nazad trideset godina hrvatskom je narodu Zagreb bio mitski Jeruzalem, neotkud je Isus poslao i hrvatskog Mojsija, a nakon proslave Muke Kristove, nahrlile su stotine tisuća ljudi na ulice Zagreba i stali pred Kajfe i Pilate.

Poruka stotina tisuća ljudi gdje kliču svojoj hrvatskoj slobodi ohrabrila je milijune, kukavice i slabašni postali su vukovi i lavovi, proljeće je zapjevalo pobjedničku himnu ususret smrti, koja je stolovala i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, smrti koja se nadvijala nad narodom. Te stotine tisuća sa svojim darovanim Mojsijem prognale su smrt.

Prognale su je spremnošću davanja života. Zvonila su pobjednička zvona pjesmu slave nakon pjevanja Muke. I došao je Veliki tjedan, došla je i Posljednja večera, došla je i izdaja, došlo je i nijekanje, došla je i smrt. A došlo je i Uskrsnuće. Ljudi su, ti ljudi u nama, izašli i otrgnuli se našim unutarnjim Kajfama i Pilatima.

Nazad trideset godina izišli smo van, izišli smo iz sebe, iz straha svojih okova, iz svoga kukavičluka. I putovali smo, što stazama slave, što kao svjedoci bespuća posrnuća, što kao ponizni sudionici posrtanja. Danas smo opet u našem Jeruzalemu.

No, naš Jeruzalem se promijenio. Uzdrmalo ga je puno toga tijekom ovih trideset godina, svakakve nevolje smjenjivale su se sa slavom i uzdizanjem, godinama su uspomene Cvjetnice 1990., postajale udaljenije. Ne vidimo više Mojsija iako ga svi prizivamo. Ne možemo ga ni vidjeti jer je puno ljudi sa štapom na brdima iznad Zagreba i na stazama prema nama, s bradama i svi viču da oni dolaze i svjedoče. Nisu. Nisu zato što strahom i sljepoćom koju nam je strah darovao ne razaznajemo jesu li to štapovi oslonci koju rastvaraju mora ili su to ispružene zmije u rukama samozvanaca.

Nisu zato što mi odavno ne izlazimo, odustali smo i povukli se vraćajući prognane Kajfe i Pilate u svoj um i život, nisu zato što se Mojsija može vidjeti, čuti i prigrliti Onoga tko ga je poslao samo u golemoj masi. Vani, ne unutra. Srce i um su slobodni kada izlaze, a ne kada se zatvaraju. To bi bilo svjedočanstvo, a bez svjedočanstva nema Mojsija, nema slobode.

Danas, trideset godina kasnije, hrvatski narod Cvjetnicu slavi i prisjeća se slave i muke, uspona i padova u svojim domovima, s obiteljima. Samozatvoreni smo i kličemo takvom zajedništvu. Još samo zvona zvone. Slijedi li nam Veliki Tjedan, bez kojega nema Uskrsa?

Vrijedi danas na Cvjetnicu razmisliti o tome i prepoznati put i Mojsija. Samo je jedan put, znamo svi duboko u srcu i umu koji je to, samo je pitanje imamo li ga hrabrosti zavrijediti, odbaciti laž i prihvatiti istinu razumom, mudrošću i znanjem. Zato su nam darivani, to je Isus u nama, nasuprot Kajfe i Pilata.

Marko Ljubić / facebook