Marko Ljubić: Postizborni lov na medvjede

Gledati danas Pupovčeva Miloševića kao potpredsjednika Vlade, mnogima u Hrvatskoj s pravom može biti totalno neprihvatljivo.

Može li Republika Hrvatska biti trajno stabilna država, a narod hrvatski slobodan narod, s integriranim političkim srpstvom, ali i s ustavotvornom podjelom državne odgovornosti na specifične etničke i nehrvatske političke entitete? Ne može.

Može li hrvatska država biti uistinu država hrvatskog naroda s punom predstavničkom i zastupničkom odgovornošću, dok uz posebne etničke ima i primarno regionalne i lokalne predstavničke entitete definirane s deset izbornih jedinica? Ne može.

Može li država biti efikasna, uspješna i optimalno legitimna, a bez optimalne legitimnosti ne može biti ni prvo ni drugo, ako je mandat izabranih zastupnika definiran kao zastupništvo cijeloga naroda, a izborno proizlazi i nastaje u specifičnim regionalnim i etničkim okvirima, u pet, deset ili dvanaest izbornih jedinica?

Ne može.

Ne može zastupnik u zakonodavnom domu ili službeno u Saboru Republike Hrvatske zastupati interese ukupnog hrvatskog naroda samo ovisno o svom osobnom senzibilitetu ili volji, ili nacionalnoj svijesti, ili ovisno samo o svojoj osobnoj lojalnosti hrvatskom narodu, ako mu status isključivo ovisi o tome hoće li ga na izborima poduprijeti birači u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Puli, ili u Zagrebu, Đakovu, Osijeku, Vukovaru, izvan Hrvatske ili zato što je Rom, Srbin ili Bošnjak, bez obzira što ostatak hrvatskog naroda mislio o vrijednostima i ciljevima koje zastupa? Ustavno i izbornim zakonom je predviđeno da – može.

Ta suprotnost je ustavna, zakonska i državno-politička činjenica, a proizvod te suprotnosti je država kakvu imamo, Sabor kakav imamo, svaka većina i vlast kakvu imamo. Jedino što država može lošije od toga stanja uraditi je dopustiti huligansko-revolucionarnu promjenu te činjenice ili na temelju nje poticati opće društveno raspoloženje i stvaranje vrijednosnih pravila na gnjevu zbog takvog stanja.

Temeljni postulat hrvatske države mora biti da se svaki saborski zastupnik na izborima suočio s ocjenom ukupnog hrvatskog naroda i da tek nakon izbora u zakonodavni dom na taj način imamo istoznačnost vrijednosti općega i obaveznoga mandata svakoga zastupnika, jer je tek tada obavezan ukupnom hrvatskom narodu, a istovremeno onima koji su ga izabrali.

Na taj način država poprima puno nacionalno obilježje i sadržaj, a sve politike i političare se stimulura i obavezuje da u svom djelovanju vode računa o cjelini nacionalnih interesa. To je primijenjivo čak i za građansku paradigmu. Tako se također visoko uzdiže ljestvica za ulazak u Sabor, državi se nužno podiže vrijednost i cijena, nameće se oštar kriterij konkurentnosti i izvrsnosti strankama i pojedincima, a egzibicionisti i mediokriteti postaju statistička pogreška. I, što je najvažnije, postiže se puna jednakost svakog pojedinačnog političkog prava državljana. To je neoborivo pravilo i ideal i jedino se na taj način mogu riješiti opasni prijepori o zastupljenosti i vlasti, kao u ovom slučaju s nacionalnim manjinama.

S nacionalnog stajališta, jednako je sadržajno i strateški opasno bila vlast, ili zakonodavni dom, mehanički zbroj primarnih Dubrovčana, Dalmatinaca, Istrana, Slavonaca ili Srba, Roma, Bošnjaka, jer i u jednom i u drugom slučaju obilježje “hrvatski” kroz izborni sustav postaje drugorazredna činjenica. Razlika je samo u emotivnom odnosu prema etničkom obilježju zastupstva, pogotovo zbog otvorenih povijesnih rana sa srpstvom.

Takvo stanje se treba znati i moći promjeniti odupirući se huliganstvu i političkom štetočinstvu, promičući zaštitu prava, a ne njihovo rušenje. Sve dosadašnje političke kampanje protiv neprirodne i opasne pozicije nacionalnih manjina u hrvatskom državnom sustavu zapravo su i u zemlji i u inozemstvu samo otežavale promjenu tog statusa, jačajući nositelje opasne instrumentalizacije manjina. S obzirom da se praktično uvijek ističe Pupovac i Srbi, valja reći da njima i Srbiji najviše odgovaraju te kampanje i dreka, što oni vješto koriste potičući ih stalnim provokacijama.

Nema trenutno boljeg amortizera Pupovčevog političkog štetočinstva od položaja potpredsjednika Vlade za njegovog klona Miloševića, pa, iako je Plenković s jedne strane prinuđen na to ucjenama i divljaštvom srodne i navodno srodne oporbe, to je izraz političke mudrosti i hrabrosti. Hrabrosti zbog toga, što nitko u HDZ-u nema iluzija, a ponajmanje Plenković da mu ne slijede bolni udarci u Srbu i za proslavu Dana Pobjede, ali i u svakoj prigodi.

No, s tim se uz mjesto potpredsjednika Vlade troši i Pupovac, pogotovo pred međunarodnom zajednicom, pa otprilike kao i potpisivanjem Z-4 stvaraju se optimalni preduvjeti za ustavno otklanjanje takvih političkih pojava. Ovdje se radi isključivo o procjeni tko ima više snage i tko vodi igru.

Bez obzira na sve, Pupovac ju ne vodi, ili vodi samo onoliko koliko je Plenković, i do kada je Plenković izložen samo njegovoj volji. To mora znati hrvatski narod kada ocjenjuje zapjenušane antisrpske poruke MOST-a i DP MŠ, koji su sve činili i baš sve nastavljaju činiti kako bi Plenković bio ovisniji od Pupovca.

Sva dosadašnja rješenja, a pogotovo referendumske inicijative su bila pokušaj preformuliranja i dnevno-političkog prilagođavanja izbornog sustava zainteresiranim skupinama, u politici ili izvan politike u građanskim inicijativama, bez ozbiljnog razumijevanja suštine problema i bez ikakvog znanja o ovisnosti izbornog sustava i trajnog usmjeravanja razvoja državnosti. Tu mislim i na sve najvažnije devijacije u državnom i društvenom poretku, počevši od korupcije do nacionalne sigurnosti u cjelini, razvoja poduzetništva, do kulture i obrazovanja. U izbornom sustavu je genom svake države.

Problemi se, da bi se otklonili, trebaju znati i razumjeti. I, za otklanjanje tih problema treba imati institucionalnu moć, ili znati i moći institucionalizirati ideju i namjeru. Dreka, vika, destrukcija, vrijeđanje, ucjenjivanje, valjanje po podu, čupanje kose ili rušenje – ne pomaže. No, jako odnemaže i pogoduje svakoj neprijateljskoj ideji, pogotovo onoj protiv koje je i zbog koje je navodno destrukcija usmjerena.

Gledati danas Pupovčeva Miloševića kao potpredsjednika Vlade, mnogima u Hrvatskoj s pravom može biti totalno neprihvatljivo. No, ne može se otkloniti mogućnost da potpredsjednik Vlade bude politički Srbin umjesto izabrani pripadnik hrvatske političke nacije, hrvatskog, srpskog ili romskog podrijetla urlanjem, mišićima umjesto mozgom. Niti rušenjem i najminimalnijeg savezništva.

Ne može Željko Sačić to promijeniti da urla deset puta glasnije nego što urla, da istuče Pupovca, Radina ili Kajtazija, kao što nije mogao osloboditi niti jedan metar hrvatske zemlje urlajući po vrletima Velebita. Niti je mogao poraziti srpskog agresora vrijeđajući na pasja kola Tuđmana, jer je potpisao stotine primirja, razgovarao s Miloševićem, njegovi pregovarači i generali s Mladićem, ili svi zajedno s međunarodnim predstavnicima, iako su evidentno znali da nam rade o glavi velika većina njih. Tuđman je, s tim i Sačić, a nikako bez Tuđmana, pobijedio upravo zato što je sve to radio, nije urlao i točno je znao što hoće postići. Čak ni one koji su mu radili teške destrukcije na tom putu nikada nije vrijeđao, računajući kao mudar čovjek i odgovoran Hrvat, da je svaki most koji se ne poruši, mogućnost izlaza.

Koncentrirajući svoje političko postojanje i tražeći svrhu postojanja cijela skupina oko nesretne javne i političke karikature Škore, te MOST-a, koji također svoje navodno novo postojanje traži u isključivosti i vrijeđanju Plenkovića i HDZ-a na pas mater, zahtjevajući “povratak otetog referenduma”, samo silno jačaju ideje i programske politike protiv kojih se bore. Konačno “oteti referendum” je bio zamišljen kao potvrda svega onoga što sam naveo uvodnim – “ne može” u ovom tekstu, a baš svi protagonisti i MOST-a i DP MŠ ponavljaju da manjinama treba dati politička prava, najveća moguća. No, ne treba.

Nacionalnim manjinama se ne smiju davati nikakva posebna politička prava, izvan općih nacionalnih prava većinskog naroda. No, osporavatelji Plenkovića zbog Pupovca, to ne znaju, a i kad znaju ne usude se javno reći. To Miro Bulj smije ne znati, ali Nino Raspudić ne smije.

Neovisno o tome želi li intimno Plenković stratešku i isključivu koaliciju s Pupovcom, a to ne znaju niti su ikada pokušali doznati ovi Plenkovićevi osporavatelji, jer su svoje optužbe i ocjene proglasili kanonima, pri čemu je svaki poziv na razum izdaja, i MOST svojim ultimativnim stavovima, pogotovo političkom prošlošću, i Škoro s neusporedivo mutnijom interesnom pozadinom, urlajući protiv Plenkovića i “njemu srodnih partnera”, ispadaju nešto kao što bi primjerice ispao ratnik Sačić ispred teško utvrđenih agresorskih položaja, s praćkom u ruci i snažnim glasnicama. Ili kao Škoro sa stihovima, koje hrabriji od njega pjevaju u dometu srpskih granata.

Da nije Sačić založio glavu i slijedio mudru politiku i da mu je kao ratnom zapovjedniku mudrost bila na razini današnje političke, da je samo vikao na srpsku vojsku nazivajući ih najvulgarnijim imenima, kao što danas viče na političko srpstvo, da je sloboda ovisila od Škorinog iskazanog domoljublja, danas bi Mile Martić umjesto u zatvoru bio guverner zapadne Srbije. Hrvati bi se međusobno klali, dok Srbija ne bi bila još zapadnije, Italija istočnije, Slovenija jugoistočnije, a Mađarska južnije.

Sve je to spriječeno umom, a ne mišićima, mudrošću, a ne drekom, razgovorima s čistih pozicija, a ne divljaštvom, podmuklošću i vrijeđanjem. Jer, kao što su i u Tuđmanovo ratno doba, mnogi pokušavali verbalnim herojstvom i jurišništvom, paradiranjem u pozadini i snažnim porukama, ili ostvariti pet minuta slave i koristi za sebe, pod cijenu uništenja svega oko sebe, ili neki skrivajući iza te retorike i dreke podmukle neprijateljske agenture i interese, isto je i danas. Bilo je tako oduvijek, bit će zauvijek, samo je pitanje utjecaja te bolesti. No, svatko tko ima ambicije bilo što raditi u ime drugih ljudi, da ne kažem naroda, to bi morao znati. I snositi odgovornost za učinjeno.

Konačno, danas nakon izbora i nakon nevjerojatne histerije i kampanje, gdje se Plenkovića i njegovu stranku doslovno namjeravalo zgromiti, ljudski poniziti i trajno etiketirati svim mogućim nazivljem, a što je dio hrvatskog naroda koji je izašao na izbore ocijenio neprihvatljivim i kaznio nositelje takve kampanje, ti isti nastavljaju još prljavije pozivajući se na narod!? Koji narod!?

Onaj koji nisu uvjerili da vrijede promjena koje najavljuju i da su vrijedni izlaska na izbore, ili onaj koji ih je teško kaznio dajući za pravo njihovim suparnicima umjesto njima?

Prijetnje šatorom pred ministarstvom branitelja, gdje bi valjda turbo Ćipe od Vukovara, sada kad mu nema frendova čuvenih državotvoraca Matića i Glavaševića, kod kojih je Ćipina žena bila tajnica, a umjesto kojih je sad u ministarstvu poznati “izdajnik” general Medved, nastavio ćiparenje otpočeto s ovim državotvorcima, zatim nevjerojatne laži, otvoreno likovanje zbog problema s Meggleom, histerično navijanje da ne uspije europski fond solidarnosti i oporavka, kako bi Plenković ispao lažac, pod cijenu sravnjene zemlje u Hrvatskoj, sve te nesretne političke kreature, ali i njihove zapjenušane malobrojne pristaše predstavljaju neusporedivo većim problemom od Pupovčevog srpstva, koje može likovati zbog takvih “protivnika”, jer mu omogućuju neusporedivo više moći nego ima.

Iznad svega toga visi mač Azimovljevih, nimalo osobnih, već državno-strateških energetskih riječi da Plenković neće biti premijer! Nema veće satisfakcije, niti sjajnijeg postignuća neprijatelju, kao kada idioti i agenti u protivničkim redovima obave posao za njega. Zato je krajnji trenutak, naravno tko može misliti i ima s čim, tko smije zbog aranžmana u koje je upao za kilu dvije sabora, trgnuti se i prestati biti lutka ili lutak na koncu izrazito opasnih namjera “osloboditelja hrvatstva”, koji danas pokušavaju poraziti realno svezane političke Srbe, nešto kao medvjede koje je smicao Tito u lovištima svoga carstva, kada nisu smjeli, htjeli i znali one s topovima.

Tragično je da im u toj popravnoj “bitci” pomažu i ljudi koji su iskusili i topove i poraze, i – pobjedu. Nisu svi to iskustvo protržili i muke naplatili, iako sve vrvi od toga, niti su svi koji korski urlaju uspjeli upravo zbog devijantnog državno-političkog poretka iz tih redova postali milijarderi u kombiniranim energetsko-pretvorbenim operacijama, koji s tim novostečenim statusom sada žele ili odrađuju za Azimova projiciranu državnu moć pod krinkom borbe protiv Pupovca, a za narod.

Vrijeme se osvijestiti, jer te igre poprimaju vrlo opasan karakter, a sudioništvo u njima postaje tragična i teška pogreška bez opravdanja.