Scena
MARKO LJUBIĆ – Most je samo sladak lijek s opasnim nuspojavama!
Hrvatska politika i cijelo druÅ¡tvo radikalno su podijeljeni oko temeljnih nacionalnih Äinjenica i ciljeva. Kako na tu matricu primijeniti Mostove projekte regionalizacije i vraćanja monetarne suverenosti, te politiku demografskog razvoja zemlje? Ili možda Petrov, Prgomet, Podoljnjak i druÅ¡tvo imaju i Äarobni Å¡tapić za spajanje vatre i vode?!
Dogovorio MOST savez sa SDP-om ili HDZ-om, u svakom sluÄaju Hrvatska, na kakvu smo se naviknuli zadnjih petnaestak godina, slijeće na tvrdo dno na kojemu će se morati raÅ¡Äistiti sve najvažnije stvari i pitanja i poÄeti stvarati novu državu i ureÄ‘eno druÅ¡tvo. Nema nikakve dvojbe, MOST, odnosno ljudi koji Äine tu skupinu politiÄara, bit će zapamćen kao jeziÄac koji je usmjerio Hrvatsku u pravcu suverene moderne nacionalne države i zemlje, ili svećenik na njenom sprovodu uz već postojeće grobare u SDP-u i HDZ-u.
ÄŒinjenica je da politiÄka platforma koja bi se mogla podvesti pod ime MOST u stvarnosti ne postoji, i to je potencijalni veliki problem svakome tko pokuÅ¡ava na zdravim osnovama predvidjeti smjer hrvatske državne politike, kojemu će njegovi Älanovi oÄito davati znaÄajan biljeg. Nije pri tome problem Å¡to nisu imali jasnu politiku prije izbora, problem je Å¡to iza svakoga od tih ljudi izvan svake sumnje postoji politiÄka platforma, skrivena, ciljana, dobra ili loÅ¡a, jer samo se budale mogu zavaravati da su mostovci pali s Marsa. Već sam ranije upozoravao na signale koje je ozbiljnim ljudima poslao HTV, neumorno i neobiÄno snažno promovirajući Božu Petrova. Pri tome, nikako to ne uzimam kao njegov grijeh, Å¡to se god krilo iza toga, već neupitnu Äinjenicu da Goran Radman i njegovi ljudi nikada ne daju takav prostor nikome, ako se iza kulisa ne radi o vrlo važnim, prije svega politiÄkim ili lobistiÄkim igrama i interesima.
Mostovci – heterogena skupina s programom, ali naciji nepoznatim!
Osnovni problem u državnoj politici koja će biti nekakva funkcionalna sinteza postojećih politika SDP-a i HDZ-a i politiÄkih stavova lidera MOST-a je u tome Å¡to je u skupini politiÄara i politika koje nude mostovci nakupina nespojivih elemenata, odnosno polaziÅ¡ta.
S jedne strane imamo lokalne Äelnike malih gradova i mjesta, koji imaju iskustvo u upravljanju i ograniÄenjima upravljanja tim mjestima, pri Äemu ih nije bilo nikada iz tih pozicija briga za državnu ili nacionalnu politiku, a s druge strane imamo emancipirane struÄnjake kao Å¡to su Podolnjak, Lovrinović ili Prgomet, koji su ostvarili karijerne iskorake na struÄnom i akademskom podruÄju, njihova su polaziÅ¡ta Å¡iroka do apstraktna, nemaju najÄešće pojma o svakodnevici malih lokalnih Äelnika i njihovih uprava, a usto su gotovo u pravilu već odavno integrirani u razliÄite lobistiÄke – kako politiÄke i gospodarske tako i financijske – strukture.
To je nepomirljiva platforma, koja na apstraktnoj razini može funkcionirati, ali u praksi, pogotovo bez jasno osmišljenoga programa upravljanja kriznim društvom i ovakvom državom, može izazvati niz velikih poremećaja.
IstiÄem kako je manji problem to Å¡to navodno nema toga programa, od toga da ga svaki od njih ima izvan domaÅ¡aja javnosti. Sve su to ozbiljni ljudi, bilo bi neozbiljno misliti da su se ukljuÄili u neÅ¡to tako ozbiljno bez jasnih vlastitih namjera i ciljeva. Problem je Å¡to nacija ne zna te namjere.
Primjera radi, svi lideri MOST-a jednoglasno podržavaju zahtjev za decentralizacijom Hrvatske.
U biti, nema nikoga u Hrvatskoj ni u jednoj politiÄkoj strukturi, niti u struÄnoj, tko neće reći da to nije – nužnost.
Problem je, kao i u svemu, Å¡to pod pojmom decentralizacije, kao i pod svim drugim politiÄkim pojmovima u ovoj zemlji, zbog nedostatka jasnoga znanja, vizije i naÄina ostvarivanja te politiÄke ideje doslovce svatko može misliti Å¡to god hoće i, Å¡to je najloÅ¡ije u svemu, biti priliÄno utemeljeno u pravu.
Pa tako profesor Robert Podolnjak pod decentralizacijom Hrvatske prije svega vidi nužnost teritorijalnoga, upravnoga i funkcionalnoga preustroja države i njenih upravnih jedinica, Božo Petrov, Stipe Petrina i ostali gradonaÄelnici i naÄelnici vide pod tim pojmom, ne iskljuÄujući model o kojemu javno razmiÅ¡lja Podolnjak, znaÄajno Å¡ire prije svega paraporezne ili financijske ovlasti, Å¡to nužno stvar dovodi do pozicije da grad ili općina s jedne strane svojim pravima ili zahvatima umanjuju mogućnosti županija ili države.
Gdje je granica koja jamÄi najoptimalniji odnos izmeÄ‘u tih prava i, Å¡to je najvažnije, na kojim kriterijima se treba ustvrditi ta granica?
Uzmimo na primjer stav da općine koje nisu samoodržive financijski treba ukinuti, jer nemaju svrhe ni smisla. To je posve logiÄan pristup, kad bi Hrvatska imala jasnu državnu politiku i potpuno usklaÄ‘ene razvojne strategije na svim podruÄjima funkcioniranja u jednome suvislom razdoblju.
To bi s druge strane bio neupitan argument, kad Äitav niz naslijeÄ‘a, koja su uz ostalo snažno determinirali desetine podruÄja, lokalnih jedinica, Å¡irih zajednica, ne bi bilo nužno prvo dovesti na razvojni i funkcionalni upravni, gospodarski i Å¡to je najvažnije demografski teren, te kad ne bi bilo nužno ispraviti Äitav niz zloćudnih posljedica, s jedne strane polustoljetne vladavine komunistiÄkoga jugoslavenskoga poretka i s druge strane posljedica velikosrpske agresije.
Ukidanje male općine koja ima viÅ¡e programsko i simboliÄko znaÄenje, koja je zbrisana s lica zemlje komunistiÄkim, partizanskim i srpskim zloÄinima, zbog toga Å¡to su posljedice tih zloćudnih politika i dogaÄ‘aja takve da u njoj danas živi samo simbolika i deset staraca, znaÄilo bi s državnoga stajaliÅ¡ta potvrditi tu Äinjenicu – i uzeti je kao nacionalnu steÄevinu suverene hrvatske države.
Brbljarije o nužnosti regionalizacije Hrvatske
KljuÄno nacionalno pitanje mora biti, ne kako ukinuti takvu općinu, već kako je revitalizirati.
Podolnjak ima pravo s akademskoga Äisto teorijskoga i apstraktnoga stajaliÅ¡ta reći da je neÅ¡to dokazivo opravdano, ali ako o njegovim argumentima raspravu otvore demografi, ekolozi, etnolozi, povjesniÄari, vrlo je veliko pitanje kojim smjerom bi poÅ¡la njegova stajaliÅ¡ta i znanstveni stavovi.
Uzmimo primjer sela, u kontekstu decentralizacije ili regionalizacije zemlje.
Smije li netko u kontekstu aktualnih globalizacijskih tendencija, snažnih meÄ‘unarodnih kampanja, golemih migracijskih poremećaja zanemariti nužnost snažnoga oslonca na svoje vrijednosti, mogućnosti i nacionalne potencijale, a selo je u Hrvatskoj upravo jedna od temeljnih toÄaka ukupnoga razvoja.
Kako govoriti o regionalizaciji zemlje i potpunoj promjeni funkcioniranja države koju regionalizacija podrazumijeva, ako se ni približno Hrvatska nije kao država ni u jednome smislu usprkos Älanstvu u EU i NATO pozicionirala u meÄ‘unarodnome poretku, pri Äemu prije svega mislim na otvorena pitanja statusa Bosne i Hercegovine, koja je Hrvatskoj strateÅ¡ka sastavnica svekolikoga funkcioniranja i nacionalnoga razvoja, a ne samo susjedna zemlja. Kako zanemariti potpuno otvorene i bezobrazne velikosrpske politike i tendencije, kako u BiH tako i u Hrvatskoj, a sve u kontekstu snažnih meÄ‘unarodnih silnica oko preustroja Balkana i trajnijega pozicioniranja država u tome kontekstu?
Regionalizacija dakle nije ni blizu samo nekakavo lokalno pitanje, stvar ovakvoga ili onakvoga interesa Istre, Dubrovnika ili Slavonije, već neizmjerno važno egzistencijalno pitanje Republike Hrvatske za stotine narednih godina.
Polaze li od tih Äinjenica zagovornici regionalizacije?
Pristup tim pitanjima nikako nije moguć iz iskljuÄive prizme gradonaÄelnika Metkovića, PrimoÅ¡tena, Knina ili OmiÅ¡a, nije ni iz Zagreba, jer su to u operativnom, funkcionalnom i svakom drugom kontekstu ipak samo jedinice u sustavu ukupnoga nacionalnoga poretka.
Kako dakle pomiriti nacionalnu sigurnost, ciljeve ekonomskoga razvoja, nužnost revitalizacije hrvatskoga sela, dakle hrvatske poljoprivrede, hrvatske seoske obitelji i nužnost demografske obnove zemlje, koja godinama izumire, sa politikama decentralizacije u kojima se kljuÄna alatka zove – regionalizacija Hrvatske i novi teritorijalni preustroj?
Zabluda je misliti da se Istra može dobro razvijati, da se Slavonija može dobro razvijati ili Dubrovnik i njegovo okruženje, ako se pravo na odluÄivanje s Markova trga preseli u Dubrovnik, Pazin ili Osijek. Veća je to zabluda nego oduzeti prava odluÄivanja tim zajednicama.
To je izravni pravac za slabljenje ukupne države, dakle i svih komparativnih prednosti državne integracije, Äime regija samo u jednome trenutku možda i može imati taktiÄke koristi, ali vrlo brzo će slijedom svake logike usporedive u razvijenim suvremenim državama i zemljama, poÄeti kopniti i zaostajati u svakome smislu.
DanaÅ¡nje razvijene države, koliko god razliÄiti struÄnjaci javno navodili usporedbe iz njihovih regija, kao primjere optimalnoga funkcioniranja Hrvatske, imaju desetinama i stotinama godina usklaÄ‘ivanje sustavne komplementarnosti, a svi oni poÄivaju na snažnome razvoju srediÅ¡nje države.
DubrovaÄki turizam daleko viÅ¡e ovisi od politika nacionalne države nego od svega Å¡to može uraditi lokalna ili županijska uprava u Dubrovniku.
StruÄnjaci u i oko MOST-a javno zastupaju i snažne promjene u monetarnoj politici, skloni su preustrojiti ulogu i funkciju HNB-a, vratiti monetarnu suverenost i u skoroj budućnosti od kune uistinu napraviti jedinu valutu u Hrvatskoj, a s druge strane ne pada im na pamet da je za to potrebno imati potpuni legitimitet države, državnoga poretka i prije svega politiÄku suverenost.
Nemoguće je imati monetarnu suverenost, nemoguće je valjano razvijati bilo kakvu suverenost na pojedinaÄnim pitanjima, ako u samim politiÄkim temeljima države nema istinske politiÄke suverenosti.
Kako će Ivan Lovrinović provesti nužnu promjenu monetarne politike i vratiti bilo kakvu suverenost Hrvatskoj, ako jedan politiÄki blok poÄiva na politiÄkom ishodiÅ¡tu nepotrebne suverene hrvatske države i u tom pravcu razvija sve svoje politike, a on i njegovi partneri namjeravaju ostvariti tu namjeru u suradnji s njima?
Božo Petrov i njegovi suradnici nisu ni pomislili bilo što suvislo reći o ovim pitanjima, a pogotovo na njih dati suvisao odgovor.
Svjetonazorski heterogeni, viÅ¡e je nego oÄito, lideri MOST-a izbjegavaju temeljna politiÄka i svjetonazorska pitanja, posve krivo uvjereni da je moguće mehaniÄkom politiÄkom koalicijom i platformom izvući zemlju iz krize i dati joj optimalan zamah. Takvi kakvi jesu oni su razliÄitim silnicama, moguće i vrlo suprotstavljenim, postali prvorazredna politiÄka Äinjenica, pa je pitanje koliko će i kako zbirnu politiÄku snagu u broju saborskih mandata moći integrirati u konstruktivnu politiku, a koliko će bježeći od razliÄitosti koje nose sobom, zapravo Äak i prividno ostvarujući svoje politiÄke ciljeve, biti samo pokriće za vrlo opasne tendencije i namjere koje godinama legalno funkcioniraju u Hrvatskoj.
Razlika izmeÄ‘u odgovornosti gradonaÄelnika PrimoÅ¡tena i Metkovića i državnoga funkcionera u Zagrebu je upravo u tome.
Ne može se pitanje decentralizacije svoditi samo na financijsko pitanje, a joÅ¡ bi tragiÄnije bilo svoditi ga u državi u kojoj doslovno ni jedan kljuÄni nacionalni element nema ni približnu nacionalnu suglasnost u politikama i institucijama koje upravljaju državom, na regionalizaciju.
Hrvatska Äeka svog Orbana, ali na obzoru ne vidimo nikoga!
UspjeÅ¡na decentralizacija moguća je tek i ako je srediÅ¡nja država vrhunski organizirana, ako neupitno dobro funkcionira i ako su sve, ali baÅ¡ sve, nacionalne politike potpuno suglasne oko temeljenih naÄela toga funkcioniranja i ciljeva koji se na taj naÄin žele ostvariti.
Zar je potrebno ponavljati da to u Hrvatskoj ne funkcionira i da su politika kao i cijelo druÅ¡tvo radikalno poralizirani ne oko sekundarnih politiÄkih pitanja, već oko temeljnih nacionalnih Äinjenica i ciljeva.
Kako na tu matricu primijeniti projekt regionalizacije i vraćanja monetarne suverenosti, te politiku demografskoga razvoja zemlje.
Neki će reći, kako je Viktor Orban uspio?
Orban je prvo vratio maÄ‘arski narod, bez obzira gdje živio, u politiÄki poredak zemlje, postigao politiÄku stabilnost, proveo nužne promjene za funkcioniranje ustavno-pravnoga i državnoga poretka, pa tek onda tako politiÄki jak i neupitan poÄeo i uspjeÅ¡no zavrÅ¡io povratak monetarne suverenosti, a posljedica njegovih ukupnih politika je sveukupan razvoj MaÄ‘arske na svim podruÄjima.
Koliko je Hrvatska daleko od toga?
Na žalost, strahovito daleko. Nitko, baÅ¡ nitko realan i poÅ¡ten, ne može ni približno utemeljeno tvrditi da je Karamarko nekakvo jamstvo da će se barem zaustaviti radikalno drukÄiji trend u Hrvatskoj, jer on to niÄim nije ni pokazao niti najavio. A sve, baÅ¡ sve iz njegovog politiÄkoga života ukazuje na sasvim suprotno. OlakÅ¡avajuća okolnost je Å¡to nikada nije bio frontmen takvih politika.
S druge strane, kako se god Milanović predstavljao u kampanji, Å¡to god govorio i poruÄivao, potpuno je sigurno da nije moguće vratiti monetarnu suverenost niti osmisliti optimalnu decentralizaciju zemlje kao sastavni element politike Vesne Pusić i Milorada Pupovca, Äiji su esencijalni temelji – destrukcija hrvatske državnosti i svake suverenosti.
To Božo Petrov mora znati, a nisam siguran da sve to ima na umu. bpz.ba