MARKO LJUBIĆ – Kome i zaÅ¡to u Hrvatskoj smeta biti za Dom spreman?

NaÅ¡ je problem Å¡to za razliku od Vučić ili Nikolić koji su bili spremni boriti se na bojiÅ¡nici za otimanje tuÄ‘eg, Milanović, Josipović, Pusić i cijela kamarila danaÅ¡njih najvažnijih figura hrvatske politike te svi samoproglaÅ¡eni antifaÅ¡isti, nisu bili spremni stati na branik svoje zemlje Å¡to je minimum časti, ljudskoga dostojanstva i političkoga legitimiteta, koji su imali i ustaÅ¡e i izvorni hrvatski antifaÅ¡isti, a pogotovo dragovoljci Domovinskoga rata, koji su zapravo iznijeli glavni srpski udar 1991. Zbog toga je u Hrvatskoj moguće kriminalizirati “Za dom spremni”, jer oni koji bi trebali Å¡tititi i afirmirati hrvatsku tradiciju, od vojne do kulturne – nikada nisu bili za dom spremni.

Iako smatram nedostojnim uspoređivati se politički sa Srbima i Srbijom nemoguće je izreći svoje stajalište o fenomenu “Za dom spremni” u Hrvatskoj, bez spominjanja Srba i Srbije. Prvenstveno stoga što odnosi prema Srbiji i Srbima i dalje nepotrebno razaraju suvremeno hrvatsko društvo, ali i zbog toga što na ustašluku inzistiraju domaći “antifašisti” ili sama Srbija pa je današnji ustašluk i sveopća “fašistoidnost” hrvatskoga naroda zapravo velikosrpski izum.

Golema je razlika u odnosu prema nacionalnom interesu srpskih i današnjih hrvatskih političara. Činjenica da ni jedan jedini relevantan političar u Srbiji nije bio neutralan prema nastojanjima Srbije da iskoristi povijesne okolnosti i proširi svoje nacionalne granice na zapad. Kako su god tada te okolnosti bile povijesne sa stajališta stvaranja hrvatske države, bile su povijesne i za ostvarivanje velikosrpskog programa. Pri tome bajke o europskom licu pokojnoga Đinđića, a kasnije predsjednika Tadića, prema četničkom profilu današnjih Nikolića i Vučića jesu samo – bajke. Svi, baš svi relevantni današnji srpski političari bili su izrazito skloni i na sve načine podupirali, čak i sudjelovanjem u dragovoljačkim postrojbama, program “Velike Srbije”. To je bilo nelegalno sa stajališta međunarodnoga prava, njihov politički cilj počivao je na osmišljenom zločinu, ali s nacionalnoga stajališta to je bilo tada – legitimno. Jednostavno, svaka nacija na svijetu je u povoljnim povijesnim okolnostima nastojala ostvariti maksimum svojih nacionalnih interesa.

Politička kriminalizacija dragovoljačkog usklika

Naš je problem prije svega to, što, dok su se Vučić ili Nikolić bili spremni boriti na bojišnici za otimanje tuđeg za svoje nacionalne ciljeve, dok Milanović, Josipović, Pusić, cijela kamarila današnjih najvažnijih figura hrvatske politike te svi samoproglašeni antifašisti, nisu bili spremni stati na branik svoje zemlje, svoga naroda. A to je minimum časti, ljudskoga dostojanstva i političkoga legitimiteta, koji su imali i ustaše, i izvorni hrvatski antifašisti, i oni boljševičke provenijencije, koji su željeli boljševičku ili sovjetsku Hrvatsku, a pogotovo dragovoljci Domovinskoga rata koji su zapravo iznijeli glavni srpski udar 1991. godine. Zbog toga je u Hrvatskoj moguće kriminalizirati “Za dom spremni” jer prije svega oni koji bi trebali štititi i afirmirati hrvatsku tradiciju, od vojne do kulturne – nikada nisu bili za dom spremni. Valja naglasiti da je ubojstvom Andrije Hebranga ubijena zadnja komunistička spremnost za Domovinu, čime je komunistički poredak potpuno delegitimiran kao hrvatski, a njegova spremnost bila u službi Beograda.

Politička kriminalizacija ovog starog hrvatskog vojničkog, prije svega dragovoljačkog usklika, dio je dugogodišnje kriminalizacije samoga hrvatskoga naroda. A prihvaćanje takve kriminalizacije kao nekakvog univerzalnog moralnog i društvenog standarda, izraz je provincijalnog stanja duha i dubokog nedostatka svijesti o svojoj državnosti. Čak i nacionalno profilirani političari i intelektualci različite provenijencije strepe od ozbiljnijeg javnog razmišljanja o tom pozdravu. Danas je gotovo nemoguće naći pojam, ideju, tezu, koja na čak i najrazumniji dijaloški način, otvara pitanje nametnutih velikosrpskih i komunističkih dogmi, koja neće istog trenutka biti označena kao – krajnja desnica u pogrdnom i diskvalificirajućem smislu riječi. Pri tome je najmanji problem to što to netko u Srbiji govori, naš je problem to, što je to u Hrvatskoj javno posve pretežito.

Danas je dovoljno biti Hrvat

U pozadini stalnih sukoba djela hrvatskoga naroda i manjinskoga anacionalnog poretka oko pozdrava “Za dom spremni” skriva se zapravo sama bit žestokog sukoba za Hrvatsku, jer je kriminalizacija pozdrava koji desetine tisuća Hrvata uzvikuju na stadionima, jedan od načina pacifikacije naroda.

Odreći se “Za dom spremni”, samo po sebi ne bi značilo ništa za stanje ili budućnost Hrvatske, kada bi to bila samostalna legitimna odluka hrvatskoga naroda, na temelju realnih povijesnih činjenica. Upravo zbog toga što nije, što u osnovici tog sukoba ispod površine bjesni rat za hrvatski nacionalni suverenitet, to je vrlo važno pitanje. Kao i tisuće drugih naizgled sitnica, koje nekim čudnim slučajem sve od reda, kao i aktualni prijedlog oznake na autotablicama, polaze od minimalizacije hrvatskoga identiteta, do njegovog potpunog zanemarivanja ili isključivanja. Ja, naravno, ne mislim da je to “čudna slučajnost” jer u tome svemu je jako puno logične konzistentnosti i vrlo jasnih programskih antihrvatskih naznaka. Tu slučaja nema, sve je to osmišljena namjera.

Hrvati ne bi smjeli izbjegavati suprotstaviti se bjesomučnom antifašističkom i prosrpskom orgijanju po samom pojmu ustaša, ustašluka, kao nečemu što je sinonim genetskog zla, zloduha koji je postao sotonskom nakanom i od postanka usmjeren na – srpsku, židovsku, romsku ili nehrvatsku krv. Niti bi današnje hrvatske generacije kvalifikaciju “ustaša” smjele doživljavati kao uvredu, jednako onoliko koliko nemamo potrebe danas kad imamo državu biti ustaše. Danas je dovoljno biti Hrvat.

Ustaše borci za hrvatsku državu – današnji antifašisti borci protiv nje

Ustaše su bili jedan od hrvatskih odgovora na velikosrpsku tiraniju i diktaturu, na progon hrvatskih domoljuba, integralista i nacionalista prije Drugoga svjetskog rata. Ustaški pokret je u jednom jako turbulentnom razdoblju europske povijesti, uz sve ostalo, bio dijelom odgovor na srpsku imperijalnu i osvajačku politiku, dijelom i kompleksan odgovor na povijesne težnje hrvatskoga naroda, što je i pokojni Tuđman naglasio u jednom od svojih povijesnih govora. Dijelom je uvjetovani pokušaj pozicioniranja u tijeku sudbinskih europskih pa i svjetskih događaja. Jednostavno, ustaše su tada bili najbolje organizirana, iako jako malobrojna grupacija, snažnoga domoljubnog i nacionalističkoga identiteta i prepoznatljivosti, a vrijeme nije bilo za dugotrajne političke, institucionalne i slične debate i prijepore. Zbog toga je toliko tisuća hrvatskih domoljuba tada bez oklijevanja pristupilo ustaškom pokretu i postrojbama. U takvim okolnostima najbolje organizirani, makar bez ozbiljnijega nacionalnoga legaliteta, lako preuzmu uzde državnog poretka. Točno onako kako su nakon uspostave današnje hrvatske države, male, ali vrhunski organizirane neokomunističke i antihrvatske agenture skrivajući se iza rata za nezavisnost, tiho preuzele gotovo potpunu kontrolu nad hrvatskom državom i najvažnijim društvenim institucijama. Početkom Drugoga svjetskoga rata to su uradile ustaše, tijekom Domovinskoga rata to su uradili današnji – antifašisti. Današnja Hrvatska bi morala među njima razlikovati bitnu odrednicu – ustaše su bili borci za hrvatsku državu, današnji antifašisti borci protiv nje.

Nikakva kriminalizacija neće promijeniti narod

Nema ni jednoga razloga da moderna hrvatska država “Za dom spremni”, kriminalizira na bilo koji način. Ni jednoga. Čak i da ga se u potpunosti može okvalificirati – ustaškim. A ne može. Svi razlozi koje agresivno nameću snažne operativne manjinske strukture u Hrvatskoj, a koje podupire Srbija i golema većina hrvatskih Srba, zapravo su u svojoj biti svodivi na jedno – nužno je pod svaku cijenu održavati živim povode i kakve takve razloge za razvijanje trajnoga pritiska na samu bit samosvijesti hrvatskoga naroda. Ako nema stvarnih razloga, nužno ih je izmisliti. Kako hrvatsko srpski odnosi nisu počeli, niti završili 1941. godine, nisu počeli ni završili 1945. godine, niti 1991. ili 1995. godine jer su to sve faze u beskrajnom nizu trajnoga sučeljavanja interesa i ciljeva, danas se i time definiraju polazišta i stečena prava za neko buduće vrijeme. Zbog toga Srbija i Srbi uz hrvatske antifašiste rade stalni pritisak, zbog toga hrvatska država mora snažno, argumentirano i samosvjesno odgovoriti. Ali nipošto Srbiji ili Srbima – već hrvatskom narodu, sebi.

Na žalost, potpunu potporu u tom pritisku velikosrpska politika ima od današnjih političara u Hrvatskoj, koji 1991. godine – nisu bili spremni za svoju Domovinu. U Hrvatskoj niti ima, niti će biti prihvatljive politike, koja će uspjeti “Za dom spremni” moralno diskreditirati i delegitimirati u samom hrvatskome narodu. Sada je jasno da bi takva politika morala mijenjati narod. To pogotovo nije današnja vladina politika, koja, svjesna krivotvorina na kojima počiva, državu koristi kao lopova u kasnim noćnim satima za njegovo uklanjanje sa spomenika.

Zašto i danas narod viče “Za Dom spremni”?

Poslijeratni obračun sa hrvatskim suverenitetom poznatiji kao “detuđmanzacija” uz popratne “denacifikacije” i slične specijalnoratovske programe, sustavno se vodi na stotine područja, na stotine naizgled sitnica, koje pojedinačno ne znače puno, ali sve zajedno čine programsko načelo sužavanja autentičnog političkog prostora hrvatskom narodu. Zbog toga je važno početi konačno skidati te lance, jer imati svoju državu znači prije svega osloboditi svoje nacionalne potencijale. Pri tome, povlačiti se pred nametnutim krivotvorinama i strah od svoje prošlosti uzeti kao pravilo ponašanja, opasno ukazuje na nedostatak odgovorne slobode. To istovremeno ukazuje na nedostatak državotvorne kulture, simbolizira nesposobnost za ravnopravnu participaciju u suvremenim svjetskim odnosima i svjesno prihvaćanje podčinjenosti. Iz takvog stanja pojavljuju se stotine i tisuće nedostojnih i nepozvanih kreatura, koje prepušteni javni i politički prostor koriste za agresivno mentorstvo cijelom hrvatskom narodu. Na prostoru na kojemu ne vladaju lavovi, caruju hijene. Zbog toga je danas još uvijek prisutna tolika fascinacija Srbijom, tolika podčinjenost stranim stavovima i zahtjevima, a iz toga nužno proizlazi i posvemašnja ovisnost i nesloboda, koja se uz sve očitava i u svakovrsnom zaostajanju za razvijenim svijetom. To definitivno bolje osjeća i spontano artikulira sam hrvatski narod od većine hrvatskih političara, zbog toga i viče – “Za Dom spremni”.