Regija
MARKO LJUBIĆ – Kome i zaÅ¡to u Hrvatskoj smeta biti za Dom spreman?
NaÅ¡ je problem Å¡to za razliku od VuÄić ili Nikolić koji su bili spremni boriti se na bojiÅ¡nici za otimanje tuÄ‘eg, Milanović, Josipović, Pusić i cijela kamarila danaÅ¡njih najvažnijih figura hrvatske politike te svi samoproglaÅ¡eni antifaÅ¡isti, nisu bili spremni stati na branik svoje zemlje Å¡to je minimum Äasti, ljudskoga dostojanstva i politiÄkoga legitimiteta, koji su imali i ustaÅ¡e i izvorni hrvatski antifaÅ¡isti, a pogotovo dragovoljci Domovinskoga rata, koji su zapravo iznijeli glavni srpski udar 1991. Zbog toga je u Hrvatskoj moguće kriminalizirati “Za dom spremni”, jer oni koji bi trebali Å¡tititi i afirmirati hrvatsku tradiciju, od vojne do kulturne – nikada nisu bili za dom spremni.
Iako smatram nedostojnim usporeÄ‘ivati se politiÄki sa Srbima i Srbijom nemoguće je izreći svoje stajaliÅ¡te o fenomenu “Za dom spremni†u Hrvatskoj, bez spominjanja Srba i Srbije. Prvenstveno stoga Å¡to odnosi prema Srbiji i Srbima i dalje nepotrebno razaraju suvremeno hrvatsko druÅ¡tvo, ali i zbog toga Å¡to na ustaÅ¡luku inzistiraju domaći “antifaÅ¡isti†ili sama Srbija pa je danaÅ¡nji ustaÅ¡luk i sveopća “faÅ¡istoidnost†hrvatskoga naroda zapravo velikosrpski izum.
Golema je razlika u odnosu prema nacionalnom interesu srpskih i danaÅ¡njih hrvatskih politiÄara. ÄŒinjenica da ni jedan jedini relevantan politiÄar u Srbiji nije bio neutralan prema nastojanjima Srbije da iskoristi povijesne okolnosti i proÅ¡iri svoje nacionalne granice na zapad. Kako su god tada te okolnosti bile povijesne sa stajaliÅ¡ta stvaranja hrvatske države, bile su povijesne i za ostvarivanje velikosrpskog programa. Pri tome bajke o europskom licu pokojnoga ÄinÄ‘ića, a kasnije predsjednika Tadića, prema ÄetniÄkom profilu danaÅ¡njih Nikolića i VuÄića jesu samo – bajke. Svi, baÅ¡ svi relevantni danaÅ¡nji srpski politiÄari bili su izrazito skloni i na sve naÄine podupirali, Äak i sudjelovanjem u dragovoljaÄkim postrojbama, program “Velike Srbijeâ€. To je bilo nelegalno sa stajaliÅ¡ta meÄ‘unarodnoga prava, njihov politiÄki cilj poÄivao je na osmiÅ¡ljenom zloÄinu, ali s nacionalnoga stajaliÅ¡ta to je bilo tada – legitimno. Jednostavno, svaka nacija na svijetu je u povoljnim povijesnim okolnostima nastojala ostvariti maksimum svojih nacionalnih interesa.
PolitiÄka kriminalizacija dragovoljaÄkog usklika
NaÅ¡ je problem prije svega to, Å¡to, dok su se VuÄić ili Nikolić bili spremni boriti na bojiÅ¡nici za otimanje tuÄ‘eg za svoje nacionalne ciljeve, dok Milanović, Josipović, Pusić, cijela kamarila danaÅ¡njih najvažnijih figura hrvatske politike te svi samoproglaÅ¡eni antifaÅ¡isti, nisu bili spremni stati na branik svoje zemlje, svoga naroda. A to je minimum Äasti, ljudskoga dostojanstva i politiÄkoga legitimiteta, koji su imali i ustaÅ¡e, i izvorni hrvatski antifaÅ¡isti, i oni boljÅ¡eviÄke provenijencije, koji su željeli boljÅ¡eviÄku ili sovjetsku Hrvatsku, a pogotovo dragovoljci Domovinskoga rata koji su zapravo iznijeli glavni srpski udar 1991. godine. Zbog toga je u Hrvatskoj moguće kriminalizirati “Za dom spremni†jer prije svega oni koji bi trebali Å¡tititi i afirmirati hrvatsku tradiciju, od vojne do kulturne – nikada nisu bili za dom spremni. Valja naglasiti da je ubojstvom Andrije Hebranga ubijena zadnja komunistiÄka spremnost za Domovinu, Äime je komunistiÄki poredak potpuno delegitimiran kao hrvatski, a njegova spremnost bila u službi Beograda.
PolitiÄka kriminalizacija ovog starog hrvatskog vojniÄkog, prije svega dragovoljaÄkog usklika, dio je dugogodiÅ¡nje kriminalizacije samoga hrvatskoga naroda. A prihvaćanje takve kriminalizacije kao nekakvog univerzalnog moralnog i druÅ¡tvenog standarda, izraz je provincijalnog stanja duha i dubokog nedostatka svijesti o svojoj državnosti. ÄŒak i nacionalno profilirani politiÄari i intelektualci razliÄite provenijencije strepe od ozbiljnijeg javnog razmiÅ¡ljanja o tom pozdravu. Danas je gotovo nemoguće naći pojam, ideju, tezu, koja na Äak i najrazumniji dijaloÅ¡ki naÄin, otvara pitanje nametnutih velikosrpskih i komunistiÄkih dogmi, koja neće istog trenutka biti oznaÄena kao – krajnja desnica u pogrdnom i diskvalificirajućem smislu rijeÄi. Pri tome je najmanji problem to Å¡to to netko u Srbiji govori, naÅ¡ je problem to, Å¡to je to u Hrvatskoj javno posve pretežito.
Danas je dovoljno biti Hrvat
U pozadini stalnih sukoba djela hrvatskoga naroda i manjinskoga anacionalnog poretka oko pozdrava “Za dom spremni†skriva se zapravo sama bit žestokog sukoba za Hrvatsku, jer je kriminalizacija pozdrava koji desetine tisuća Hrvata uzvikuju na stadionima, jedan od naÄina pacifikacije naroda.
Odreći se “Za dom spremniâ€, samo po sebi ne bi znaÄilo niÅ¡ta za stanje ili budućnost Hrvatske, kada bi to bila samostalna legitimna odluka hrvatskoga naroda, na temelju realnih povijesnih Äinjenica. Upravo zbog toga Å¡to nije, Å¡to u osnovici tog sukoba ispod povrÅ¡ine bjesni rat za hrvatski nacionalni suverenitet, to je vrlo važno pitanje. Kao i tisuće drugih naizgled sitnica, koje nekim Äudnim sluÄajem sve od reda, kao i aktualni prijedlog oznake na autotablicama, polaze od minimalizacije hrvatskoga identiteta, do njegovog potpunog zanemarivanja ili iskljuÄivanja. Ja, naravno, ne mislim da je to “Äudna sluÄajnost†jer u tome svemu je jako puno logiÄne konzistentnosti i vrlo jasnih programskih antihrvatskih naznaka. Tu sluÄaja nema, sve je to osmiÅ¡ljena namjera.
Hrvati ne bi smjeli izbjegavati suprotstaviti se bjesomuÄnom antifaÅ¡istiÄkom i prosrpskom orgijanju po samom pojmu ustaÅ¡a, ustaÅ¡luka, kao neÄemu Å¡to je sinonim genetskog zla, zloduha koji je postao sotonskom nakanom i od postanka usmjeren na – srpsku, židovsku, romsku ili nehrvatsku krv. Niti bi danaÅ¡nje hrvatske generacije kvalifikaciju “ustaÅ¡a†smjele doživljavati kao uvredu, jednako onoliko koliko nemamo potrebe danas kad imamo državu biti ustaÅ¡e. Danas je dovoljno biti Hrvat.
Ustaše borci za hrvatsku državu – današnji antifašisti borci protiv nje
UstaÅ¡e su bili jedan od hrvatskih odgovora na velikosrpsku tiraniju i diktaturu, na progon hrvatskih domoljuba, integralista i nacionalista prije Drugoga svjetskog rata. UstaÅ¡ki pokret je u jednom jako turbulentnom razdoblju europske povijesti, uz sve ostalo, bio dijelom odgovor na srpsku imperijalnu i osvajaÄku politiku, dijelom i kompleksan odgovor na povijesne težnje hrvatskoga naroda, Å¡to je i pokojni TuÄ‘man naglasio u jednom od svojih povijesnih govora. Dijelom je uvjetovani pokuÅ¡aj pozicioniranja u tijeku sudbinskih europskih pa i svjetskih dogaÄ‘aja. Jednostavno, ustaÅ¡e su tada bili najbolje organizirana, iako jako malobrojna grupacija, snažnoga domoljubnog i nacionalistiÄkoga identiteta i prepoznatljivosti, a vrijeme nije bilo za dugotrajne politiÄke, institucionalne i sliÄne debate i prijepore. Zbog toga je toliko tisuća hrvatskih domoljuba tada bez oklijevanja pristupilo ustaÅ¡kom pokretu i postrojbama. U takvim okolnostima najbolje organizirani, makar bez ozbiljnijega nacionalnoga legaliteta, lako preuzmu uzde državnog poretka. ToÄno onako kako su nakon uspostave danaÅ¡nje hrvatske države, male, ali vrhunski organizirane neokomunistiÄke i antihrvatske agenture skrivajući se iza rata za nezavisnost, tiho preuzele gotovo potpunu kontrolu nad hrvatskom državom i najvažnijim druÅ¡tvenim institucijama. PoÄetkom Drugoga svjetskoga rata to su uradile ustaÅ¡e, tijekom Domovinskoga rata to su uradili danaÅ¡nji – antifaÅ¡isti. DanaÅ¡nja Hrvatska bi morala meÄ‘u njima razlikovati bitnu odrednicu – ustaÅ¡e su bili borci za hrvatsku državu, danaÅ¡nji antifaÅ¡isti borci protiv nje.
Nikakva kriminalizacija neće promijeniti narod
Nema ni jednoga razloga da moderna hrvatska država “Za dom spremniâ€, kriminalizira na bilo koji naÄin. Ni jednoga. ÄŒak i da ga se u potpunosti može okvalificirati – ustaÅ¡kim. A ne može. Svi razlozi koje agresivno nameću snažne operativne manjinske strukture u Hrvatskoj, a koje podupire Srbija i golema većina hrvatskih Srba, zapravo su u svojoj biti svodivi na jedno – nužno je pod svaku cijenu održavati živim povode i kakve takve razloge za razvijanje trajnoga pritiska na samu bit samosvijesti hrvatskoga naroda. Ako nema stvarnih razloga, nužno ih je izmisliti. Kako hrvatsko srpski odnosi nisu poÄeli, niti zavrÅ¡ili 1941. godine, nisu poÄeli ni zavrÅ¡ili 1945. godine, niti 1991. ili 1995. godine jer su to sve faze u beskrajnom nizu trajnoga suÄeljavanja interesa i ciljeva, danas se i time definiraju polaziÅ¡ta i steÄena prava za neko buduće vrijeme. Zbog toga Srbija i Srbi uz hrvatske antifaÅ¡iste rade stalni pritisak, zbog toga hrvatska država mora snažno, argumentirano i samosvjesno odgovoriti. Ali nipoÅ¡to Srbiji ili Srbima – već hrvatskom narodu, sebi.
Na žalost, potpunu potporu u tom pritisku velikosrpska politika ima od danaÅ¡njih politiÄara u Hrvatskoj, koji 1991. godine – nisu bili spremni za svoju Domovinu. U Hrvatskoj niti ima, niti će biti prihvatljive politike, koja će uspjeti “Za dom spremni†moralno diskreditirati i delegitimirati u samom hrvatskome narodu. Sada je jasno da bi takva politika morala mijenjati narod. To pogotovo nije danaÅ¡nja vladina politika, koja, svjesna krivotvorina na kojima poÄiva, državu koristi kao lopova u kasnim noćnim satima za njegovo uklanjanje sa spomenika.
ZaÅ¡to i danas narod viÄe “Za Dom spremniâ€?
Poslijeratni obraÄun sa hrvatskim suverenitetom poznatiji kao “detuÄ‘manzacija†uz popratne “denacifikacije†i sliÄne specijalnoratovske programe, sustavno se vodi na stotine podruÄja, na stotine naizgled sitnica, koje pojedinaÄno ne znaÄe puno, ali sve zajedno Äine programsko naÄelo sužavanja autentiÄnog politiÄkog prostora hrvatskom narodu. Zbog toga je važno poÄeti konaÄno skidati te lance, jer imati svoju državu znaÄi prije svega osloboditi svoje nacionalne potencijale. Pri tome, povlaÄiti se pred nametnutim krivotvorinama i strah od svoje proÅ¡losti uzeti kao pravilo ponaÅ¡anja, opasno ukazuje na nedostatak odgovorne slobode. To istovremeno ukazuje na nedostatak državotvorne kulture, simbolizira nesposobnost za ravnopravnu participaciju u suvremenim svjetskim odnosima i svjesno prihvaćanje podÄinjenosti. Iz takvog stanja pojavljuju se stotine i tisuće nedostojnih i nepozvanih kreatura, koje prepuÅ¡teni javni i politiÄki prostor koriste za agresivno mentorstvo cijelom hrvatskom narodu. Na prostoru na kojemu ne vladaju lavovi, caruju hijene. Zbog toga je danas joÅ¡ uvijek prisutna tolika fascinacija Srbijom, tolika podÄinjenost stranim stavovima i zahtjevima, a iz toga nužno proizlazi i posvemaÅ¡nja ovisnost i nesloboda, koja se uz sve oÄitava i u svakovrsnom zaostajanju za razvijenim svijetom. To definitivno bolje osjeća i spontano artikulira sam hrvatski narod od većine hrvatskih politiÄara, zbog toga i viÄe – “Za Dom spremniâ€.