Marko Ljubić: Je li Škoro žrtva?

Prijatelj, koji je kao i ja i mnogi drugi, posebno u našem širem društvu svojevremeno, usprkos čitavoga niza rezervi odlučio poduprijeti Škoru videći u njemu osvježenje, koje bi moglo potaknuti ozbiljne i dobre promjene, mi šalje danas izjavu Škorinog pokreta uz pitanje, komentar – je li to ovaj odlučio konkurirati Srbima kao žrtva?

PIŠE: Marko Ljubić

Pa se Škoro raspisao:

“Prateći hrvatski medijski prostor ovih dana, stječe se dojam da je Domovinski pokret na vlasti. Sve kritike, otrovne strelice i “neovisne” analize uperene su prema nama. Kao da je vrijeme poklada, kada se krivca za sve traži u “krnjevalu”, samo što je sad ljeto, a “krnjeval” je Domovinski pokret.

Neuku i slučajnu putniku namjerniku bi se, iščitavajući to sve, neosporno učinilo da je Domovinski pokret godinama na vlasti u ovoj napaćenoj zemlji koja je u EU po svemu dobrom 26. ili 27., a po svemu lošem prva ili druga. Iako znamo da će i ovaj tekst biti pribijen na stup srama, jer smo se drznuli iznijeti istinu, želimo podsjetiti javnost da Domovinski pokret nije nikad obnašao vlast i da je vrlo nategnuto za sve kriviti nas jer djelujemo svega četiri mjeseca, a suvremena i neovisna država nam postoji već više od trideset godina”.

Hm, čudno, izopačeno, potpuno lažno i u biti gubitničko priopćenje Škorine skupine. Posebno su uočljivi izrazi “neuk” i ” napaćenoj zemlji”, pri čemu još nedostaje “napaćeno pučanstvo” i legendarno “glede” da bi vokabular prvih seoskih hadezeovskih revolucionara bio u potpunosti primjenjen. Naravno, bez ovo “neuki” jer se oni učenost nisu usuđivali spominjati s obzirom da bi uz njih u pravilu bio neki stvarno učen čovjek, a oni nisu glumatali niti su morali, jer su vjerovali u ideju koju su slijedili.

Uz Škoru ima doktura, ali učenih ljudi za ovo čime se profesionalno trenutno bave definitivno nema, jer bi se već nekako uspjelo i to čudo otkriti. Taj “pokret” je kao auto na nekom odlagalištu, nepokretno a glumi prijevozno sredstvo, ne kreće se, jer nema kamo, ne zna kako, nema uporabne vrijednosti i korisnosti na tržištu izuzev doći na državnu plaću i pred kamere ako ga netko odšlepa jer su vlasnici nakon ulupanih desetina milijuna kuna digli ruke od njega zabavljeni svojim brigama i skupljanjem perja koje su prosuli u vjetar, bojeći se da im netko ne saspe katran po liku i dijelu, da izgledaju s nanešenim perjem k’o kokoši iz nekog OPG-a.

Ta skupina što glumi prijevoz i vožnju nema elementarnog znanja o temeljnim državno-političkim i društvenim pojavama, a nisu uspjeli ni postići takvi kakvi jesu zakonodavni i vladajući status, prvenstveno zrelošću naroda kome su nudili i još uvijek nude prijevoz.  Rijetki su i autostoperi koji bi zastali pored njih.

Zbog toga su prikovani na pojedinačne egzibicije, banalizaciju nastojanja za skretanjem pozornosti, pri čemu se služe baš svim komunikacijskim sredstvima, bolje rečeno antikomunikacijskim.

U takvoj gubitničko-histeričnoj poziciji s nevjerojatno nesrazmjernim osobnim ambicijama u odnosu na znanje i kod većine u odnosu na ljudski politički integritet, moraju stalno podizati ljestvicu negacije, optužbi, sumnji u sve, divljaštva, destrukcije, laži i svakovrsnih ispada kako bi uopće bili primjećeni, što ih neminovno jednoga po jednoga troši, iscrpljuje čak i nerealne javno stvorene lažne slike, eventualne zasluge iz prošlosti i ukupno cijelu skupinu s tim opskurnim nazivom pod imenom najlošijeg među sobom izvrće javnom ruglu. Zato je najmanji problem Škori i skupini to što ih mediji kritiziraju i čak ružno napadaju.

Onima koji ih kao ružno napadaju mogu biti zahvalni, uz naglasak da ih takvi napadaju najčešće da bi im dali privid nekakvih faktora, narodski rečeno -prodaju im ložionu, i njima i pogotovo njihovoj sljedbi da bi izazvali projicirane reakcije za vlastitu uporabu. Njihov problem svakim danom sve više postaje činjenica da im se ozbiljni i pristojni ljudi smiju i šprdaju se s njima.

Ovo njihovo priopćenje je gubitničko zbog klasičnog tipovanja i još jedne poruke usmjerene frustriranim ljudima, većinom na granici poremećaja, koji neviđenim divljaštvom na forumima doslovno razaraju i teško kompromitiraju sve do jednu tradicionalnu nacionalnu i kršćansku vrijednost hrvatskog naroda misleći da ih brane i valjda računajuči da je dopušteno činiti svako zlo jer postoji ispovjed, u stilu talijansko-američkog mafijaša, koji dolazi u ispovjedaonicu i traži oprost za počinjene grijehe i one koje će počiniti!

Nikada u kratkoj povijesti suvremene Hrvatske ako isključimo barbarstvo na ljevičarskim forumima, koje je postalo civilizacijski standard tih aniteističkih i anacionalnih skupina sasvim prirodnog naslijeđa komunističke ‘kulture” iz vremena ‘oslobođenja”, nije bilo toliko teških psovki, laži, napada svih krajnje neljudskih vrsta ito doslovno na svakoga i protiv svakoga tko se samo usudi postaviti pitanje ili posumnjati na temelju zdravorazumskih činjenica, u vođe toga pokreta, te njihove istaknute pripadnike.

To su u svojoj biti, nakon indexovih i inih nezapamćenih udara na hrvatske i kršćanske svetinje i načela, daleko teži udari i daleko veća kompromitacija tih svetinja i načela jer dolaze s navodnog kršćanskog i nacionalnog spektra, pri čemu je dugoročmo nazloćudnije što daju opravdanje antifa barbarstvu čineći ga prihvatljivim i regularnim načinom komunikacije mnogim prvenstveno mlađim ljudima.

To nije samo Škorin problem i problem njegovih s brda s dola skupljenih autostopera u svojevrsnom Šijanovom autobusu, već ima potencijal biti ozbiljna slabost Hrvatske. Upravo na takvo ponašanje, reakcije i javnu prezentaciju tipuje svatko tko s neprijateljskih pozicija nastoji ostvariti neke ciljeve u Hrvatskoj, a ključni model kompromitacije jednoga naroda i njegovih mogućnosti je stvaranje i održavanje bjesomučne histerije, sijanje sumnji u svakoga oko sebe, odreknuće od razuma i sijanje nepovjerenja u vlastite mogućnosti stalnim otkrivanjem novih babaroga, kao što su famozni memorandumi SANU, koji su za sada dogurali do broja četiri, a stalnim trubljenjem o tim memorandumima u biti se potencira provincijalna ovisnost suvremene Hrvatske o Srbiji, koja inače tone u potpuni civilizacijski mrak i nikada nije bila udaljenija od Hrvatske.

Preuveličavajući memorandumsku i srpsku opasnost, mjesecima ponavljajući da je Pupovac nekakav gubernator Hrvatske, politički i medijski promotori toga problema oduzimaju Hrvatskoj subjektivitet i drže upravo oni a ne “nenarodna” vlast Hrvatsku usidrenom za srpsku kaljužu, dajući jednoj u svakom pogledu poraženoj politici i državi mitski značaj, kakav ni oni sebi nisu u stanju smisliti iako su mitomani. Nema idealnije skupine i njenim djelovanjem proizvedene rušilačke strukture za uspjeh neprijateljskog djelovanja od takvih “boraca” protiv pollitičkog srpstva. Sa stopostotnom sigurnošću svatko može računati da će takvi zagristi svaki provokativni mamac.

Najbolji primjer je set reakcija oko proslave Dana pobjede, kad je ta skupina u svakoj prigodi reagirala na očajničke mamce provokacije iz Pupovčevog tabora omogućujući mu kakvu takvu javnu inicijativu u potpuno politički izgubljenom položaju, a nisu imali ni snage ni znanja, ako ništa zbog svoga legitimiteta javno pozdraviti odluke i govore Milanovića i Plenkovića, te snažne poruke Tome Medveda, radeći uz to cirkus kao potpredsjednik Sabora Škoro, bojkotirajući državnu proslavu Dana pobjede.  Debakl za debaklom, neskriveni prezir prema državi i narodu čija se pobjeda slavi.

Valja istaknuti da nazad dvije godine Škori baš ništa nije smetalo, iako se ništa na lošije nije promjenilo, da pjeva u Kninu po državnoj narudžbi i za vjerojatno masan novac. Ključni primjer je niz reakcija na govor Ane Šimprage, a pogotovo lažna fotografija te Srpkinje s četničkom kapom kao dokaz “izdaje” zemlje. Tako se ponašaju samo gubitnici.

Škorino priopćenje je puno laži, a nesvjesno iznosi i ponešto istine, naročito uspoređujući sebe s krnjevalskim statusom. Da, na tu razinu su spali za mjesec dana u Saboru i za par mjeseci predizbornog djelovanja.

Kažu recimo da nikada nisu bili na vlasti. Točno, taj “pokret” nije bio na vlasti, kao skupina nikada, niti je svijet vidio prije takvu ekipu. No, baš svi istaknuti protagonisti su, ili bili u vlasti, ili participirali u institucijama isključivo voljom vlasti, koristili pogodnosti bliskosti s najrazličitijim vlastima ili bez naročito jasnih razloga bili pripadnici službenog mainstreama.

Svi su se negdje putem, godinama pogubili, otpali zbog nesposobnosti ili promjena mentora sidraša u političkim procesima, a nisu stekli druge za nastavak uhljebljivanja, ili su im ambicije bile daleko izraženije od margine na koju su dospjevali milošću vlastodržaca, iskazali im nezahvalnost precjenjujući vlastiti značaj i otpadali. Tako se stvorila skupina krajnje frustriranih “političara”, ni po čemu novih, a ponajmanje novih po bilo kojoj vrsti kvalitete u odnosu prema pretežitim politikama, koje su javno kritizirali nudeći sebe kao novo spasonosno rješenje. Ti ljudi, baš svi, godinama javno, aktivistički i politički djeluju, stalno se bore za zvučne i velike ciljeve, nikada ni u čemu ne uspjevaju izuzev uz državnu pomoć i nude -promjene!?

Škoro u biti baš sve što je on u temeljnom smislu duguje HDZ-u. Bio je diplomat bez ikakvih kvalifikacija, zatim državni namještenik u važnoj državnoj kompaniji s bogovskim pripadajućim benefitima, zatim pjevač s vrlo bliskom suradnjom s infrastrukturom vlasti i koncertima koji s realnim tržištem nemaju veze, zatim političar, zastupnik, kandidat, a sve to uz stalnu nazočnost u državnim medijima, za razliku od čitavoga niza kolega. Ništa od toga nije bilo moguće bez sprege s utjecajnim ljudima iz “duopola”.

Njegov dr Vrkljan se uz medicinu, čitav život vrtio oko vlasti, a javno su izneseni podaci i indicije o dvojbenim pretvorbama početkom devedesetih, uz sumnjive sporove oko korupcije, zastare i sl.

Zekanović, Hasanbegović, Penava, Pavliček, Tomašić, Ilčić godinama taboruju po totalnoj političkoj margini, bez bitnijega profesionalnoga iskoraka u primarnim profesijama, opstajući ili ističući se isključivo uz HDZ, a svi njihovi politički pokušaji s nekakvim vlastitim strankama završili su ili završavali rušenjem, isključivanjem ili getoiziranjem, uvijek s njima u glavnim ulogama.

Za većinu njih nitko u široj javnosti nikada ne bi čuo da im upravo HDZ nije omogućio priliku i uveo ih u javni, politički i egzistencijalno povlašteni prostor. To nije kompliment HDZ-u, da se razumijemo, nego dokaz zapuštene selekcije i nedostatka metodologije favoriziranja kompetencija.

Bilo bi zanimljivo znati točno tko je, kako i zašto ugurao do tada posve nebitnog Hasanbegovića Karamarku, koji je baš na Karamarkovom nalogu da stisne antifa udruge ispao zvijezda, a na prvoj krivini se odrekao Karamarka, koji je upravo zbog toga osporen i smjenjen, a ne kako je Petrov javno govorio – zbog INA-e.

Hasanbehobićev pajdaš Jonjić je kao klinac, voljom HDZ-a, otišao u diplomaciju pa se rotirao na savjetničkim državnim pozicijama, a samostalno nikada, baš kao ni Ilčić, kao ni Zekanović, Penava, Pavliček, Ruža Tomašić, da ne spominjemo Vrkljana i slične, nikada nisu ni primakli nekom izbornom političkom uspjehu.

To se odnosi i na realni uspjeh Ruže Tomašić na prošlim europskim izborima, gdje nije nastupala u ime svoje Konzervativne stranke, nego u širokom savezu protiv HDZ-a, koji su u samome startu Ilčić, Zekanović, Pavliček i ona prevarili, dijeleći eventualni osvojeni mandat skriveno i od najbližih suradnika i od javnosti, s krajnje nepopularnim Ilčićem.

Željko Sačić je također izneđu 1996. i 2000.godine bio visoki državni dužnosnik, na mjestu načelnika ili pomoćnika ministra MUP-a krim policije, pa bi bilo zgodno znati danas kad se tako zalaže za progon srpskih ratnih zločinaca i generala Medveda naziva izdajnikom jer nisu zločini procesuirani, koliko je neposredno nakon završetka rata s najodgovirnije pozicije istražio ratnih zločina i podnio kaznenih prijava. Danas je potpuno ispravno inzistirati na procesuiranju ratnih zločina, ali nije ni kršćanski, ni moralno napadati druge za ono što si mogao, morao a nisi sam učinio.

Gotovo da nema nikoga u Škorinom “pokretu” tko nije bio na različite načine u vlasti i uz vlast ostvario karijeru, odnosno svoju javnu sliku, izuzev njegove sestre. Pri tome je u toj skupini bilo svih oblika koegzistencije s vlastima, bilo lijevim, bilo desnim. Treba li spominjati “amerikanca” Bartulicu, koji je službovao u najužem timu Ive Josipovića, predsjednika koji je realnim postupcima balansirao na rubu izdaje, ako ga nije i prešao.

Dakle, što je to novo što kao oni predstavljaju? Baš ništa.

U tom pogledu ne pije vode ni priča da postoje tek četiri mjeseca, jer toliko postoji ime toga pokreta, ali način njegovoga nastajanja i skupljanje većine tih, odavno potrošenih ljudi bez nekih referenci čak i u ovako srozanoj javnoj i političkoj konkurenciji, po Hrvatskoj, nije moglo donijeti baš ništa ni novo, ni kvalitetno drugačije od postojećih politika.

U biti, s obzirom da se radi o skupini ljudi, koji su svoju marginalnu poziciju pokušali predstaviti kao nekakvu ugroženost, izraz moralne čistoće i zbog toga karijernog trpljenja, uvijek se zaklanjajući iza tuđe slave, velikih riječi i pojmova bez ikakvoga razloga i prava nasilno prisvajajući sve to i oduzimajući drugima svako pravo na to, ta skupina je bila i prije nastanka osuđena na propast. Realno, onoliko koliko u Hrvatskoj postoji redikuloznog potencijala, toliko će oni opstajati kao redikuli.

Upravo na tu profilaciju računat će Pupovac i slični, suočeni sa zrelom državnom politikom, tražeći slabe strane hrvatske politike u cjelini, pogotovo javni dojam pred očima tisuća agenata u zemlji, kako bi opravdali svoje provokacije i što duži opstanak političkog srpstva na sceni.

S obzirom da cijela ta skupina nema ni jedan jedini odgovor ni na jedno ozbiljno državno-političko pitanje, prinuđeni su svoje neznanje i raspon između golemih, često i ambicija s patološkim elementima, pokrivati zvučnim pojmovima i frazama, pogotovo se pozivati na narod, na boga, na pravdu, nepravdu, žrtve, slavne ljude, ubijenu djecu a istodobno poticati upravo beskrupuloznim svojatanjem tih značenja divljačku kampanju s eskalacijom rijetko viđenog primitivizma, laži, uvreda i mržnje prema svakome drugačijem i pogotovo prema svakome tko upozori na to što jesu. To je proces tzv.brzog sagorjevanja i uništenja ljudi, koji ostavlja teške i često dugotrajne posljedice na društvene standarde i prije svega na javni diskurs.

Pripadnici takvih skupina ne prezaju od laži, od izmišljanja čitavih teorija a ne smiju se i ne mogu povući iz toga procesa, jer nemaju ništa drugo zajednički ponuditi. Čak i ako pojedinci među njima vide, ili naslute opasnost od toga i pred tim što rade, ne usuđuju se napustiti čopor, jer im status ovisi o njemu. Konačno, ne usuđuju se ni zbog jednog mizernog, ne naročito brojnog, ali nevjerojatno glasnog mini pokreta na društvenim mrežama i forumima, koga su upravi ti tipovi svojim javnim i političkim djelovanjem stvorili, na njegovoj primitivnoj potpori održavaju privid važnosti, a znaju da se ta gomila mržnje može upotrijebiti protiv njih, jer mržnja mora negdje eruptirati. Tko je ovisio statusno od takve potpore, jasno da nema karaktera suprotstaviti se takvoj gomili.

Nisu dakle neovisne analize uperene prema tom pokretu zbog njegove-njihove važnosti u programsko-političkom smislu, jer su rijetke skupine, nakon prvotnog MOST-a, koje nisu imale baš ništa integrativno, programski osmišljeno i kvalitetno kao što je to slučaj sa Škorom i njegovim “pokretom”. Jedinstveni su vrlo vjerojatno i na globalnijoj pozornici.

Zbog svega navedenog njih se javno treba apostrofirati kao vrlo pogodnu skupinu za poticanje destrukcije u Hrvatskoj, na što ne treba posebno poticati ozbiljne interese prema ovoj zemlji, jer su ti profili usprkos svojoj beznačajnosti, vrlo zgodan instrument baš kao skupina sa savršeno brskrupuloznim vođom.

A ne zbog toga što bi bili nekakva prijetnja poretku ili jamstvo nečega boljega. Na otpacima nečega lošega se ne može stvoriti ništa dobro.
Sa stajališta ozbiljne analize, da nemaju zbog čitavoga niza poremećaja koji se godinama generiraju i održavaju u Hrvatskoj, nezanemariv destruktivni potencijal i patološku dimenziju u elektroničkom prostoru među sljedbom većinom nesretnih i zaluđenih ljudi, ti bi tipovi i “pokret” bili isključivo predmet šprdnje a ne ozbiljne pozornosti.

Zato je samo dodatak na tu komediju njihovo priopćenje o “otrovnim strelicama” jer, tko otrov kao oni nemilice uzgaja, ne može se ne otrovati.