MARKO LJUBIĆ- Dokad će jugošovinisti u Hrvatskoj Hrvate slobodno ‘šamarati’ i ocrnjivati?

Nitko pristojan ne traži suglasnost zločinca za kažnjavanje zločinačke ideje i postupaka. Vlada mora odmah donijeti zakon koji propisuje oštre kazne za sve one koji veličaju antihrvatske zločinačke režime, prije svega jugokomunistički poredak i njegovu simboliku. Tu ne smije biti milosti!

Nakon burnih najava, obećanja, dekomunizacije i deantifašizacije zemlje, realno nikada sigurnije nisu plovili hrvatskim vodama antinacionalisti, anacionalisti, ateisti, velikosrbi, pročetnici i četnici, ukratko – svi oni koji su našli mjesto i prostor pod „antifa“ kišobranom.

I, nikada tješnji prostor za emanicipaciju hrvatskoga naroda nije bio kao u ovome trenutku.

Nije li cinizam da državni vrh zapomaže pred nacijom i šalje poduku o tome kako se trebamo usmjeriti u budućnost, odreći svađa i prošlosti, te posvetiti razvoju zemlje? Jer će nam biti bolje.

Da je hrvatski narod netko tim riječima i na takav način pozvao na odnos prema Miloševiću, Srbiji i zahtjevu za jedinstvenom Jugoslavijom početkom devedesetih godina, nema nikakve sumnje da ne bi bilo – Hrvatske.

A nitko ni tada nije bio toliki kreten da nije znao da će posve očiti rat koji se valjao iz Srbije prema Hrvatskoj, umjesto mirnih odlazaka na najčešće izmišljen posao, svakodnevnice, pomalo šverca, kavana i utakmica – donijeti krv, jauk i razaranja. Zašto su ljudi željeli slobodu uz takvu cijenu, kad su se mogli mirno, kako danas Predsjednica kaže, pozabaviti otklanjanjem prošlosti, prijepora, sukoba i nastaviti – živjeti i razmožavati se?

Kad Predsjednica, Karamarko te razni umni apologeti poručuju da je alternativa sukobima, razvoj, blagostanje, ekonomski procvat, grdno – svjesno ili nesvjesno – varaju narod. Ispada da je Tuđman bio vampir koji je želio stvoriti državu i staviti na kocku mir, blagostanje i svakodnevicu milijuna ljudi.

Cijeli narod stao je uz – Tuđmana!

Neće biti. Tuđman je znao, kao što zna danas svaki razuman čovjek, da se ne može sloboda naroda graditi pod okupacijom, pod okovima, bili oni državni ili umni, a mi smo i danas pod okovima – intelektualne i duhovne neslobode, koju nismu slomili vojnim uništenjem srpske agresije.

Iza Tuđmana je tada stao ukupan hrvatski narod.

Danas je ključna politička tema u Hrvatskoj – kako suzbiti desni radikalizam, pri čemu nitko mjerodavan, izuzev notornih „antifa“ i notornih velikosrba, nije ni pokušao zauzeti stav – što je to radikalizam, a pogotovo desni.

Ocjenjivanje i arbitraža ostavljeni su u rukama osvjedočenih neprijatelja hrvatskoga naroda.

Ako se želi, a to je više nego očito, suzbiti navodni radikalizam s desne strane, ako se želi spriječiti razvoj novoustaštva u Hrvatskoj i navodnih radikalnih desnih inicijativa i grupacija u zemlji, ne može se to očekivati istodobnim afirmiranjem Titova lika i djela i svakodnevice u kojoj je Tito dobar, a svi ostali – radikalni, fašisti ili neprijatelji. Ne može se očekivati da o tome presudu donosi Milorad Pupovac, Slavko Goldstein ili Vesna Pusić. Ili Srbija, SPC i dio međunarodne političke birokracije.

To Hrvatska mora odlučiti, a oni – nisu Hrvatska. Ne ona koju je narod s Tuđmanom pošao stvarati.

Cijela nacija stenje pod lažima ‘demokrata’ bivšega režima

Hrvatski državni vrh mora donijeti odluke.

Nije nitko dao glas ni Domoljubnoj koaliciji ni Kolindi Grabar Kitarović da pokuša strpati pod tepih pitanja, razum, logiku i sjećanja, već da upravo sve to nametnu kao sastavni dio nove, slobodne, demokratske i nacionalne politike.

Ne može biti lokalno pitanje ili pitanje za nekoga lokalnog aktivista, ne može biti pitanje za navodne nevladine udruge, pogotovo ove „antifa“ koje su nevladine samo kad je na vlasti desna koalicija, možemo li zločinačku komunističku simboliku i njene najrigidnije nositelje slaviti na svojim ulicama, trgovima i u institucijama?

To su izrazito bitna nacionalna pitanja prvorazrednog političkog značaja. Dok se vodi žestoka polemika oko pozdrava „Za dom, spremni“, dok cijela nacija stenje pod pritiskom teških krivotvorina bivšega režima, dok se državni vrh opravdava i pravda zbog posve izmišljenog radikalizma i ustaštva, istodobno slobodno plovi brod nakrcan komunističkim, jugoslavenskim i velikosrpskim zlodusima cerekajući se naciji na otvorenom svjetlu. Službena zastava pod kojom su vojnici HVO-a umirali za Hrvatsku, službena zastava hrvatskog naroda u BiH, službena zastava dviju tamošnjih županija s hrvatskom većinom iz vlade se proglašava takozvanom, a istodobno hrvatskim naseljima i javnim prostorom svakodnevno se nose, ističu i veličaju srpske zastave pod kojima je razarana Hrvatska nazad samo dvadeset godina.

Četnici iz „Krajine“ nisu problem – oni su „antifašisti“

Što to govori? Zastava HVO-a je fašizam, a srpska zastava, ćirilica, tri prsta veličanje Republike Srpske Krajine na javnim mjestima, te abolirani zločinci su – antifašisti.

To je totalni debakl hrvatske državnosti, nepodnošljivo stanje koje nužno mora izroditi reakciju, jer ljudi nisu – idioti. Niti imaju beskrajno strpljenje, a što je njajvažnije nemaju ni blizu takvo povjerenje u Grabar Kitarović i Karamarka da bi poslušali njihove pozive.

Zbog toga su pozivi Predsjednice da se zaboravi prošlost i okrenemo budućnosti – cinizam, ali i bezobrazluk! Ništa se ne uzdiže na zaboravu.

Idemo običan ljudski, osobni i obiteljski standard primijeniti na Hrvatsku, pa se praktično postaviti prema onome tko nam u životu stalno, trajno, podmuklo i otovreno nanosi štetu, kleveće našu obitelj, onečišćuje naše životno okruženje, a ne preza ni od težih nasrtaja?

Koliko bi se ljudi postavilo neutralno prema tome?

I žrtve i krvnici – sjede u Saboru!

Svibanj je započeo prisjećanjem na masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, sukobima oko toga jezivog događaja čiji živi svjedoci i s jedne i s druge strane, dakle i žrtve i krvnici – sjede u Saboru! Iz travnja smo naslijedili sukobe oko Jasenovca, koji je bio logor, mjesto stradanja za vrijeme ustaškog režima, ali koji je dokazano bio i gubilište Hrvata nakon prestanka rata. Jasenovac, što god on u stvarnosti bio, desetljećima se koristi za ciljanu kriminalizaciju hrvatskoga naroda, pogotovo nakon promovirane sintagme saborskog zastupnika Pupovca o „narodima žrtvama“ koja implicira i – narod krvnika. Pa se Jasenovac, a na žalost to radi predsjednica Republike, uspoređuje s Bleiburgom.

Nije to ni blizu isto, niti je usporedivo. Evo zašto.

Jasenovac je nastao kao velikosrpski mit za vrijeme 45-godišnje vladavine komunističkog, jugoslavenskog i po mnogim aspektima velikosrpskog režima, u kojemu je Hrvatska bila potpuno potčinjena. Imala je slobodu, nezavisnost, status, ništa veći ili bolji nego NDH u okviru Hitlerovog Reicha. Ista je bila i razina demokracije, s dokazano legaliziranim političkim zločinom prema hrvatskome narodu.

Jasenovac nije htjela istražiti, kao što nije htjela istražiti niti jedno mjesto navodnog stradanja Srba, Židova, Roma ili bilo koga za vrijeme NDH, vlast koja je doslovno mogla što je – htjela. Niti je bila civilizirana, niti demokratska niti – hrvatska. Ali, nisu htjeli.

Aca Ranković o „antifašistima“ je sve rekao!

Zašto nisu istražili i podastrli dokaze o stradanjima za vrijeme NDH, kad bi im to kao režimu i te kako odgovaralo u obračunu s hrvatskim narodom i njegovom državnošću?

Jer ne bi mogli lagati nakon što bi to učinili.

S druge strane, Bleiburg se nije smio ni spomenuti, niti je u službenoj svijesti postojao Križni put, niti se smjelo spomenuti prema britanskim objavama, ali i dokumentima iz komunističke arhive i izvještaja Aleksandra Rankovića, više od pola milijuna pobijenih ljudi nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nije se smjelo zapaliti svijeću, otići pokloniti žrtvama, ma kako mitski simbol bio taj Bleiburg.

Naravno da su to koristili u nedostaku poštenih i valjanih istraživanja i ljudi koji su bili spremni nekritički veličati NDH zločine i režim, upravo po matrici po kojoj danas pitanja oko Jasenovca, u slobodnoj i samostalnoj državi, umjesto znanstvenih institucija i sveučilišnih istraživača i profesora, istražuju ljudi izvan sustava, nevladine udruge i pojedinci, među kojima ima i pozvanih i kompetentnih ljudi, ali i hohšatplera i amatera, koji na činjenici da je nešto zabranjeno – nastoje zaraditi novac i postati nekakvi pučki tribuni, pogotovo po iseljeništvu.

A onda se to, ta činjenica koristi kao dokaz da u Hrvatskoj raste fašizacija, nekakav ustašluk ili desni nacionalni radikalizam. Sve dok bude zabranjeno javno, institucionalno i sve dok državni vrh i nadležna ministarstva ne osmisle projekte koji će na najnormalnijim znanstvenim modelima istražiti ta pitanja, Jasenovac ili Bleiburg, to će raditi Jakov Sedlar ili Slavko Goldstein i slični tipovi, petparačkim uradcima i zapravo davati povod i alibi „antifama“ za još čvršće stezanje obruča oko vrata hrvatskom narodu.

Za to je odgovorna današnja vlada.

Kad se upletete u matricu laži…

Bleiburg nije usporediv s Jasenovcom niti zbog toga što je bio dokaziv, težak zločinački obračun jugoslavenskog i velikosrpskog komunističkog režima s hrvatskim narodom. Uz dužno poštovanje prema svim žrtvama, prioritet svakoj naciji i njenim državama, ako su naravno slobodne i izraz nacionalne volje i težnje, jest ispitati, istražiti prije svega stradanje – svoga naroda.

A ne po nametnutoj matrici kao država hrvatskog naroda pristajati na prvenstveno zapomaganje nad srpskim žrtvama bez mogućnosti provjere njihovih navoda i „istina“, pri čemu se taj obrazac primijenio i na Domovinski rat i nedavnu hrvatsku prošlost. Kako su nedužne žrtve Jasenovca prema službenim navodima „antifa“ i Srba da su tamo baš svi nedužni, i pet tisuća bradatih četničkih spodoba stradalih na Lijevče polju nakon krvavog puta Bosnom i Hercegovinom, tako su danas žrtve Domovinskog rata – srpski teroristi. I svaki dan im je broj sve veći.

Niti o tome aktulana vlast ne pokušava povesti računa, jer to vrijeđa osjećaje recimo srpske nacionalne manjine!?

U svibnju Hrvatsku čeka komemoracija na Bleiburgu, čeka nas i proslava Titovog navodnog rođendana uz orgije totalitarne simbolike i poruka iz Kumrovca.

A svibanj završava danom uspostave demokratskog Sabora suvremene Hrvatske.

Nije li to sve zajedno – nepodnošljivo zajedništvo?

Popusta ne smije biti – pa tko voli, nek izvoli!

Vlada Republike Hrvatske kojoj je uistinu stalo do rješavanja tolikih teških i neriješenih pitanja ima jedinstvenu mogućnost, za koju ne treba tražiti ničiju milost ili razumjevanje. Jer od nasljednika zločinaca svih vrsta neće razumijevanje dobiti, a od hrvatskog naroda je dobila glasove potpore.

A nitko pristojan ni ne traži suglasnost zločinca za kažnjavanje zločinačke ideje i postupaka. Vlada mora odmah pristupiti izradi zakona s predviđenim žestokim kaznama svima koji veličaju prije svega antihrvatske zločinačke režime, a to su jugoslavenski komunistički poredak i njegova simbolika, nositelji i protagonisti, te velikosrpska politika i njena simbolika, koja je Hrvatsku zavila u crno početkom devedesetih godina. Tu ne smije biti milosti.

Dokazano, certificirano i pogotovo živo zlo koje se valja hrvatskim društvom ne smije biti zaštićeno lažnom slobodom. Mora biti – strogo zabranjeno i još strožije kažnjivo.

Pa tko voli, nek izvoli.

Zatim Vlada mora zabranom sankcionirati činjenice koje nisu plod velikosrpske i komunističke propagande i politike, a koje simboliziraju NDH režim. Uz napomenu da, kakav je god bio NDH režim za razliku od Srbije i Jugoslavije, nije mu bila namjera ni cilj – uništavanje Hrvatske, jer je ta država bila između ostalog i izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda. Ne može se na istu razinu stavljati tuđi okupatorski zločinački režim s režimom koji je činio zločine, ali je nosio ideju samostalne hrvatske države. Niti su danas ista prijetnja.

Nikakav zločin NDH to ne može umanjiti niti osporiti. Niti bilo kakva činjenica može osporiti da je komunistički jugoslavenski režim bio okupatorski, nehrvatski i zločinački. Golema je razlika u ovome – hrvatski i antihrvatski. Zbog toga ne mogu pod okriljem antifašizma sljednici antihrvatskog režima biti legalizirani i nositelji nekakve društvene vrednote danas, te biti suci ljudima koji na bilo kakav način promiču nešto hrvatsko.

Prema tome jasna nacionalna distinkcija mora postojati.

Pa i radi toga što NDH danas ne ugrožava autentičnu hrvatsku slobodu, niti su neoustaše prijetnja hrvatskoj slobodi i samostalnosti. A nasljednici komunističkog jugoslavenskog režima i velikosrpska politika – jesu. Dakle, aktulana vlast, koja se naziva domoljubnom i nacionlanom, mora pokazati da razumije probleme hrvatskog društva i prije svega težnje svoga naroda. Ne može se suprotnosti, posve isključive i nepomirljive, pomirivati ispod nekakve apstraktne politike.

Jer zajedništva zločina i žrtve nema.

Postoji samo država, državno pravo i prisila.

Inače, ode Hrvatska! I, odoše iluzije o tome kakvu vlast danas imamo!