Marina Vukoja “Vruć krumpir u ruci”

Znanstvenici u svojim znanstvenim radovima navode kako će se u budućnosti za par miliona godina Sunce proširiti i postati užareni div i progutati planete Mars, Zemlju, Veneru …

Koritima kao i selima kojima prolazi takozvani put oznake R419 prijeti slična situacija, samo puno brže! Za otprilike nekih par godina, 10-15, Korita će postati pustinja. Zbog egzistencije ljudi su prinuđeni „bježati“ iz istoga, a sve je uzrok loša putna infrastruktura i mnogi drugi čimbenici koji su važni za pristojan život i održivost ruralnih dijelova!

Dok drugi ljudi maštaju o putovanju na Mjesec ili na Jupiter navedenim žiteljima prijeti egzodus i bijela kuga. Znanstvenici tvrde kako se na Jupiter dođe za pet godina, a ovim tempom nastavi li se za isto razdoblje ova sela uz R419 neće ni postojati. Posljednje žarulje Korićana lagano se gase. Selo je progutala nemarnost, stagniranje i vrijeme! Narod luta po zapadnim zemljama, okolnim gradovima i općinama u nizinama kako bi se asimilirao, pronašao zaposlenje i živio u tuđim kućama, naravno plaćajući rentu, a svoje trajno ključao. Isti postadoše poznatiji pod nadimkom „Koritske skitnice“. Vječno su negdje „šljegli“ i praćeni s dozom sarkazma. Vjerujte nije lako biti skitnica, nerijetko su dani hladni, tamni, mračni puni negostoljubivosti, suza i sjete. 

Korita posjeduje dosta resursa, kamen, rude, drvo, voda, ljekovito bilje. Na ovoj planini je čist zrak, nezagađena priroda, zdrava zemlja koja je pogodna za sadnju mnogih kultura, kao što su, krumpir, žitarice, luk, mrkva, kupus … Tko je jednom probao planinski krumpir vratio bi se po još par vreća.

Krajnji cilj je održivost mjesta i poticanje pučanstva na vraćanje, što bolje iskoristiti prirodne resurse i da se isti bolje plasiraju u svijet kako bi se oživjela tradicija, kultura i pokazalo naslijeđeno. Žitelji bi mogli biti ponosni na svoju djedovinu. Sve proizvedeno i ubrano u prirodi djeluju ljekovito – utječu pozitivno na zdravlje ljudi. Sunca ima u izobilju jer ovo je naša majka Hercegovina.

Težnja i želja sviju žitelja sela koje povezuje R419, kojeg nažalost ne možemo nazvati putem, je da se postigne dogovor i što prije isti asfaltira. Ne traži se puno, samo jednu traku kako bi mogli normalno prometovati do svojih kuća i odlaziti na posao u smjeru Široki Brijeg i Posušje. Svaka nova padalina zadaje manju radost, a veću glavobolju! Put se pretvori u putnu kalvariju, prepunu pukotina i rupa, tako da isti više sliči na kanjon rijeke!

„Zvecka“ se i o probijanju nove trase. Odavno je ta priča ili možda predizborni trik koji se ponavlja svake četvrte godine. Stanovništvo se pita hoće li ju zapamtiti? Za sve su potrebne godine izgradnje i izdvajanje velikih sredstva. Znamo kako sredstva nisu problem, jer istih nikada nema! Drugo važno pitanje je za koliko će se vremenski osposobiti ta trasa? Činjenica je kako svijet odlazi, a stariji umiru. Žitelji su stalno na čekanju. Koliko? Vjerojatno još četrdeset godina ili nikad!

Objavljeni su najnoviji podaci kako u 500 sela u BiH nitko ne živi, a u 1500 manje od deset stanovnika, 804 mjesta su bez djece. Može li tko pravdati ovu depopulaciju? Može li tko pravdati nestanak ljudi u srcu Hercegovine? „Pratre“, pope, hodža, političari „nesta“ Vam narod!

Apel sviju žitelja je: „Ne odbijajte nas potrebna nam je pomoć! Vi odlučujete da li nam pomoć želite pružiti ili uskratiti!“