Marina Vukoja “Tamo gdje su vile vuci i hajduci, tamo hodam ja! Mit ili istina?

Tko voli planinu i njene izazove čuo je barem jednu priču o vilama. Jesu li oni postojale na nama je da vjerujemo ili ne? Stav Katoličke Crkve je jasan. Vjerovanje u nadnaravna bića poput vila i vještica su pogrešni! Mnogi od nas jako dobro poznaju grčku, rimsku, egipatsku, vikinšku mitologiju, nego li  našu vlastitu slavensku. Bez obzira na sve donosim priču iz sela Korita koje se nalazi na samom kraju, sjevernom dijelu, općine Posušje. Zaboravljeno selo u kojem najviše nedostaju osnovni uvjeti življenja, a to su infrastruktura puta i vodovodna mreža. Tako lijepo i zanimljivo selo, a zapušteno.  U nastanku priči kao glavni izvor poslužili su mi mještani sela Korita koji su navodili kako su imali izravne susrete s vilama.  Za početak želim pojasniti tko su bile vile.
Bile su prelijepe djevojke. Neobične ljepote i nadnaravne moći. Kako navode mještani imale su jednu ljudsku nogu, a druga je bila magareća. Nosile su duge bijele lepršave haljine, koje su se njihale na povjetarcu i činile ih još posebnijim. U kosi su imale predivne cvjetne vijence. O vratu su nosile vrećice napravljane od životinjske kože u kojima su se nalazile moći. Kako stariji navode kod nas su obitavale tri vrste „dobrih vila“. U selu su bile poznate Planinske vile. Malo visočije u srcu planina živjele su Gorske vile. Smatra se kako su pomagale hajducima poput Mijata Tomića. Pomagale bi u skrivanju hajduka i vidale im rane. A poglavarica svih vila bila je Zlatna vila. Imala je zlatna krila i zlatnu krunu na glavi. Smatraju kako ju je rodila Gorska vila. Ova priča je posvećena Planinskoj vili.  

Pa sada malo više o njoj. Planinske vile nosile su duge  bijele haljine. Bile su iznimne ljepote koje su vječito bile mlade. Njihove duge bujne raspletene kose krasili bi cvjetni vijenac. Imala je moć transformacije, pa se nerjetko pretvarala u divokozu koja bi mogla po liticama da se penje i spušta. U ruci bi nosile štap kako bi im pomogao penjati se na nepristupačna mjesta. Na jednoj ruci imale bi predivan buket poljskog cvijeća, a u stvarnosti to je bilo ljekovito bilje. Pomagale su pastirima, siromašnima i nemoćnima. Odabrane žene bi podučavale tajnama ljekovitog bilja. Te žene koje bi dobro ispekle zanat o bilju mještani bi zvali vilenicama, a muškarci koji bi liječili ljude i pravili biljne pripravke vilenjaci. Vile bi se često spuštale u sela u dugim zimskim noćima i plesale na guvnima. Kako navode žitelji imali su izravne susrete s njima. I tako započinje jedna priča od naše bake Dane. Dok se bilo mlađe i držalo puno blaga, ljeti se na ispašu išlo dublje u planine kao što su Svinjača, pod Vran planinu, u Badnje …. Tako su i naši stariji otišli u Svinjaču. Poradili su sav posao oko stoke i ušli u kuću. Skupili se oko ognjišta i kroz prozor vidjeli vile na guvnu kako igraju vilinsko kolo. Jedan od njih napravio se hrabar i povikao: O vile ponesite drva i dođite nam na silo! Malo se na guvnu utišalo. Nestalo vila. Ispred stare kuće začulo se topot drva. Svi se u čudu zagledali odjedanput se oko njih pojavilo jako puno vila. Svi su zanijemili od strah. Vrata zatvorena. Vile u kući. Uvidjevši kako su domaćini preplašeni rekle su im: Zašto se bojite kad ste nas zvali. Donijeli smo vam i drva. Mislile smo prosijeliti s vama, ali to nije moguće. Nikada nas više ovako ne zovite. Sve su se sagledale i nestale. Domaćini su još bili u strahu. Iza vila ostali su platneni rupci za svakog ukućana po jedan. Kako stariji navode, a i sama priča oko vila potvrđuje kako treba biti oprezan jer se lako naljute!

Dedo Ljubo mi je ispričao priču kako su Planinke vile znale ukrasti i dijete. Zadržale bi ga par dana kod sebe i vratile. Najviše bi krale mušku djecu. Navodi kako je iz sela majka poslala dijete starosti od pet do šest godina da čuva janjce u strani. Janjci su se vratili kući, ali mali Ante nije došao. Cijelo selo je išlo u potragu danonoćnu koja je trajala pet dana. Kažu kako su pored te bukve prolazili jako puno puta i da Antiše nije bilo. Peti dan kada su prošli i zvali Ante, dječak se javio iza panja i rekao tu sam. Dijete je bilo sito. Zamislimo pet dana da ništa ne jedemo i ne pijemo i da izgledamo odmorno. To je nezamislivo. Prvo što smo pitali pa gdje si bio. Ante je odgovorio ovdje iza panja. Pa zašto nam se nisi javio? Rekao je nisam. Pitali su ga je li te netko oteo. Sve je dijete negiralo. Kasnije je odrastao i postao i otac. Uvijek bi negirao na upit kako su ga vile nosile u svoj dom.

U selu Korita postajala je i vilinska pećina-dom u kojem su vile obitavale. Njihovo stanište nije puno udaljeno od samog sela. Morala bi se proći Gornja Korita pa otići u Podbaru, Baru i u Jezero.
Nadalje se pričalo kako tuda od 12 sati pa dok ujutro pijevac ne bi zapjevao nitko nije smio proći kroz to mjesto. U to vrijeme vile su mele mlijeko. Radile poslove. Pjevale! Kada bi pijevac zapjevao sve bi utihnulo.

Jako me je zanimala priča o vilama i uživala sam slušajući ih. Zaželjela sam otići u mjesto zvano Jezero poviše sela kako bi vidjela vilinsku pećinu. Želja mi se ostvarila. Pomalo je nepristupačno, ali isplatilo se. Kako navode mještani, a iz priča moje bake Ive do u tu pećinu nitko nije smio doći. Nadalje navode, ako bi se netko hrabar našao i popeo do pola pao bi pa bi stradao i ako bi ostao živ nije bio uračunljiv. Baka mi je ispričala jednu priču o zlatnoj igli šivatki koja glasi: Živjelo se u siromaštvu i oskudici u svemu. Nije se imalo kad šivati, a nisi imao ni od čega. Dok se čuvalo blago u Jezeru jedan mještanin je pronašao zlatnu iglu, šivatku. Donio ju je kući. Došavši u istu zatekao je ženu teško bolesnu. Sav u šoku začuo je glas: vrati iglu! Međutim nije htio, smatrao je da se žena razboljela trenutno i da je vrućica sama od sebe došla i kako će i proći. Međutim ženi je sve lošije i lošije bivalo. Nakon izvjesnog vremena vratio je iglu i pri povratku kući žena ga je dočekala zdrava.
Kroz selo je kružila priča koju mi je ispričala baka Ana kako je bila zima i kako su im vile došle na sijelo. Jedna se vila posebno svidjela mještaninu i da joj je on mješinu-vrećicu s moćima istrgnuo s vrata i rekao ti ćeš biti moja. Ostale vile su pobjegle, ali ona nije mogla i ostala je živjeti s njim. Te njene moći je sakrio u duboku šumu u jednu napuklu bukvu. Kako navode rodila mu je i kćerku. Živjeli su nekih desetak godina. Vile majke i prijateljice su ju posjećivale, ona bi ostajala u domu jer je bez moći. Međutim jedan put  upita svoga muža: hajde bolan reci mi gdje sakri moje moći, ta neću pobjeći rodila sam ti dijete i s tobom živim. Ma kakve moći to je već trulo. Nema veze samo reci. Ma tamo u onoj bukvi. Moći je pronašla i više se nikada nije vratila.
Kako navode mještani. Vile su jako voljele konje. Ni danas struci, a ni žiteljima nije jasno kako se stvore pletenice na konjskoj grivi. Konji se izmitare iščešlja im se griva, ujutro u štali nema konja. Mještani ih pronađu zavezane na nekoj livadi, a griva  bude prepuna pletenica.
Kako navodi dedo Ljubo imao je iskustvo sa svojim konjima koji su bili zavezani u štali. Vrata konjušnice su se otvorila i konji su izjurili takvom brzinom kao da ih netko jaše. Sve je posmatrao iz blizine. Trčao je za konjima, ali nemoguće ih je bilo sustići. Tek nakon tri dana pronašao ih je nedaleko ispod sela jedan svezan za drvo, a drugi su pasli oko njega. Zanimljivo i pomalo za najeziti se!

Drugi žitelj sela priča kako je kosio travu sredinom lipnja i začuo glas: O Marijane, Marijane  nemoj mi dite pokositi! Pasja te vira ne pokosila! A to u prijevodu znači kao da pripazi kako ne bi kletvu isula na kosca. Marijan se okrenuo dijete spava u travi. Na to reče: Neću  pasja viro, neću! Otkršio je  granu i napravio hlad nad djetetom i nastavio kositi u drugom smjeru. Nakon nekog vremena vila siđe s grane uze dijete i ode. Moram priznati kako mi je bilo teško izdvojiti neke od mnogobrojnih priča žitelja ovog sela. Da sam pisala potrajalo bi u čitanju, a bome i u pisanju.
Atmosfera je u jednom trenutku poprimila odlike natjecanja u kojem je bilo važno pokazati tko će od njih znati više i dramatičnije ispričati priču o vilama. Kako navode živjeti s nadnaravnim bićima nije baš bilo lako, postojao je strah. Stoga su skupili nešto novca i kupili zvono. Zvono je u 7 sati zvonilo na Zdravo Mariju i jutarnju molitvi, zatim u podne na pozdrav Gospi, a navečer na večernju molitvu i Anđeoski pozdrav. Isto su posvetili i od tada  izravni susreti  o vilama su utihnuli. Kasnije su se mnogi penjali u vilinsku pećinu i kako navode bili su crveni kameni stolovi i stolice. Nisam se penjala i ne mogu s tvrdnjom ništa reći. Možda se nekada i ostvari prilika pa uđem u taj mitski dom. Došla sam ispod njihova skrovišta i jako je fascinantno. S užitkom sam pisala ovu priču, a i proživjela ju uz prepričavanja starijih žitelja sela.
Ovo selo ima posebnu dušu, koja se skoro ugasila. Na izdisaju je! Nažalost da se ta duša dovede do ponovnog oživljavanja potrebna je ponovna reanimacija i pomoć, kako bi ju i drugi mogli vidjeti i osjetiti njene posebnosti.  U ovom trenutku najpotrebnija je infrastruktura puta. 

Ovom prilikom molim Vladu zapadno hercegovačke županije da ovom kraju bude dobra Vila, Planinska vila kako bi selo ponovo  počelo disati jačim kapacitetom. Molim Vladu kao i sva nadležna tijela koja mogu pomoći u oživljavanju ovoga mjesta da pomognu.  Za početak od krucijalne važnosti  je asfaltiranje  regionalni put R852. Nije to puno nekih šest do šest i pol km. Isti je ove godine proglašen regionalnim putom. Molim Vas imajte sluha i malo poradite na ovom ruralnom dijelu  kako bi se i ovaj kraj malo oživio. Od istog bi svi imali koristii županija, općine i mještani sela Korita. Zato još jednom  ponavljam, molim nadležne organe da budu  naše dobre Planinske vile!  

Vilo moja ispuni nam san!

Autor Objave Mladen Ljubić-Vajta@

nastavlja se…………….